Mihail Bulgakov - Majstor i Margarita

— Jao, nećemo mi, nećemo mi, — tužno je progovorio Korovjov — nego on će dobiti hladni vrč piva, o kojem smo mi, bijedne skitnice, toliko maštali. Naš je položaj te žak i žalostan, i ne znam što će s nama biti.

Behemot je samo s gorčinom raširio ruke i stavio kapu na okruglu glavu obraslu gustom kosom koja je vrlo nalikovala mačjem krznu.

U taj čas tihi ali odlučni glas začuo se nad glavom građanke.

— Propustite, Sofja Pavlovna.

Građanka s knjigom se zaprepastila. U zelenilu ograde pojavio se bijeli prsluk fraka i klinasta brada filibustijera. On je ljubazno gledao dvojicu sumnjivih odrpanaca i, čak više od toga, pravio pokrete kojim ih je pozivao. Autoritet Arčibalda Arčibaldoviča bila je stvar koja se itekako ozbiljno osjećala u restoranu kojim je on rukovodio, i Sofja Pavlovna pokorno je upitala Korovjova: — Kako je vaše prezime?

— Panajev* — ljubazno je odgovorio. Građanka je za pisala to prezime i podigla upitni pogled prema Behe— motu.

— Skabičevski** — propištao je ovaj pokazujući svoj primus. Sofja Pavlovna je i to zapisala i pružila knjigu po sjetiocima na potpis. Korovjov je uz prezime «Panajev» napisao «Skabičevski», a Behemot je kraj Skabičevskog napisao «Panajev». Arčibald Arčibaldovič koji je dokraja zapanjio Sofju Pavlovnu, smješkajući se zanosno, poveo je goste do najboljeg stola na suprotnom kraju verande, Panajev je ime ruskog književnika i memoarista iz 19. stoljeća.

Skabičevski je poznati ruski književni povjesnik (prim. prev.). tamo gdje je bila najgušća sjena, do stola kraj kojeg je sunce veselo plesalo kroz jedan od proreza na zelenoj ogradi. Sofja Pavlovna, žmirkajući od čuđenja, dugo je proučavala čudne potpise koje su u knjizi ispisali neočekivani posjetioci.

Ništa manje nego Sofju Pavlovnu zapanjio je Arčibald Arčibaldovič konobare. On je lično odmaknuo stolicu od stola, pozivajući Korovjova da sjedne, namignuo je jednom, nešto šapnuo drugom, i dva su se konobara počela vrtjeti oko novih gostiju od kojih je jedan svoj primus postavio na pod kraj svoje olinjale cipele. Brzo je sa stola nestao stari stolnjak sa žutim mrljama, u zraku škripajući od škroba zalepršao je, bjeliji od beduinskog plašta, drugi, a Arćibald Arčibaldovič već je šaptao tiho ali vrlo značajno nagnuvši se Korovjovljevu uhu: — Što vam mogu ponuditi? Imam izvrsnu jesetru…

preoteo sam je kongresu arhitekata…

— Vi… e… dajte nam općenito zakusku… e… — dobrodušno je promrmljao Korovjov, zavalivši se u stolici.

— Razumijem — zatvorivši oči, značajno je rekao Arči bald Arčibaldovič.

Videći kako se šef odnosi prema do kraja sumnjivim posjetiocima, konobari su napustili svoje sumnje i ozbiljno se prihvatili posla. Jedan je prinosio šibicu Behemotu koji je iz džepa izvadio opušak i stavio ga u usta, drugi je pritrčao zvoneći zelenim staklom i postavljajući kraj jedaćeg pribora čašice, duguljaste čaše i tanke pehare iz kojih se tako dobro pije narzan ispod tende… ne, reći ćemo unaprijed… pio se narzan ispod tende nezaboravne Gribojedovljeve verande.

— Mogu vam ponuditi file od šumske jarebice — mu zikalno je mijaukao Arčibald Arčibaldovič. Gost u napuk lim cvikerima u potpunosti je odobravao prijedloge zapo vjednika brika i blagonaklono ga gledao kroz nepotrebno staklo.

Beletrist PetrakovSuhovej koji je sjedio sa suprugom kraj susjednog stola i dovršavao svinjski kotlet, svim piscima svojstvenom moći zapažanja primijetio je udvaranje Arčibalda Arčibaldoviča i vrlo se, vrlo začudio.

A njegova je supruga, vrlo cijenjena dama, čak postala ljubomornazbog pirata na Korovjova pa je žličicom zakucala — kao da hoće reći, zašto s nama odugovlače?… Zar nije vrijeme da donesu sladoled? O čemu je riječ?

Ipak, uputivši Petrakovoj očaravajući smiješak, Arči— bald Arčibaldovič je njoj uputio samo konobara, a sam nije napuštao svoje drage goste. Ah, mudar je bio Arčibald Arčibaldovič! A imao je i moć zapažanja, ništa manju nego sami pisci! Arčibald Arčibaldovič je znao za seansu u Varijeteu i za mnoge druge događaje ovih dana, čuo je, i za razliku od drugih, nije mimo uha propustio ni riječ «kockasti» ni riječ «mačak». Arčibald Arčibaldovič se odmah dosjetio tko su njegovi gosti. A dosjetivši se, prirodno da se nije počeo s njima svađati. Baš je ta Sofja Pavlovna čudna! Treba tako nešto izmisliti — prepriječiti put ovoj dvojici na verandu! Uostalom, što nju treba pitati!…

Oholo čeprkajući žličicom rastopljeni sladoled, Petra— kova je gledala nezadovoljnim očima kako se stol pred dvojicom ljudi, odjevenih kao strašila, kao u čaroliji pokriva jestvinama. Blistavo oprani listovi salate već su stršili iz posude sa svježim kavijarom… trenutak, i odmah se pojavio specijalno postavljen pomoćni stolić s oznojenim srebrnim vedrom…

Tek kad se uvjerio da je sve učinjeno kako treba, tek kad je u konobarovim rukama doletjela pokrivena tava u kojoj se nešto praćakalo, Arčibald Arčibaldovič sebi je dopustio da ostavi dvojicu tajanstvenih posjetilaca, ali ipak im je prije toga šapnuo: — Oprostite! Samo časak! Osobno ću pogledati file!

Odletio je od stola i sakrio se u nutarnjem hodniku restorana. Da je neki promatrač mogao vidjeti naredne postupke Arčibalda Arčibaldoviča, oni bi mu se nedvojbeno učinili zagonetni.

Šef se uopće nije uputio u kuhinju da nadgleda file nego u restoransko skladište. Otvorio ga je svojim ključem, zatvorio se, izvadio iz škrinje s ledom, oprezno da ne uprlja manšete, dvije obilne jesetre, upakirao ih u novinski papir, pažljivo povezao vrpcom i stavio na stranu.

Zatim je u susjednoj sobi provjerio je li na svom mjestu njegov ljetni ogrtač sa svilenom podstavom i šešir, i tek jeonda otišao u kuhinju gdje je kuhar marljivo pripravljao file što ga je pirat obećao gostima.

Treba reći da uopće ništa čudno ili nerazumljivo u ovim postupcima Arčibalda Arčibaldoviča nije bilo, i smatrati čudnim takve postupke mogao bi samo površni promatrač. Postupci Arčibalda Arčibaldoviča sasvim su logično proizlazili iz svega što im je prethodilo.

Poznavanje posljednjih događaja, a najvažnije — fenomenalni osjećaj Arčibalda Arčibaldoviča, govorili su šefu Gribojedovljeva restorana da ručak dvojice njegovih posjetilaca, makar obilan i raskošan, neće dugo potrajati. I osjećaj koji nikada nije prevario bivšeg filibustijera nije ga ni ovaj put ostavio na cjedilu.

Dok su se Korovjov i Behemot kucali drugom čašicom hladne moskovske votkeprepečenice, pojavio se na verandi znojni i uzbuđeni kroničar Boba Kandalupski, poznat u Moskvi po svojem zadivljujućem sveznanju, i odmah sjeo k Petrakovima. Stavivši svoju napuhnutu torbu na stolić, Boba je odmah gurnuo usne u Petrakovljevo uho i u njega prošaptao nekakve vrlo sablažnjive stvari. Madame Petrakova, umirući od znatiželje, primakla je i svoje uho nabreklim masnim Bobinim usnama. A taj, pokatkad se osvrćući poput lopova, stalno je šaputao te šaputao, a mogle su se razabrati pojedine riječi kao: — Kunem vam se svojim poštenjem! U Sadovoj ulici, u Sadovoj — Boba je još više snizio glas — odoljevaju me cima! Meci… Pucnji… benzin, požar… meci…

— Lažljivce što šire ogavne glasine — negodujući nešto glasnije nego što se to svidjelo Bobi, zatrubila je kontraal— tom madame Petrakova — njih bi trebalo ispitati! Ali, ništa zato, tako će i biti, već će njih dovesti u red! Kakve štetne izmišljotine!

— Kakve izmišljotine, Antonido Porfirjevna! — usklik nuo je Boba ogorčen sumnjama piščeve supruge, i opet zapištao: — Velim vam, odoljevaju mecima… A onda po žar… Oni u zrak… u zrak… — Boba je siktao ne sluteći da oni o kojima priča sjede u blizini, uživajući u njegovu siktanju. Uostalom, taj užitak je uskoro prestao. Iz unutar njeg dijela restorana izjurila su na verandu trojica muškaraca, čvrsto remenjem opasani, u kožnim dokoljenicama i s revolverima u rukama. Prvi je viknuo zvonko i strašno: — Ni makac s mjesta! — I odmah su sva trojica otvorila paljbu na verandi, ciljajući u glave Korovjova i Behemota.