Mihail Bulgakov - Majstor i Margarita

Planine su majstorov glas pretvorile u grom i taj ih je grom razrušio. Proklete su se kamene stijene srušile.Ostala je samo površina s kamenim naslonjačem. Nad crnim bezdanom u koji su propale stijene zasvijetlio je neobuhvatni grad s uzdignutim nad njim bliještavim idolima povrh vrta koji se za mnogo tisuća mjeseci bujno razrastao. Ravno prema vrtu pružao se mjesečev put što ga je prokurator dugo očekivao i prvi je po njemu potrčao oštrouhi pas. Čovjek u bijelom plastu s purpurnom podstavom digao se iz naslonjača i nešto viknuo hrapavim napuklim glasom. Nije se moglo razabrati, plače li on ili se smije, i što viče. Vidjelo se samo da je za svojim vjernim čuvarom brzo potrčao i on po mjesečevu putu.

— Da i ja pođem za njim? — upitao je nemirno majstor trgnuvši uzde.

— Ne — odgovorio je Woland — zašto poći tragovima onoga što je već svršeno?

— Onda znači onamo? — upitao je majstor, okrenuo se i pokazao unazad, onamo gdje se satkao u pozadini nedav no ostavljeni grad s manastirskim kruškastim kupolama, s razbijenim u paramparčad suncem u staklu.

— Također ne — odgovorio je Woland i njegov se glas zgusnuo i potekao nad stijenama. — Romantični majstore!

Onaj, za kim tako čezne da ga vidi vaš izmišljeni junak, ko jeg tek što ste otpustili vi sami, pročitao je vaš roman. — Tada se Woland okrenuo Margariti: — Margarito Nikola— jevna! Treba vjerovati kako ste nastojali izmisliti za maj stora najbolju budućnost, ali, zapravo, ono što vam ja predlažem i ono što je za vas molio Ješua — još je bolje!

Ostavite njih nasamo — govorio je Woland naginjući se iz svog sedla majstorovom sedlu i pokazujući u smjeru pro— kuratora koji je otišao — nemojmo im smetati. Možda će se u nečemu i složiti. — Tada je Woland mahnuo rukom u smjeru Jeršalajima i on se ugasio.

— I tamo također — Woland je pokazao prema poza dini — što ćete raditi u podrumu? — Sad se ugasilo razbi jeno sunce u staklu. — Zašto? — nastavio je Woland uvjer ljivo i meko — o, triput romantični majstore, zar ne biste htjeli danju šetati sa svojom prijateljicom pod višnjama koje počinju cvjetati, a navečer slušati Schubertovu muzi ku? Zar vam neće biti ugodno pisati uz svijeće guščjim perom? Zar nećete poput Fausta sjediti nad retortom u nadi da će vam uspjeti da napravite novog homunkula? Tamo, tamo! Tamo vas već čeka dom i stari sluga, svijeće već gore, a uskoro će se ugasiti jer ćete stići u svitanje. Tim putem, majstore, tim putem! Ostajte zdravo, meni je vrijeme da idem!

— Ostajte zdravo! — jednim su povikom odgovarali Wolandu Margarita i majstor. Tada se crni Woland, ne tra žeći nikakvog puta, bacio u provaliju, a za njirn se s bu kom srušila njegova pratnja. Ni stijena, ni ravnine, ni mje sečeva puta, ni Jeršalajima više nije bilo. Nestali su i crni konji. Majstor i Margarita ugledali su obećano svitanje.

Počinjalo je ovdje, neposredno kraj ponoćnog mjeseca.

Majstor je išao sa svojom prijateljicom u blještavilu prvih jutarnjih zraka preko kamenog mostića s mahovinom.

Prošli su preko njega. Potok je ostao iza vjernih ljubavnika i oni su išli po pješčanu putu.

— Slušaj tišinu — govorila je Margarita majstoru i pi jesak je romonio pod njezinim bosim nogama — slušaj i uživaj u tome što ti nije bilo dano u životu — u tišini. Gle daj pred sobom tvoj vječni dom koji su ti dali kao nagra du. Već vidim venecijanski prozor i savijenu lozu koja se diže do samog krova. Evo tvoga doma, evo tvog vječnog doma. Znam da će navečer dolaziti k tebi oni koje voliš, koji te zanimaju i koji te neće uznemiravati. Oni će ti svi rati, oni će ti pjevati, vidjet ćeš kakvo je svjetlo kad gore svijeće. Ti ćeš zaspati sa svojom zamašćenom i vječnom kapicom na glavi, ti ćeš zaspati sa smiješkom na usnama.

San će te osvježiti, ti ćeš početi mudro rasuđivati. A otje rati me više nećeš. Tvoj ću san čuvati ja.

Tako je govorila Margarita idući s majstorom u smjeru vječnog njihovog doma i majstoru se činilo da Margaritine riječi žubore jednako kao što je žuborio i šaptao potok koji su ostavili za sobom, i majstorovo sjećanje, nemirno, iglama izbodeno sjećanje počelo je gasnuti. Netko je pustio majstora na slobodu, kao što je on upravo otpustio lik što ga je opisao. Taj je lik otišao u bezdan, otišao bespovratno, primivši oprost noću uoči nedjelje, sin kraljazvjezdoznanca, okrutni peti prokurator Judeje, konjanik Poncije Pilat.

Pa ipak — što je bilo dalje u Moskvi nakon što je u suton subotnje večeri Woland napustio prijestolnicu i nestao zajedno sa svojom pratnjom s Vrapčjih gora?

O tome da je tokom dugog vremena odjekivala prijestolnicom teška tutnjava najnevjerojatnijih glasina koje su se vrlo brzo prenijele i u najudaljenija i zabačena mjesta provincije — ne treba ni govoriti. Ove glasine čovjeku se čak gadi ponavljati.

Pisac ovih istinitih redaka osobno je, uputivši se u Feodosiju, čuo u vlaku priču kako je u Moskvi dvije tisuće ljudi izišlo iz kazališta potpuno nagih u doslovnom smislu riječi i da su u takvu stanju otišli kući u taksiautomo— bilima.

Šapat «nečista sila» čuo se u redovima koji su stajali pred mljekarstvima, u tramvajima, u dućanima, u stanovima, u kuhinjama, u vlakovima, i prigradskim i onima na dugim relacijama, na kolodvorima i malim postajama, u ljetnikovcima i na plažama.

Ljudi obrazovani i kulturni, razumije se, nisu sudjelovali u pričama o nečistoj sili koja je posjetila prijestolnicu, i čak su se tim pričama smijali i pokušali da pripovjedače urazume. Ali činjenica, kako se kaže, ipak ostaje činjenica i odbaciti je prezirno bez objašnjenja nikako se ne može: netko je bio u prijestolnici. Već samo zgarište koje je ostalo od Gribojedova pa i štošta drugo rječito su to potvrđivali.

Kulturni ljudi stali su na stajalište istrage: djelovala je banda hipnotizera i trbuhozboraca koja je izvrsno vladala tim umijećem.Mjere za hvatanje bande bile su, dakako, poduzete energično i brzo kako u Moskvi tako i izvan nje, ali na žalost nisu donijele rezultate. Onaj koji se predstavio kao Woland sa svim svojim bližnjima nestao je i niti se više vratio u Moskvu niti se uopće igdje pojavio ili se pokazao.

Prirodno je nikla pretpostavka da je pobjegao u inozemstvo, ali se ni tamo nigdje nije pokazao.

Istraga o njegovu djelu trajala je dugo. Jer, bilo kako bilo, to je djelo bilo stravično! Ne spominjući četiri spaljene kuće i stotine zaluđenih ljudi, bilo je i ubijenih.

Točno se to može reći za dvojicu: za Berlioza i za onog zlosretnog službenika u Uredu za upoznavanje stranaca sa znamenitostima Moskve, za bivšeg baruna Majgela. Jer, oni su bili ubijeni. Nagorjele kosti potonjeg nađene su u stanu br. 50 u Sadovoj ulici, nakon što je ugašen požar. Da, bilo je žrtava, i te su žrtve tražile istragu.

Ali su postojale žrtve i nakon što je Woland napustio prijestolnicu i, kako god to bilo žalosno, te su žrtve bile crne mačke.

Po prilici stotinjak tih mirnih, čovjeku odanih i korisnih životinja bilo je strijeljano ili uništeno na druge načine u različitim krajevima zemlje. Petnaestak mačaka, ponekad u unakaženu stanju, bilo je dostavljeno u milicijske stanice u raznim gradovima. Na primjer, u Armaviru je jednu od tih nevinih životinja svezanih prednjih šapa doveo u miliciju neki građanin.

Taj je građanin dočekao u zasjedi mačka u času kad se životinja lopovska izgleda (što možeš kad mačke tako izgledaju? To nije zato jer su poročne nego zato jer se boje da im netko od jačih bića nego što su one — psi ili ljudi — ne učini neku štetu ili uvredu. I jedno i drugo je lako, ali to nije pitanje časti tvrdim. Da, nije riječ o časti!), da, znači mačak lopovska izgleda spremao se da pobjegne među čičke.