Mihail Bulgakov - Majstor i Margarita

Da, osim toga konferansije je izgubio priličnu količinu svoje veselosti koja je tako potrebna u njegovu zvanju. Ostala mu je neugodna, mučna navika da svakoga proljeća u vrijeme punog mjeseca upada u nemirno stanje, da se odjednom hvata za vrat, preplašeno se osvrće i plače. Ovi napadaji su prolazili, ali ipak uz njihovo postojanje nije se mogao baviti prijašnjim poslom, pa je konferansije otišao u mirovinu i stao živjeti od svoje ušteđevine koja mu je po njegovu skromnom računu trebala dostajati za petnaest godina.

Otišao je i nikada se više nije susreo s Varenuhom koji je postao vrlo popularan i obljubljen zbog svoje nevjerojatne, čak i među kazališnim administratorima, predusretljivosti i ljubaznosti. Ljudi s bonovima za besplatne ulaznice nisu ga, na primjer, drugačije zvali nego otacdobročinitelj. U bilo koje vrijeme bilo tko da je nazvao Varijete uvijek se začuo u slušalici meki ali turobni glas: «Slušam vas», a na molbu da na telefon pozove Varenuhu,isti je glas brzo odgovarao: «Stojim na vašem raspolaganju». Ali je zato patio Ivan Saveljevič zbog svoje ljubaznosti!

Stjopa Lihodejev više ne mora razgovarati telefonski u Varijeteu. Odmah poslije izlaska iz klinike u kojoj je Stjopa proveo osam dana njega su premjestili u Rostov gdje je imenovan na dužnost upravitelja velikog delikatesnog dućana. Pronose se glasine da je sasvim prestao piti porto i pije samo votku od pupoljaka crnoga ribizla zbog čega je sasvim ozdravio. Kažu da je postao šutljiv i da se kloni žena.

Odlazak Stjepana Bogdanoviča iz Varijetea nije donio Rimskome onu radost o kojoj je tako vruće maštao u toku nekoliko godina. Poslije klinike i Kislovodska, jako ostarjeli, s glavom koja se tresla, findirektor je predao molbu da ode iz Varijetea. Zanimljivo je da je molbu donijela.u Varijete supruga Rimskog. Grigorij Danilovič nije smogao snage da čak danju bude u zgradi gdje je vidio napuklo staklo u prozoru zalivenu mjesečinom i dugu ruku koja se pružala prema donjemu zasuncu.

Oslobodivši se Varijetea, findirektor je nastupio dužnost u dječjem kazalištu lutaka u Zamoskvorječju. U tom kazalištu nije se više morao susretati po poslovima akustike s poštovanim Arkadijem Apolonovičem Semplejarovom. Ovoga su u jedan mah premjestili u Brjansk i imenovali šefom otkupne stanice za gljive. Sada Moskovljani jedu slane gljive mliječnice i marinirane bijele gljive i ne mogu ih se nahvaliti i jako se raduju tom premještaju. Bilo pa prošlo, i može se reći da Arkadiju Apolonoviču nisu polazili od ruke poslovi s akustikom, i koliko je god nastojao da je poboljša, kakva je bila takva je i ostala.

Izuzev Arkadija Apolonoviča, među osobe koje su prekinule veze s kazalištem valja uključiti i Nikanora Iva— noviča Bosog, iako on ničim nije bio povezan s kazalištem osim svojom ljubavlju prema besplatnim ulaznicama. Ni— kanor Ivanovič ne samo da više ne ide ni u kakvo kazalište, ni za novac niti besplatno, nego se čak mijenja u licu prilikom svakog razgovora o kazalištu. U ne manjoj nego u većoj mjeri zamrzio je, osim kazališta, pjesnika Puškina i darovitog glumca Savu Potapoviča Kurolesova.

Potonjeg— do te mjere da je, ugledavši prošle godine u novinama crno obrubljenu obavijest o tome kako je Savu Potapovi— ča u procvatu njegove karijere udarila kap — Nikanor Iva— novič tako pocrvenio da umalo što nije otišao za Savom Potapovičem, i povikao: «Tako mu i treba!» Štoviše, te večeri Nikanor Ivanovič, u kojemu je smrt popularnog glumca pobudila masu tjeskobnih uspomena, sam, tek u društvu s punim mjesecom što je osvjetlio Sadovu ulicu, užasno se napio. I poslije svake čašice pred njim se povećavao prokleti niz mrskih likova, i bili su u tom nizu i Dunčil Sergej Gerardovič, i ljepotica Ida Herkulanovna, i onaj riđi vlasnik ratobornih gusaka, i iskreni Kanavkin Nikolaj.

No, a što se s dotičnima desilo? Ali, molim vas! Baš ništa se s njima nije desilo, a ni ne može se desiti, jer nikada u stvarnosti nisu postojali, kao što nije postojao ni simpatični artistkonferansije, ni to kazalište, ni stara škr— tica — teta Porohovnikova, koja je pustila da valuta truli u podrumu, niti, dakako, zlatne trube nisu postojale a ni drski kuhari. Sve se to samo snilo Nikanoru Ivanoviču pod utjecajem podlaca Korovjova. Jedini živi čovjek, koji je uletio u taj san, upravo je i bio Sava Potapovič — glumac, a upleo se u to samo zato što se urezao u sjećanje Nika— nora Ivanoviča, zahvaljujući svojim čestim nastupima na radiju. On je postojao, a ostali nisu.

Pa onda, možda, nije postojao ni Alojzij Mogarič? O, ne! Taj ne samo da je postojao, nego i sad postoji, i upravo na dužnosti koje se odrekao Rimski, to jest na dužnosti financijskog direktora Varijetea.

Došavši k sebi po prilici za jedan dan poslije posjeta Wolandu, na putu, negdje kod Vjatke, Alojzij se uvjerio da je, otputovavši iz Moskve pomračena uma, zaboravio obući hlače, ali je zato neshvatljivo zašto je ukrao posve njemu nepotrebnu graditeljevu knjigu stanara. Plativši veliki novac sprovodniku, Alojzij je kupio od njega stare i zamašćene hlače i vratio se iz Vjatke. Ali graditeljeve kućice on, jao, više nije našao. Vatra je do kraja uništila stare prnje. Međutim, Alojzij je bio vrlo poduzetan čovjek.

Za dvije sedmice on je već stanovao u predivnoj sobi u Brjusovljevoj ulici, a za nekoliko mjeseci već je sjedio u kabinetuRimskog. I kao/što je ranije Rimski patio zbog Stjope, tako se sada Varenuha mučio zbog Alojzija. Ivan Saveljevič mašta samo o jednom — da toga Alojzija povuku iz Varijetea što dalje od očiju, zato što, kako ponekad Varenuha šapće u intimnom društvu, «takve hulje kao što je Alojzij on nikada nije vidio u životu i da on od tog Alojzija očekuje svašta».

Uostalom, možda je administrator pristran. Kod Alojzija nisu primijećeni nikakvi mračni poslovi kao i uopće nikakvi poslovi, ako se ne računa, dakako, imenovanje na mjesto bifedžije Sokova — nekakvog drugog.

Andrej Fokič umro je od raka na jetri u klinici Prvog odjela MGUa, deset mjeseci nakon Wolandove pojave u Moskvi…

Da, prošlo je nekoliko godina i otegnuli su se istinito opisani u ovoj knjizi događaji i utrnuli u sjećanju. Ali ne kod svih, ne kod svih.

Svake godine, čim nastupi proljetni praznični puni mjesec, pojavljuje se podvečer ispod lipa na Patrijaršij— skim ribnjacima čovjek od trideset ili trideset i nešto godina. Riđ, zelenih očiju, skromno odjeveni čovjek. To je suradnik Instituta za povijest i filozofiju profesor Ivan Ni— kolajevič Ponirjov.

Dospjevši pod lipe on uvijek sjeda na onu klupicu na kojoj je sjedio one večeri kad je Berlioz, koga su već davno svi zaboravili, posljednji put u životu vidio mjesec što se razbio na komadiće.

Sada puni mjesec, na početku večeri bijeli, a zatim zlatni s tamnim konjićemgrbonjićem, plovi nad bivšim pjesnikom Ivanom Nikolajevičem i istovremeno stoji u svojoj visini na jednom te istom mjestu.

Ivanu Nikolajeviču sve je poznato, on sve zna i shvaća.

On zna da je u svojoj mladosti postao žrtva zločinačkih hipnotizera, da se liječio poslije toga i da se izliječio. On također zna da štošta ne može svladati. Ne može svladati ovaj proljetni puni mjesec. Čim se počinje približavati, čim počinje rasti i ispunjavati se zlatom svjetlilo koje je nekada visilo više od dvaju petokrakih svijećnjaka, postaje Ivan Nikolajevič nemiran, nervozan, gubi tek i san, čeka dok sazrije mjesec. I kad nastupi uštap, ništa ne može zadržati kod kuće Ivana Nikolajeviča. Pod večer on izlazi i odlazi na Patrijaršijske ribnjake.

Sjedeći na klupi, Ivan Nikolajevič neprikriveno razgovara sam sa sobom, puši, gleda mjesec i obrtaljku, koju je dobro upamtio.

Tako provodi Ivan Nikolajevič sat ili dva. Zatim se diže s mjesta i uvijek jednim te istim putem, kroz Spirido— novku, s praznim očima koje ništa ne vide, odlazi u arbat— ske uličice.