Mihail Bulgakov - Majstor i Margarita

Samo u tome smislu možemo govoriti o osuvremenjivanju Evanđelja u Majstoru i Margariti. Ono je u romanu, uostalom, pripisano Majstoru, pa je prema tome pisano s pozicije čovjeka koji je i sam ugrožen, te se koristi Evanđeljem kao parabolom koja dopunjuje Bulgakovljevu pripovijest o Faustu Staljinova vremena. U toj pripovijesti ima običnih milicionara, ali provokatora i načelnika «tajne straže» nema; zato u naizgled običnoj pripovijesti iz suvremene Moskve s točnim toponimima i prepoznatljivim lokalitetima («Gribojedov» — tadašnji klub književnika, prepoznat će i danas svaki stariji Moskovljanin!) vladaju nesmiljeno i naoko hirovito likovi sotoneWolanda i njegove demonske pratnje. I što je najčudnije: Moskovljani su očito toliko navikli na hirovitost vlastita života kao npr. na naglo i neobjašnjivo nestajanje pojedinaca ili na brze promjene u vlastitom statusu, ili su pak toliko željni naglog obogaćivanja i luksuznih artikala, pa i toliko naivni — da su spremni prihvatiti svaki izazov crne magije ali i svu fantastiku svakodnevice protumačiti zbiljskim razlozima. Bulgakov se već od prvog poglavlja koristi paradoksom: upravo u svijetu vulgarno— materijalističkih tumačenja svekolikog zbivanja i ponašanja ljudi, moguća je, a katkada i poželjna vjera u nadnaravne snage.

Nije nimalo slučajno što je ovaj nasljednik Gogoljeve groteske Wolanda i njegovu svitu doveo upravo u obirokraćeni sloj Moskve, među administratore i činovnike, posebno one koji su nadležni za poslove oko umjetnosti i književnosti, osvećujući se u svome tekstu i onim prepoznatljivim administratorima i kritičarima koji su ga osobno onemogućavali u stvaralačkim naporima. Takvu je «fantastiku» i sam autor u praksi doživljavao. U svome pismu iz 1934. Bulgakov bilježi doživljaj što ga je imao s komedijom Blaženstvo u Lenjingradu: «S «Blaženstvom» se ovdje zbio slučaj koji prelazi granice realnog. Soba u «Astoriji». Čitam. Direktor kazališta koji je ujedno i dramaturg, sluša, izražava potpuni i, čini se, nepatvoreni ushit, sprema se da ga postavi na scenu, obećava novac i govori kako će kroz četrdeset minuta doći na večeru samnom. Dolazi kroz četrdeset minuta, večera, o komadu ne govori ni jedne jedine riječi, a zatim propada u zemlju i više ga nema! Postoji pretpostavka da je otišao u četvrtu dimenziju. Eto, kakva se čudesa zbivaju na ovome svijetu!» (Istakao A. F., cit. prema Sovetskie pisateli. Avtobiografii, tom III, Moskva 1966, str. 99).

Ovo je, dakako, građa iz Bulgakovljeve autopsije. Ali ove je vlastite doživljaje «hajki na Bulgakova» autor Majstora i Marga— rite, umio podići na razinu filozofskih razmišljanja o dobru i zlu i nakon što je bio spalio rukopis prvih svezaka romana Konzul— tant s kopitom kao koncept «romana o vragu» (a zbilo se to 28. ožujka 1930, dakle jednog proljetnog dana!).

Nimalo slučajno, u roman nas uvodi citat iz Goetheova Fausta i to iz one scene u kojoj Mefisto, odgovarajući Faustu, tumači kako je dio «one sile što vječno želi zlo, a vječno stvara dobro». Ovako se, zapravo, u Moskvi dosljedno ponašaju Woland i njegova pratnja: demonični Azazello iz «Kaballe», mačak Behemot (što je ime biblijske životinje, zapravo nilskog konja, koji je u ruskom jeziku zadržao naziv begemota) i KorovjovFagot (prema talijanskom fagotto, što prvenstveno znači «svežanj», ali obilježuje i «klipana», pa tek onda glazbeni instrument!), vladaju se ljudski, varalice su i lakrdijaši, spremni za psinu ali i za šalu, likovi su karnevalski, pa u biti čine više dobra nego zla: pogađaju uglavnom zle i ograničene a idu na ruku nesretnima. Woland, međutim, njihov predvodnik (ime Woland pojavljuje se u Val— purginoj noći Goetheovoj), srodnik Mefistov ne samo po imenu i priznanju da je «Nijemac», ipak je vrag višeg ranga od Goetheova «kupca» Faustove duše. Woland je luciferski svemoćan «duh zla i gospodar sjena», kako ga naziva Levi Matej (Poglavlje 29), s nosiocem dobra ravnopravni vladar našega globusa, predstavnik onog dualističkog načela koje je došlo do izražaja u manihejskoj herezi i bogumilskom učenju, s kojim neki istraživači povezuju temeljnu etičku koncepciju romana (usp. I. F. Belza, Genealogija «Mastera i Margaritv», u: Kontekst 1978, Moskva 1978, str. 194–195). Kada pak govorimo o «etičkoj koncepciji» romana, onda moramo naglasiti da je u strukturi romana koji se temelji na vrednovanju «dobra» i «zla» kao vječnih kategorija, načelo vlasti ono koje predstavlja izvorište zla, kako u povijesnoj i demitologiziranoj Judeji, tako i u Bulgakovu suvremenoj Moskvi.

Samo što se o mehanizmu vlasti u Judeji raspravlja na gornjim stepenicama hijerarhije (počam od po značaju plemenitog ali u biti onoga koji «čini zlo» jer se tome mehanizmu pokorava — hegemona Poncija Pilata), dok se u moskovskoj svakidašnjici govori o intervenciji «snaga zla» na donjim stepenicama hijerarhije, činovničke i administrativne, a ova očigledno predstavlja pogodno tlo za aksiološku inverziju koju provodi autor. Ovdje je naime potrebna samo provokacija nezbiljskih i po definiciji «zlih sila», pa da u svijetu koji je sam po sebi groteskan zlo izađe na vidjelo. Upravo iz odnosa prema vlasti dade se shvatiti i etička aksiološka opozicija Bulgakovljeva na razini hrabrost <���—> kukavičluk. Na jednom polu te opozicije stoji ne toliko hrabri koliko «bestrašni» Ješua, koji ne preza da u svakome času bude istinit, jer je «govoriti istinu lako i ugodno» (Poglavlje 2). Na drugom polu nalazi se Poncije Pilat, kojeg o svakom proljetnom uštapu mori vječna besanica, jer je njegov «kukavičluk najteži porok» za koji je on kriv, a za koji nije kriv njegov «hrabri pas» — jedini vjerni pratilac (Poglavlje 32).

Pa ipak, pitanje o dobru i zlu ne rješava se u romanu.

Roman Mihaila Bulgakova ipak nije izgrađen na čvrstom aksiološkom sustavu. U završnom dijelu romana, u trenutku kada se spajaju dvije paralelne fabule, nosioci načela dobra i zla uspostavljaju međusobni dodir preko Levi Mateja; u slijedu Ješuine molbe, Majstorova se sudbina određuje izvan kategorija «svjetla» i «tmine»: «On nije zaslužio svjetlo, on je zaslužio mir» (Poglavlje 29).

Izvan uzvišenih etičkih kategorija stoji naslovna junakinja romana, Margarita. Ako je Majstor jednim dijelom modeliran prema Goetheovu Faustu, a Woland prema Mefistu (više onome iz Gounodove opere negoli iz Goetheova djela!), onda je Margarita u biti suprotna Goetheovoj Gretchen. Osnovno načelo koje Margarita u romanu zastupa, načelo je «vječno ženstvenoga», ostvareno u ljubavi koja ne pozna ni straha ni kukavičluka.

Margarita nije ni hrabra ni dobra: etičke kategorije strane su toj ženi koja voli, i upravo je ona spremna da bez razmišljanja prihvati Đavlovu ponudu — samo da ostvari ljubav, samo da bude u blizini Majstorovoj. Njezine reakcije na pojavu fantastičnih bića u moskovskom Aleksandrovom parku, kraj zidina Kremlja, reakcije su žene koja ne razmišlja o zbiljskom i nestvarnom, koja život prima kakav jest pod uvjetom da ne bude sama. Čas je raskalašena, putena je (u tom smislu su u tekstu časopisa «Moskva» izvršena neka retuširanja, očito u skladu s uređivačkim puritanizmom), raduje se psinama «nečistih sila», ali je spremna da sudbinu voljenog Majstora dijeli do kraja, do smrti i poslije nje. «Tvoj ću san čuvati ja» (Poglavlje 32).

I jedino je samilost prema nesretnima, prema Fridi na Velikom balu kod sotone (toj reinterpretaciji Valpurgijine noći), pa i prema Ponciju Pilatu, ono što Margaritu povezuje s kršćanskim etičkim kategorijama. Ali i ta je samilost — samo emocionalne naravi. I samo Margarita može prevladati, postati nadmoćnom u grotesknom svijetu suvremenosti, upravo zato jer je s one strane dobra i zla i jer voli život i umjetnost — Majstora.

Majstor pak u romanu predstavlja umjetničko načelo.