Artur Klark - Pesme daleke Zemlje
Здесь есть возможность читать онлайн «Artur Klark - Pesme daleke Zemlje» весь текст электронной книги совершенно бесплатно (целиком полную версию без сокращений). В некоторых случаях можно слушать аудио, скачать через торрент в формате fb2 и присутствует краткое содержание. Год выпуска: 1986, Издательство: POLARIS, Жанр: Фантастика и фэнтези, sh. Описание произведения, (предисловие) а так же отзывы посетителей доступны на портале библиотеки ЛибКат.
- Название:Pesme daleke Zemlje
- Автор:
- Издательство:POLARIS
- Жанр:
- Год:1986
- ISBN:нет данных
- Рейтинг книги:4 / 5. Голосов: 1
-
Избранное:Добавить в избранное
- Отзывы:
-
Ваша оценка:
- 80
- 1
- 2
- 3
- 4
- 5
Pesme daleke Zemlje: краткое содержание, описание и аннотация
Предлагаем к чтению аннотацию, описание, краткое содержание или предисловие (зависит от того, что написал сам автор книги «Pesme daleke Zemlje»). Если вы не нашли необходимую информацию о книге — напишите в комментариях, мы постараемся отыскать её.
Pesme daleke Zemlje — читать онлайн бесплатно полную книгу (весь текст) целиком
Ниже представлен текст книги, разбитый по страницам. Система сохранения места последней прочитанной страницы, позволяет с удобством читать онлайн бесплатно книгу «Pesme daleke Zemlje», без необходимости каждый раз заново искать на чём Вы остановились. Поставьте закладку, и сможете в любой момент перейти на страницу, на которой закончили чтение.
Интервал:
Закладка:
Na isti način, mi smo kadri da Magelana prevezemo od Zemlje do Talase — ne znajući, zapravo, šta tačno činimo. Ali jednoga dana, možda kroz mnogo stoleća, ponovo ćemo biti u stanju da stanemo rame uz rame sa genijima koji su izumeli kvantni pogon.
Ko zna? Možda će to najpre vama uspeti. Možda se na Talasi rodi neki novi Fransis Zoltan. A možda ćete vi doći da posetite nas.”
Ona nije stvarno u to verovala. Ali bio je to lep način da okonča izlaganje i da izmami žestok pljesak.
22. KRAKAN
„Možemo to učiniti bez poteškoća, razume se”, reče kapetan Bej zamišljeno. „Planiranje je u osnovi završeno — kako izgleda, problem vibriranja kod kompresora je rešen — a priprema terena obavljena je pre roka. Nema nikakve sumnje da na to možemo odvojiti ljudstvo i opremu — ali da li je posredi uistinu dobra zamisao?” On pređe pogledom preko petorice viših oficira okupljenih oko ovalnog stola u sali za konferencije osoblja u Tera Novi; kao na neki mig, svi se oni okrenuše prema dr Kaldoru, koji samo uzdahnu i nemoćno raširi ruke.
„Problem, dakle, nije samo tehničke prirode. Saopštite mi sve što treba da znam.”
„Evo kako stoje stvari”, uze reč zamenik kapetana Malina. Rasveta se priguši i na plohi stola pojaviše se tri ostrva, lebdeći na delić centimetra povrh nje poput nekog predivnog modela izrađenog sa mnoštvom pojedinosti. Ali ovo nije bio model, jer kada bi se razmere dovoljno povećale, mogli bi se videti Lasanci kako idu za svojim poslovima.
„Mislim da Lasanci i dalje zaziru od planine Krakan, premda je to u biti veoma dobroćudan vulkan koji nikada nikoga nije ubio! A on je i od ključne važnosti za međuostrvski komunikacioni sistem. Vrh se nalazi na visini od šest kilometara iznad nivoa mora — to je najviša tačka na planeti, razume se. Posredi je, dakle, idealno mesto za antenski park; sve međumesne veze idu preko njega, odakle se upućuju ka dva druga ostrva.”
„Oduvek mi je izgledalo pomalo čudnovato”, primeti Kaldor blagim glasom, „da ni posle dve hiljade godina još nismo uspeli da pronađemo ništa bolje od radio-talasa.”
„Dogodilo se tako da je vaseljena obdarena samo jednim elektromagnetskim spektrom, dr Kaldore, tako da nam nema druge do da ga što bolje iskoristimo. A Lasanci imaju sreće; budući da su čak i krajnje tačke Severnog i Južnog Ostrva udaljene samo tri stotine kilometara, planina Krakan ih lako pokriva. To ih potpuno lišava potrebe za komunikacionim satelitima.
Jedini problem jeste pristupačnost — kao i vremenske prilike. Prema jednom lokalnom vicu, na celoj planeti do promena vremena dolazi jedino na Krakanu. Svakih nekoliko godina neko mora da se popne na tu planinu, da opravi nekoliko antena, zameni nešto solarnih ćelija i baterija — i razgrne poprilično snega. Nikakav ozbiljan problem, ali silan fizički rad.”
„A to”, umeša se glavna brodska lekarka Njutn, „Lasanci izbegavaju kad god je moguće. Doduše, ne krivim ih što energiju čuvaju za znatno važnije stvari — kao što su zabave i sportovi.”
Mogla je da doda „i vođenje ljubavi”, ali to je već bila osetljiva tema kod mnogih njenih kolega, tako da opaska možda ne bi bila lepo dočekana.
„Zašto moraju da se penju na planinu? Zašto naprosto ne odlete do vrha? Pa, imaju letelice koje okomito uzleću.”
„Da, ali vazduh je gore razređen — a i ono malo što ga ima retko je kada mirno. Posle nekoliko ozbiljnih incidenata Lasanci su odlučili da stvari obavljaju na teži način.”
„Shvatam”, reče Kaldor zamišljeno. „Posredi je stari problem neuplitanja. Da li bismo time oslabili njihovo samopouzdanje? Samo u beznačajnoj meri, rekao bih. A ako ne udovoljimo jednom tako skromnom zahtevu, mogli bismo izgubiti stečene simpatije. Što ne bi bilo neumesno, uzme li se u obzir pomoć koju dobijamo oko ledare.”
„I ja baš tako mislim. Ima li primedbi? Vrlo dobro. Gospodine Lorenson, molim vas, pobrinite se za celu stvar. Upotrebite bilo koji svemiroplan, pod uslovom da nije potreban za operaciju „Pahuljica”.”
Mozes Kaldor oduvek je voleo planine; one su ga nagonile da se oseća bližim Bogu čije je nepostojanje on i dalje ponekad držao za nepravedno.
Sa ivice velikog grotla mogao je da baci pogled dole u more lave, koja već davno beše očvrsnula, mada su se iz desetak pukotina u njoj i dalje podizali pramenovi dima. S druge strane kratera, daleko prema zapadu, jasno su se mogla razabrati oba velika ostrva koja su poput tamnih oblaka počivala na obzorju.
Silna studen i potreba da se o svakom dahu vodi računa činili su posebnim svaki trenutak. Pre mnogo vremena naišao je na jedan izraz u nekoj staroj putopisnoj ili pustolovnoj knjizi: „Vazduh poput vina”. Tada je poželeo da zapita pisca koliko je on tog vina udahnuo u poslednje vreme; sada, međutim, fraza više nije zvučala tako retko.
„Sve je istovareno, Mozese. Spremni smo za povratak.”
„Hvala, Lorene. Dopalo bi mi se da te sačekam ovde dok ne dođeš po ostale večeras, ali možda je opasno zadržati se toliko dugo na ovoj visini.”
„Inženjeri su, razume se, poneli boce sa kiseonikom.”
„Nisam samo to imao na umu. Moj imenjak se svojevremeno uvalio u grdne neprilike na jednoj drugoj planini.”
„Izvini — ne razumem.”
„Nije važno; bilo je to ionako veoma, veoma davno.”
Dok se svemiroplan podizao sa ruba kratera članovi radne grupe veselo im domahnuše. Pošto su sada sve alatke i sva oprema bili istovareni, posvetili su se jednom poslu koji je nužno prethodio svakom lasanskom projektu. Počelo je pripremanje čaja.
Dok se polako dizao put neba Loren je pomno vodio računa o tome da izbegne složenu masu antena, kojih je bilo u praktično svim zamislivim oblicima. Sve su bile upravljena prema dva ostrva koja su se maglovito razabirala na zapadu; ukoliko bi prekinuo njihove mnogostruke snopove, nebrojeni gigabiti informacija bili bi nepovratno izgubljeni i Lasanci bi zažalili što su ga uopšte zamolili da im pomogne.
„Ne ideš ka Tarni?”
„Samo trenutak. Želim najpre da malo osmotrim planinu. Ah — evo je!”
„Šta? Oh, shvatam, Krakan!”
Pozajmljeni uzvik bio je dvostruko prikladan. Ispod njih tle je bilo rascepljeno u dubok usek, širok oko stotinu metara. A na dnu te klisure ležao je sam Pakao.
Ognjevi iz srca tog mladog sveta još su plamteli ovde, tik ispod površine. Sjajna reka žutog, prošarana tu i tamo grimiznim, tromo se kretala ka moru. Kako mogu biti sigurni, zapita se Kaldor, da se vulkan odista ugasio, a ne samo zakratko primirio?
Ali reka lave nije bila njihov cilj. Nešto dalje od nje ležao je jedan mali krater, prečnika oko jedan kilometar, na čijoj su ivici počivali ostaci jednog srušenog tornja. Približivši se, mogli su da razaberu da je nekada bilo tri takva tornja na pravilnim razmacima oko grotla, ali od druga dva ostali su samo temelji.
Dno kratera bilo je prekriveno masom prepletenih kablova i metalnih ploča, očigledno ostacima velikog radioreflektora koji je tu svojevremeno visio. U njegovom središtu nalazili su se ostaci prijemno-emisione opreme, delimično potonuli u malo jezero nastalo u čestim olujnim kišama koje su zasipale planinu.
Kružili su u tišini oko ostataka poslednje veze sa Zemljom, ne želeći da jedan drugoga ometaju u razmišljanju. Konačno, oglasi se Loren.
„U jadnom je stanju — ali ne bi bilo teško opraviti je. Segan Dva nalazi se samo dvadeset stepeni severno — bliže polutaru nego što je bila Zemlja. Tamo bi bilo još lakše upraviti snop ofesetnom antenom.”
„Izvrsna ideja. Kada završimo sa izgradnjom našeg štitnika, mogli bismo im pomoći u tome. Neće im, doduše, biti potrebna neka naročita pomoć, budući da nema razloga za žurbu. Uostalom, proteći će skoro četiri stoleća pre no što ponovo budu čuli glas od nas — čak i ako počnemo da im emitujemo istog časa kad stignemo.”
Читать дальшеИнтервал:
Закладка:
Похожие книги на «Pesme daleke Zemlje»
Представляем Вашему вниманию похожие книги на «Pesme daleke Zemlje» списком для выбора. Мы отобрали схожую по названию и смыслу литературу в надежде предоставить читателям больше вариантов отыскать новые, интересные, ещё непрочитанные произведения.
Обсуждение, отзывы о книге «Pesme daleke Zemlje» и просто собственные мнения читателей. Оставьте ваши комментарии, напишите, что Вы думаете о произведении, его смысле или главных героях. Укажите что конкретно понравилось, а что нет, и почему Вы так считаете.