Mihail Bulgakov - Majstor i Margarita

— Sve u redu — rekao je Azazello. Za časak je bio kraj palih ljubavnika. Margarita je ležala licem zabodenim u sag. Svojim željeznim rukama Azazello ju je okrenuo kao lutku licem prema sebi, i zagledao se u,nju. Naočigled se lice otrovane mijenjalo. Čak se u olujnom sumraku vidjelo kako je nestalo njezino privremeno vještičje škiljenje i oštrina i žestina crta. Lice pokojnice je postalo svijetlo i konačno se smekšalo, a njezino keženje više nije bilo zvjersko nego jednostavno ženstveno patničko keženje.

Tada je Azazello rastavio njezine bijele zube, i ulio u usta nekoliko kapljica onog vina kojim ju je i otrovao. Marga rita je uzdahnula, podigla se bez Azazellove pomoći, sjela i tiho upitala — Zašto, Azazello, zašto? Što ste sa mnom učinili?

Vidjela je majstora kako leži, zadrhtala i prošaptala: — To nisam očekivala… ubojica!

— Ma ne, ne — odgovorio je Azazello — on će odmah ustati. Ah, zašto ste tako nervozni!

Margarita mu je odmah povjerovala, toliko je uvjerljiv bio glas riđeg demona. Skočila je, snažna i živa, i pomogla napojiti vinom majstora. Otvorivši oči, on je pogledao mračno i s mržnjom ponovio svoju posljednju riječ: — Trovač…

— Ah, obično je vrijeđanje nagrada za dobru uslugu!

— odgovorio je Azazello. — Zar ste slijepi? Progledajte ko načno!

Tada se majstor podigao, ogledao se pogledom živim i svijetlim i upitao: — Što znači ova novost?

— To znači — odgovorio je Azazello — da vam je vrije me. Već oluja grmi, čujete li? Smrkava se. Konji ruju zem lju, drhće mali vrt. Opraštajte se od podruma, opraštajte brže.

— A, shvaćam… — rekao je majstor, ogledavajući se — vi ste nas ubili, mi smo mrtvi. Ah, kako je to pametno!

Kako u pravi čas! Sada sam sve shvatio.

— Ah, smilujte se — odgovorio je Azazello — da li ja to vas čujem? Vaša vas prijateljica naziva majstorom, vi sada razmišljate, kako onda možete biti mrtvi? Zar je, da biste se smatrali živim, bezuvjetno potrebno sjediti u podrumu s košuljom i bolničkim hlačama na sebi? Smiješno!

— Shvatio sam što ste rekli — povikao je majstor — ne mojte nastaviti! Imate tisuću puta pravo!

— Veliki Woland! — ponavljala je za njim Margarita. — Veliki Woland! Izmislio je nešto bolje nego ja! Ali samo ro man, roman — vikala je majstoru — uzmi sa sobom roman, kamo god otišao.

— Ne treba — odgovorio je majstor — znam ga na pamet.

— Ali ti nećeš ni riječi… ni riječi iz njega zaboraviti?

— pitala je Margarita privinuvši se ljubavniku i otirući krv s njegove rasječene sljepoočice. — Budi mirna. Sada neću ništa i nikada zaboraviti — odgovorio je.

— Onda vatra! — povikao je Azazello. — Vatra, od koje je sve počelo i kojom ćemo sve završiti.

— Vatra! — strašno je kriknula Margarita. Prozorčić je u podrumu zalupio, vjetar je odgurnuo zavjesu. Na nebu je veselo i kratko zagrmjelo. Azazello je gurnuo ruku s pandžama u peć, izvukao cjepanicu koja se dimila i njome zapalio stolnjak na stolu. Zatim je potpalio svežanj starih novina na divanu, a za njim rukopis i zavjesu na prozoru.

Majstor kojeg je već opijao budući galop, zbacio je s police nekakvu knjigu na stol, rastvorio je njene listove na gorućem stolnjaku i knjiga je planula veselim plamenom.

— Gori, gori, prijašnji živote!

— Gori, patnjo! — vikala je Margarita.

Soba se već njihala u crvenim stupovima i zajedno s dimom istrčalo je troje kroz vrata, potrčalo po kamenim stepenicama i našlo se u dvorištu. Prvo što su tamo vidjeli bila je graditeljeva kuharica koja je sjedila na tlu. Kraj nje se valjao razbacani krumpir i nekoliko svježnjeva luka.

Stanje kuharičino bilo je razumljivo. Tri crna konja frktala su kraj staje, drhtala, rovala zemlju. Margarita je zajašila prva, za njom Azazello, posljednji majstor.

Stenjući, kuharica je htjela podići ruku da učini znak križa, ali je Azazello iz sedla povikao s prijetnjom: — Odsjeći ću ti ruku! — on je zazviždao, i konji su se lomeći grane lipa podigli i zaboli u niski crni oblak. Od mah je iz podrumskog prozorčića suknuo dim. Odozdo je dopro slabi, žalosni kuharičin krik: — Gorimo!..

Konji su već letjeli nad krovovima Moskve.

— Želim se oprostiti s gradom — viknuo je majstor Azazellu koji je jahao sprijeda. Grom je progutao kraj maj storove rečenice. Azazello je kimnuo glavom i pustio svo ga konja u galop. U susret jahačima jurio je oblak, ali još nije sipao kišu.

Letjeli su iznad bulevara, vidjeli su kako ljudske figurice bježe sklanjajući se pred kišom. Padale su prve kapi. Proletjeli su iznad dima — sve što je ostalo od GribojedovIjeva doma. Proletjeli su nad gradom koji je već zalilatama. Nad njima su sijevale munje. Zatim je krovove zamijenilo zelenilo. Tek tada se spustila kiša i pretvorila jahače u tri velika mjehura u vodi.

Margariti je već bio poznat osjećaj leta, a majstoru nije pa se čudio kako su se brzo našli na cilju, kod onog s kojim se htio oprostiti zato što se više ni s kim drugim nije imao oprostiti. U kopreni kiše on je odmah prepoznao zgradu klinike Stravinskog, rijeku i šumu na drugoj obali koju je bio dobro proučio. Spustili su se u grmlje na poljani nedaleko od klinike.

— Ja ću vas ovdje pričekati — povikao je Azazello slo— živši ruke kao štit, čas osvijetljen munjama čas nestajući u sivoj kopreni — oprostite se brzo!

Majstor i Margarita su skočili iz sedla i poletjeli promičući kao vodene sjene kroz klinički vrt. Kroz časak majstor je naviknutom rukom otvarao rešetku na balkonu sobe br. 117. Margarita gaje slijedila. Ušli su Ivanuški, nevidljivi i neprimijećeni, dok je oluja hučila i zavijala. Majstor se zaustavio kraj kreveta.

Ivanuška je ležao nepomično kao i onda kad je prvi put promatrao oluju u kući svoga odmora. Ali nije plakao kao onda. Kad je dobro pogledao tamnu siluetu koja je ušla k njemu s balkona, on se podigao, pružio ruke i radosno rekao: — A, to ste vi! A ja vas sve čekam i čekam! Evo vas, susjede!

Na to je majstor odgovorio: — Ja sam ovdje, ali više na žalost ne mogu biti vaš su sjed. Odlazim zauvijek i došao sam k vama samo da se oprostim.

— Znao sam to, domislio sam se — tiho je odgovorio Ivan i upitao: — jeste li ga susreli?

— Da — rekao je majstor — došao sam se oprostiti s vama zato što ste bili jedini čovjek s kojim sam razgova rao u posljednje vrijeme.

Ivan se razvedrio i rekao: — Dobro je da ste ovamo svratili. Održat ću svoju ri ječ, i više pjesmice neću pisati. Mene sada zanima nešto drugo — Ivanuška se nasmiješio i bezumnim očima gledao nekamo mimo majstora — želim nešto drugo napisati.Majstor se uzbudio zbog tih riječi i progovorio čim je sjeo na rub Ivanuškinog kreveta: — To je dobro, to je dobro. Napišite o njemu nastavak.

Ivanuškine su oči zablistale.

— A zar vi sami nećete? — Tada je poniknuo i zamiš ljeno dodao: — Ah, da… što ja to pitam — Ivanuška je po gledao u pod pa preplašeno podigao oči.

— Da — rekao je majstor i njegov se glas učinio Ivanu— ški nepoznat i prigušen — ja više neću pisati o njemu. Bit ću zauzet nečim drugim.

Huku oluje proparao je daleki zvižduk.

— Čujete li? — upitao je majstor.

— Oluja huči…

— Ne, to mene zovu, moram ići — objasnio je majstor i podigao se s kreveta.

— Pričekajte! Još jednu riječ — zamolio je Ivan. — Jeste li nju pronašli? Je li vam ostala vjerna?

— Evo je — odgovorio je majstor i pokazao na zid. Od bijelog zida odmakla se tamna Margarita i prišla krevetu.

Gledala je mladića koji je ležao i u njezinim se očima vi djela briga.

— Jadni, jadni… — tiho je šaptala Margarita i nadvila se nad krevet.