Mihail Bulgakov - Majstor i Margarita

On prolazi kraj dućančića s petrolejem, zaokreće onamo gdje visi nahereni stari plinski fenjer i prikrada se rešetki iza koje vidi bujni ali još goli vrt, a u njemu — obasjanu mjesečinom sa strane gdje je balkon s trokrilnim prozorom, a s druge strane tamnu — gotsku vilu.

Profesor ne zna što ga to vuče rešetki i tko stanuje u toj vili, ali zna da se ne može sa sobom boriti za vrijeme puna mjeseca. Osim toga, zna da će iza rešetke neizbježno ugledati uvijek isto.

On će ugledati postarijeg i solidnog čovjeka s bradicom, u naočalima, i ponešto svinjskih crta lica, kako sjedi na klupi. Ivan Nikolajevič uvijek zatiče tog stanara vile u stalno istoj maštalačkoj pozi, s pogledom uprtim u mjesec. Ivanu Nikolajeviču je poznato da će ovaj, nakon što se bude nagledao mjeseca, svrnuti pogled na prozor balkona kao da očekuje da će se otvoriti i da će se pojaviti nešto neobično.

I dalje Ivan Nikolajevič znade sve napamet. Tada se mora svakako sakriti dublje iza rešetke jer će onaj početi nemirno vrtjeti glavom, lutajućim očima tražiti nešto u zraku, ushićeno se smiješiti, a zatim će iznenada pljesnuti rukama u nekoj slatkoj tuzi, a zatim će već i prilično glasno mrmljati: — Venera! Venera!… Eh, ja sam glupan!…

— Bogovi, bogovi! — počet će šaptati Ivan Nikolajevič, skrivajući se iza rešetke i ne skidajući pogled s tajanstve nog neznanca. — Evo još jedne mjesečeve žrtve… Da, još jedna žrtva poput mene.

A onaj će nastaviti svoje govore — Eh, ja sam glupan! Zašto, zašto nisam odletio s njom? Čega sam se prepao, ja, stari magarac? Potvrdu sam tražio! Eh, trpi sada, stari kretenu!

Tako će nastaviti dok u tamnom dijelu vile ne lupne prozor, i dok se u njemu ne pojavi nešto bijelo i ne raz— lijegne se neugodni ženski glas: — Nikolaje Ivanoviču, gdje ste? Kakva je to fantazija?

Želite li malariju zaraditi? Hajde piti čaj!

Tada će, dakako, čovjek doći k sebi i odgovoriti lažnim glasom: — Htio sam se zraka nadisati, dušo moja! Zrak je di van!

I tada će ustati s klupe, krišom će šakom zaprijetiti prozoru koji se zatvara i odgegati u kuću.

— Laže on, laže! O bogovi, kako laže! — mrmlja Ivan Ni— kolajevič, odlazeći od rešetke. — Ne vuče njega uopće zrak u vrt, on nešto vidi u svjetlosti uštapa i na mjesecu i u vrtu, u visini! Ah, mnogo bih dao da mogu prodrijeti u nje govu tajnu, da doznam kakvu je to Veneru izgubio i sada uzalud traži rukama po zraku, da li je lovi?

I profesor se vraća kući već sasvim bolestan.

Njegova se žena pravi kao da ne primjećuje njegovo stanje i žuri da ga spremi spavati. Ali ona sama ne liježe nego sjedi uz svjetiljku s knjigom, gleda gorkim očima na usnulog. Ona zna da će se u svitanje Ivan Nikolajevič probuditi s mučnim krikom, plakat će i bacati se. Zato i leži pred njom na stolnjaku ispod svjetiljke unaprijed pripremljena igla u špiritu i ampula s tekućinom guste čajne boje.

Jadna žena vezana za teškog bolesnika, sada je slobodna i bez bojazni može zaspati. Ivan Nikolajevič će poslije injekcije spavati do jutra sretna lica, i vidjet će njoj nepoznate i nekakve uzvišene i sretne snove.

Budi učenjaka i dovodi ga do žalosnog krika u noći punoga mjeseca uvijek jedno te isto. On vidi neprirodno beznosog krvnika koji, poskočivši i nekako huknuvši, ubada kopljem u srce privezanog na stupu Hestasa koji je šenuo pameću. Ali nije toliko strašan krvnik koliko je neprirodno osvjetljenje u snu, koje nastaje od nekog oblakašto kipi i svaljuje se na zemlju kako to biva samo za vrijeme svjetskih katastrofa.

Poslije injekcije sve se mijenja pred usnulim. Od kreveta se prema prozoru pruža široki mjesečev put i na taj se put uspinje čovjek u bijelom plastu s purpurnom podstavom i počinje hodati prema mjesecu. Kraj njega ide neki mladi čovjek u poderanom hitonu i unakažena lica. Oni razgovaraju sa žarom, prepiru se, žele se o nečemu dogovoriti.

— Bogovi, bogovi! — govori čovjek u plastu okrećući oholo lice svojem suputniku. — Kakvo banalno izvršenje kazne! Ali mi, molim, reci — tada se lice iz ohola pretvara u molećivo — ta nje nije bilo! Molim te, reci, nije je bilo?

— Pa dakako da je nije bilo — odgovara hrapavim gla som suputnik — to ti se pričinilo.

— Možeš li se zakleti na to? — ponizno moli čovjek u plastu.

— Kunem se! — odgovara suputnik i njegove se oči smiješe.

— Više mi ništa nije potrebno! — napuklim glasom kli če čovjek u plastu i diže se sve više prema mjesecu zajed no sa svojim suputnikom. Za njima ide mirni i veličanstve ni veliki oštrouhi pas.

Tada mjesečina kipti, iz nje počinje izvirati mjesečeva rijeka i razlijeva se na sve strane. Tada se u bujici pojavljuje žena neizmjerne ljepote i vodi za ruku prema Ivanu čovjeka obraslog u bradu koji se plašljivo osvrće.

Ivan Nikolajevič ga odmah prepoznaje. To je — broj stotinu osamnaest, njegov noćni gost. Ivan Nikolajevič u snu pruža ruku prema njemu i čeznutljivo pita: — Znači, tako je svršilo?

— Tako je svršilo, moj učenice — odgovara broj stotinu osamnaest, a žena prilazi Ivanu i kaže: — Dakako. Sve je svršilo i sve svršava… I ja ću vas poljubiti u čelo, i sve će kod vas biti kako treba…

Ona se saginje nad Ivanom i ljubi ga u čelo, a Ivan se pruža prema njoj i zagleda u njezine oči, ali se ona povlači, povlači i odlazi zajedno sa svojim suputnikom prema mjesecu..Tada mjesec počinje mahnitati, baca bujice svjetla ravno u Ivanovo lice, prska svjetlo na sve strane, u sobi nastaje poplava mjesečine, svjetlo se ljulja, podiže, poplavljuje krevet. Eto, tada spava Ivan Nikolajevič sretna lica.

Ujutro se budi šutljiv, ali sasvim miran i zdrav.

Njegovo se izbodeno sjećanje stišava i do slijedećeg punog mjeseca profesora neće nitko uznemirivati: ni beznosi ubojica Hestasov, ni okrutni peti prokurator Judeje, konjanik Poncije Pilat.

BULGAKOVLJEV MAJSTOR I MARGARITA

U svojim Mrtvim dušama, u jednoj od lirskih digresija značajnih za roman, Gogolj dijeli pisce na one kojima se za života glasno razliježe slava pa ih krste velikim svjetskim pjesnicima, i na one kojima suvremeni sud dodjeljuje prezreni kutić među piscima što vrijeđaju čovječanstvo. O piscu koji pripada tome drugom tipu književnika, Gogolj s uzdahom kaže: «Težak je njegov život, i gorko će on osjetiti svoju osamlje— nost (Mrtve duše, poglavlje VII).

Mihail Bulgakov svakako pripada ovoj drugoj kategoriji pisaca — književnicima koji umiru nemoćni u borbi sa zbiljom svoga vremena i estetskim normama književnoga razdoblja, pa tek nakon smrti doživljuju priznanja i uvode se u književne panteone nacionalnih književnosti. Vrijedi to napose za Bulgakova i zbog toga što veliki dio njegova stvaranja nije za života mogao biti objavljen, pa je tek posmrtno otkrivanje njegove književne baštine moglo potpunije osvijetliti opseg i vrijednost njegova djela.

Mihail Bulgakov jedno je od onih imena ruske književnosti koja su tek u pedesetim i šezdesetim godinama doživjela priznanje u vlastitoj domovini, pa su njihova djela (kao u slučaju Isaka Babelja) postala ponovo poznata čitalačkoj publici, ili su se u tisku pojavila prvi put, mijenjajući tako naše predodžbe o tokovima i vrijednostima sovjetske književnosti u prethodnim književnim razdobljima. Tako su nova izdanja i tiskanje neobjavljenih tekstova Andreja Platonova i Mihaila Bulgakova znatno izmijenila naše predodžbe o sovjetskoj prozi onog razdoblja koje uvjetno nazivamo «tridesetim godinama», a koje je obilježeno dominacijom teorije i prakse socijalističkog realizma i izrazitim estetskim normativizmom.

Bulgakovljevo stvaranje, kako dramsko tako i prozno, vrlo je često nailazilo na otpore, posebno u tridesetim godinama, kadaje Bulgakov morao voditi borbu za svoj puki opstanak u kazalištu i književnosti, borbu prilično bezuspješnu. (Bulgakov je bio suradnik Moskovskog hudožestvenog teatra, u kojem se 1926. izvodila njegova dramatizacija vlastitog romana Bijela garda pod naslovom Dani Turbinovih.). Ovo dugotrajno hrvanje, tek dvadesetak godina poslije njegove smrti (umro je 1940. godine) okrunjeno je pobjedom trajanja umjetnosti nad prolaznošću vlasti. Bulgakovljev Poncije Pilat u romanu Majstor i Margarita postaje poznat tek zahvaljujući tome što je, zapravo protiv svoje volje i savjesti, dao pogubiti skitnicu i filozofa Ješuu HaNocrija, a ova je piščeva parabola uslijedila kao rezultat i u romanu prisutne, nesumnjive vjere u efemernost svakog despotizma, u trajnost misli i umjetnosti u životu čovječanstva, vjere kojoj je svakako pomagao neuništivi Bulgakovljev humor. Ovaj humor, s izrazitim smislom za grotesknosatiričko oblikovanje zbilje viđene u sudaru s fantastikom, u Bulgakovljevim je tekstovima redovno prisutan sve tamo od novelističke zbirke Đavolijada (D» javolijada, 1925). Ti elementi proze i dramskih tekstova Bulgakovljevih odaju snagu nadmoćnog umjetnika i intelektualca koji se znao uzvisiti nad prozu svakidašnjice suvremenoga života i kobnih zahtjeva vlasti.