Mihail Bulgakov - Majstor i Margarita

— Jurnuo sam — pričao je Behemot — u dvoranu za sjednice, to je ona sa stupovima, messire, računajući da ću izvući nešto vrijedno. Ah, messire, moja žena, kad bih je imao, dvadesetak puta bila je u opasnosti da ostane udo vica! Ali, srećom, nisam oženjen, messire, i iskreno govo reći, sretan sam što nisam. Ah, messire, zar treba mijenjati samačku slobodu za mukotrpni jaram!

— Opet počinješ govoriti koješta — primijetio je Wo— land.

— Slušam i nastavljam — odgovorio je mačak — da, na primjer taj pejzaž. Ništa drugo nisam mogao iznijeti iz dvorane, plamen me udario u lice. Potrčao sam u skladi šte i spasio lososa. Potrčao sam u kuhinju i spasio ogrtač.

Smatram, messire, da sam učinio sve što sam mogao, i ne razumijem kako objasniti sumnjičav izraz na vašem licu. — A što je radio Korovjov, dok si ti pljačkao? — upitao je Woland.

— Pomagao sam vatrogascima, messire — odgovorio je Korovjov pokazujući poderane svoje hlače.

— Ah, ako je tako onda će, naravno, biti potrebno sa graditi novu zgradu.

— Bit će sagrađena, messire — odazvao se Korovjov — usuđujem se to tvrditi.

— U tom slučaju preostaje želja da zgrada bude bolja od prijašnje — primijetio je Woland.

— Tako će i biti, messire — rekao je Korovjov.

— Meni to možete vjerovati — dodao je mačak ja sam pravi pravcati prorok.

— U svakom slučaju, mi smo se javili, messire — refe rirao je Korovjov — i čekamo vaše zapovijedi.

Woland se digao sa stolice, prišao ogradi i dugo je šutke, okrenut leđima svojoj pratnji, gledao u daljinu.

Zatim se vratio od ruba ograde, opet se spustio na svoju stolicu te rekao: — Zapovijedi neće biti, izvršili ste sve što ste mogli, i više mi zasad vaše usluge nisu potrebne. Možete se odma rati. Sad će doći oluja, posljednja oluja koja će završiti sve što se završiti mora, a mi ćemo krenuti na put.

— Vrlo dobro, messire — odgovorila su obojica lakrdi— jaša i nestali negdje iza okrugle kupole koja se nalazila na sredini terase.

Oluja o kojoj je govorio Woland već se skupljala na obzorju. Crni oblak se podigao na zapadu i do polovice prekrio sunce. Zatim ga je prekrio potpuno. Na terasi je postalo svježije. Kroz neko se vrijeme smračilo.

Tama, nadošla sa zapada, prekrila je veliki grad.

Nestali su mostovi, dvorci. Nestalo je sve kao da nikad i nije postojalo na svijetu. Preko cijelog neba projurila je plamena nit. Zatim je grom potresao grad. Udarac se ponovio i počela je oluja. U njezinoj magli Woland više nije bio vidljiv.

— Znaš — govorila je Margarita — upravo kad si sinoć zaspao, čitala sam o tami koja je nadošla sa Sredozemnog mora… i ti idoli, ah, zlatni idoli! Ne znam zašto, ali oni mi cijelo vrijeme ne daju mira. Čini mi se da će i sada biti kiše. Osjećaš li kako postaje svježije?

— Sve je to dobro i lijepo — odgovarao je majstor dok je pušio i rukom tjerao dim — čak i oni idoli, bog s njima, ali što će se dalje desiti, nikako ne mogu shvatiti!

Taj su razgovor vodili dok je sunce zalazilo, i upravo tada kad se \Volandu na terasi javio Levi Matej. Prozorčić na podrumu bio je otvoren, i da je netko pogledao unutra začudio bi se kako neobično izgledaju oni koji razgovaraju. Na Margaritino nago tijelo bio je prebačen crni plašt, a majstor je bio u svojem bolničkom rublju.

Bilo je tako, jer Margarita nije imala što da stavi na sebe budući da su sve njezine stvari ostale u vili, a iako je ta vila bila nedaleko, nije dakako bilo ni govora da ona ode onamo i uzme svoje stvari. A majstor, čija su odijela bila u ormaru kao da nikamo nije odlazio, jednostavno nije želio da se preobuče, pobuđujući u Margariti primisao da će početi nekakva posvemašnja glupost. Istina, bio je prvi put obrijan, računajući od one jesenske noći (u klinici su mu bradu skidali aparatom).

Soba je također izgledala čudno i bilo je vrlo teško shvatiti nešto u njezinu kaosu. Na sagu su ležali rukopisi, oni su bili i na divanu. Nekakva knjiga valjala se u naslonjaču. A na okruglom stolu bio je prostrt objed, a među jelima stajalo je nekoliko boca. Odakle su se stvorile nastolu te jestvine i pića nisu znali ni Margarita ni majstor.

Kad su se probudili, našli su sve to na stolu.

Odspavavši do subotnjeg sumraka, i majstor i njegova prijateljica osjećali su se potpuno odmoreno i samo je nešto podsjećalo na jučerašnje događaje — oboje je boljela lijeva sljepoočica. Što se tiče njihovih duša, u njima su se desile velike promjene, kako bi se uvjerio onaj tko bi mogao da prisluškuje razgovor u podrumskom stanu. Ali nije bilo nikoga da prisluškuje. Dvorište je i bilo zato dobro jer je uvijek bilo pusto. Lipe i vrbe pred prozorom, koje su svakog dana postajale zelenije, širile su proljetni miris, a vjetrić ga je donosio u podrum.

— Fuj, vraže! — neočekivano je uskliknuo majstor. — Samo kad pomislim… — ugasio je opušak u pepeljari i stegao glavu rukama — ne, slušaj, ti si pametan čovjek i ni kada nisi bila luda… zar si ozbiljno uvjerena da smo ju čer bili kod sotone?

— Posve ozbiljno — odgovorila je Margarita.

— Dakako, dakako — ironično je rekao majstor — sada su očito umjesto jednog luđaka — dvoje, i muž i žena! — Di gao je ruke prema nebu i povikao: — Ne, neka vrag zna što je to! Vrag, vrag, vrag!

Umjesto odgovora Margarita se bacila na divan, prasnula u smijeh, zamahnula bosim nogama i zatim po— vikala: — Oj, ne mogu više! Oj, ne mogu više! Pogledaj samo na što si nalik!

Nasmijavši se od srca, dok je majstor stidljivo popravljao bolničke hlače, Margarita se uozbiljila.

— Nehotice si upravo sada rekao istinu — počela je go voriti — vrag zna što se zbiva, i vrag će, vjeruj mi, sve ure diti! — Njezine su oči zaplamtjele, skočila je, počela je ple sati i vikati: — Kako sam sretna, kako sam sretna, kako sam sretna što sam s njim sklopila ugovor! O, đavole, đa vole! A vi ćete, mili moj, morati živjeti s vješticom. — Po slije toga poletjela je k majstoru, obujmila ga oko vrata i počela ljubiti njegova usta, nos, obraze. Poskakivali su vi hori majstorove nepočešljane kose, pod poljupcima buk nuli su njegovi obrazi i čelo.

— Ti si stvarno postala slična vještici. — Ne poričem — odgovorila je Margarita — ja sam vje štica i vrlo sam time zadovoljna!

— Pa dobro — govorio je majstor — vještica pa vještica.

Vrlo zgodno i sjajno! Mene su, očigledno, oteli iz bolnice!

Također vrlo zgodno. Vraćen ovamo, dopustimo i to…

Pretpostavimo čak da nas se to neće zakačiti, ali reci mi, tako ti svega što ti je sveto, od čega i kako ćemo živjeti?

Dok to govorim, brinem o tebi, vjeruj mi.

U taj čas pojavile su se na prozorčiću cipele s tupim vršcima i donji dio prugastih hlača. Zatim su se te hlače sagnule u koljenu i nečija je opsežna stražnjica zaklonila dnevno svjetlo.

— Alojzije, jesi li kod kuće? — upitao je glas negdje iz nad hlača, iza prozora.

— Opet počinje — rekao je majstor.

— Alojzij? — upitala je Margarita prilazeći prozoru — On je jučer uhapšen. A tko ga traži? Kako se zovete?

Istog trena nestala su koljena i stražnjica, čulo se kako su se zalupila vrtna vrata, a zatim je sve došlo na svoje mjesto. Margarita se zavalila na divan i tako se smijala da su joj suze navrle na oči. Ali, kad se stišala, njezino se lice neizmjerno promijenilo, progovorila je ozbiljno, govoreći spuzila je s divana, dopuzala k majstorovim koljenima, i gledajući ga u oči, počela milovati njegovu glavu.

— Koliko si trpio, koliko si trpio, jadni moj! Samo ja to znam. Gle, na glavi imaš sijede niti a kod usana duboku boru. Jedini moj, mili moj, nemoj misliti ni na što. Ti si previše morao misliti, a sad ću za tebe misliti ja! I ja ti jamčim, jamčim da će sve biti divno.