Mihail Bulgakov - Majstor i Margarita

— Ja se ni ne plašim, Margot — iznenada joj je odgo vorio majstor, podigao je glavu i učinio joj se takvim ka kav je bio kad je pisao o tome što nikad nije vidio ali je zasigurno znao da se zbilo — a ne plašim se zato što sam već sve iskusio. Suviše su me plašili i više me ničim upla šiti ne mogu. Ali mi je žao tebe, Margo, u tome je stvar, zato i ponavljam jedno te isto. Osvijesti se! Zašto da uništiš svoj život s bolesnikom i siromahom? Vrati se! Ja te žalim, zato i govorim tako.

— Ah, ti, ti — vrteći raskuštranom glavom šaptala je Margarita — ah, ti, malodušni, nesretni čovječe! Zbog tebesam prošle noći drhtala naga, izgubila svoju narav i zamijenila je novom, nekoliko mjeseci sjedila sam u tamnoj sobici i mislila samo na jednu stvar — na oluju nad Jeršalajimom, isplakala svoje oči, a sada kad je nahrupila sreća, ti me tjeraš? Pa dobro, otići ću, otići ću, ali znaj da si ti okrutan čovjek! Tebi su opustošili dušu!

Bolna nježnost obuzela je majstorovo srce i on je zaplakao zagnjurivši u Margaritinu kosu. Plačući, ona mu je šaptala, dok su njezini prsti skakutali po majstorovim sljepoočicama.

— Da, sijede niti, niti, gledam svojim očima kako se snijegom pokriva glava, ah, moja, moja napaćena glava.

Gle, kakve su tvoje oči! U njima je pustoš… A ramena, ra mena s bremenom… Unakazili su, unakazili — Margari— tine riječi postale su nepovezane, Margarita je grcala.

Tada je majstor obrisao oči, podigao klečeću Marga— ritu, i sam je ustao, pa čvrsto rekao: — Dosta! Ti si me postidjela. Nikada više neću biti ma— lodušan i neću se vratiti tom pitanju, budi mirna. Znam da smo oboje žrtve duševne bolesti koju sam možda prenio na tebe… što možemo, zajedno ćemo je podnositi.

Margarita je približila usne majstorovu uhu i pro— šaptala: — Kunem ti se tvojim životom, kunem se zvjezdoznan— čevim sinom kojega si opisao, sve će biti dobro!

— No dobro, dobro — odazvao se majstor i dodao na— smijavši se: — Naravno, kad su ljudi potpuno opljačkani kao ti i ja, oni traže spas u nadnaravnim silama! Pa što, sla žem se da ga tamo tražimo.

— Eto, eto, sad si opet prijašnji, smiješ se — odgovorila je Margarita — idi do vraga s tvojim učenim riječima. Nad naravne ili ne nadnaravne — zar nije sve to svejedno? Že lim jesti.

I ona je za ruku povukla majstora k stolu.

— Nisam siguran neće li ta hrana sad propasti u zem lju ili odletjeti kroz prozor — govorio je majstor potpuno se smirivši.

— Neće odletjeti!

U taj čas u prozorčiću se začuo nosni glas: — Mir vama.Majstor je zadrhtao, a Margarita koja je već bila navikla na neobično povikala je: — Pa to je Azazello! Ah, kako je to milo, kako je to do bro! — i šapnuvši majstoru: — Evo vidiš, nisu nas napustili!

— krenula da otvori.

— Zaogrni se — viknuo je za njom majstor.

— Fućkam ja na to — odgovorila je Margarita već iz hodnika.

I eto Azazello se već naklonio, pozdravio se s majstorom blješteći svojim krivim okom, a Margarita je klicala: — Ah, kako mi je drago! Nikada u životu mi nije bilo tako drago! Oprostite, Azazello, što sam gola!

Azazello je zamolio da se ona ne uznemirava, uvjeravao kako je vidio ne samo gole žene nego i žene s potpuno oderanom kožom, i hitro sjeo k stolu, stavivši prethodno u kut kraj peći nekakav smotak u tamnom brokatu.

Margarita je Azazellu nalila konjaka i on ga je odmah ispio. Majstor koji s njega nije micao pogled, ponekad je sebi ispod stola štipao hrbat lijeve ruke. Ali njegova štipa— nja nisu pomogla. Azazello se nije rasplinuo u zraku, da, treba reći istinu, za to nije bilo nikakve potrebe. Ništa strašno nije bilo u riđem čovjeku malog rasta, osim toga oka s mrenom, ali toga ima i bez čarobnjaštva, osim odjeće koja nije bila sasvim obična — nekakva mantija ili plašt — opet, ako čovjek dobro promisli, i to se dešava. Konjak je također znao dobro piti, kao i svi dobri ljudi, na dušak i bez jela. Od konjaka u majstorovoj je glavi zašumjelo i počeo je misliti: «Ne, Margarita ima pravo! Dakako, preda mnom sjedi poslanik đavolov. Pa i ja sam sam preksinoć dokazivao Ivanu da je on na Patrijaršijskim ribnjacima susreo upravo sotonu, a sada sam se preplašio te misli i počeo nešto brbljati o hipnotizerima i o halucinacijama. Kakvi hipnotizeri, k vragu!» Počeo je promatrati Azazella i uvjerio se da u njegovim očima postoji nešto usiljeno, neka misao koju taj ne želi prije vremena izreći. «On nije samo u posjetu, nego se pojavio s nekom porukom» — mislio je majstor.

Moć opažanja nije ga iznevjerila.Ispivši treću čašicu konjaka, koji na Azazella nije nimalo djelovao, posjetilac je tako započeo: — Ugodan podrumčić, vrag neka me nosi! Samo se na meće pitanje što da se u njemu radi, u tom podrumčiću?

— To se isto i ja pitam — nasmijavši se odgovorio je majstor.

— Zašto me uznemirujete, Azazello? — upitala je Mar— garita — Već ćemo nekako!

— Što to govorite! — povikao je Azazello — nisam ni po mislio uznemiravati vas. I ja kažem već ćemo nekako. Da!

Skoro sam zaboravio, messire vas je dao pozdraviti i na redio mi da vam kažem da vas poziva na malu šetnju s njim, ako, dakako, vi to želite. Što ćete mi na to reći?

Margarita je pod stolom gurnula nogom majstora.

— S velikim zadovoljstvom — odgovorio je majstor proučavajući Azazella, a taj je nastavio: — Nadamo se da ni Margarita Nikolajevna neće odbiti?

— Ja sigurno neću odbiti — rekla je Margarita i opet je njezina noga dotakla majstorovu nogu.

— Divna stvar! — uskliknuo je Azazello. — To ja volim!

Jedandva i gotovo! A ne kao onda u Aleksandrovskom parku!

— Ah, nemojte me na to sjećati, Azazello, tada sam bila glupa. Da, ne treba me, uostalom, strogo kriviti za to — ne susrećeš svaki dan nečistu silu!

— Svakako — potvrdio je Azazello — svaki dan bi bilo suviše ugodno!

— Meni se sviđa brzina — govorila je Margarita uzbu đeno — sviđa mi se brzina i golotinja. Kao iz mauzera — taf!

Ah, kako on puca! — povikala je Margarita, obraćajući se majstoru. — Sedmica pod jastukom i u svaki listić!… — Margarita se opila, njezine su oči zablistale.

— I opet sam zaboravio — povikao je Azazello udarivši se po čelu — sasvim sam se smotao! Messire je poslao po klon — tu se okrenuo upravo majstoru — bocu vina. Upo zoravam vas da je to ono isto vino koje je pio prokurator Judeje. Falernsko vino.

Sasvim je razumljivo da je takva rijetkost izazvala veliku pažnju Margaritinu i majstorovu. Azazello je izvukaoiz komada tamnog pogrebnog brokata potpuno pljesnivi vrč. Vino su mirisali, nalili u čaše, gledali kroza nj svjetlo koje je nestajalo pred oluju, — U Wolandovo zdravlje! — uskliknula je Margarita, podižući svoju čašu.

Sve troje dohvatilo je čaše i ispilo veliki gutljaj.

Odmah je predolujno svjetlo počelo gasnuti u majstorovim očima, njegovo se disanje zaustavilo i on je osjetio da dolazi kraj. Vidio je još kako na smrt blijeda Margarita, bespomoćno pružajući ruke k njemu, spušta glavu na stol, a zatim pada na pod.

— Trovač… — dospio je još viknuti majstor. Htio je dohvatiti nož sa stola da udari Azazella, ali je njegova ruka nemoćno kliznula po stolnjaku, sve što je okruživalo maj stora u podrumu poprimilo je crnu boju, a zatim je sve nestalo. Pao je nauznak, i dok je padao rasjekao je kožu sljepoočice na uglu daske pisaćeg stola.

Kad su otrovani zamukli, Azazello je počeo djelovati.

Prvo je iskočio kroz prozor, i za nekoliko časaka bio je u vili u kojoj je živjela Margarita Nikolajevna. Uvijek savjesni i točni Azazello htio je provjeriti da li je sve učinjeno kako treba. Sve je bilo u redu. Azazello je vidio kako je smrknuta žena koja je očekivala povratak svoga muža izišla iz svoje spavaonice, iznenada problijedila, uhvatila se za srce i kriknuvši bespomoćno: — Nataša! Bilo tko… k meni! — pala na pod u gostinj— skoj sobi ne doprijevši do kabineta.