Mihail Bulgakov - Majstor i Margarita

Spretno vijugajući između prolaznika, građanin je otvorio vanjska vrata dućana. Ali mu je maleni, košćati i krajnje nedobronamjerni portir pregradio put i razdraže— no rekao: — S mačkama ne može!

— Oprostite — zabrujao je dugajlija i prislonio čvorna— tu ruku uz uho kao da je nagluh — s mačkama, velite? A gdje to vidite mačka?

Portir je izbuljio oči, a imao je i razlog: nikakav se mačak više nije nalazio kraj nogu građanina, nego se umjesto toga iza njegovih leđa pomolio i već gurao u dućan debeljko u otrcanoj kapi, stvarno licem pomalo nalik mačku. U debeljkovim rukama nalazio se primus.

Taj se par posjetilaca nije sviđao portiručovjeko— mrscu.

Trgovina s inozemstvom; dućan gdje se prodavala inozemna roba samo za stranu valutu (prim. prev.). — Kod nas — samo za stranu valutu — prohripao je, razdraženo gledajući ispod kosmatih, kao od moljaca izje— denih, sivih obrva.

— Dragi moj — zazveketao je dugajlija, blješteći okom kroz napukle naočale — a odakle znate da je nemam? Zar sudite po odijelu? Nemojte to nikada činiti, visokocijenje— ni stražaru! Možete se prevariti, i to gadno. Pročitajte još jedanput makar povijest slavnog kalifa HarunalRašida.

Međutim, u danom slučaju, ostavljajući zasad tu povijest po strani, želim vam reći da ću se žaliti poslovođi i napri— čat ću mu o vama takvih stvari da biste mogli napustiti svoje mjesto između blistavih ozrcaljenih vrata.

— Možda je moj primus pun valute — gorljivo se upleo u razgovor mačkoliki debeljko koji se rivao u dućan.

Odostrag publika je navaljivala i već se ljutila. S mržnjom i sumnjom gledajući neobični par, portir se maknuo u stranu, i naši su se znanci, Korovjov i Behemot, našli u du ćanu.

Tu su najprije gledali naokolo, a zatim je Korovjov zvonkim glasom koji je dopirao do svakog zakutka izjavio: — Divan dućan! Vrlo, vrlo dobar dućan!

Publika se okrenula od tezgi i pogledala govornika začuđeno, iako je taj imao i te kakvog razloga da hvali dućan.

Stotine komada cica živih boja i desena vidjelo se na pretincima polica. Za njima gomilale su se pamučne tkanine, sifoni i sukno za frakove. U perspektivi nastavljale su se čitave hrpe kutija s obućom, i nekoliko je građanki sjedilo na niskim stolicama, s desnom nogom u staroj otrcanoj cipeli a s lijevom u novoj blistavoj lađici kojom su zabrinuto tapkale po sagu. Negdje u dubini iza ugla pjevali su i svirali gramofoni.

Prošavši kraj svih tih divota, Korovjov i Behemot uputili su se onamo gdje su se spajali odjeli delikatesa i slastica. Tu je bilo pusto, građanke s rupcima i beretama na glavi nisu se gurale pred tezgama kao u odjelu za tkanine.

Niski, izrazito četverouglasti čovjek, obrijan do plavetnila, u rožnatim naočalama, u novom šeširu, neizgužvanom i bez mrlja na vrpci, u kaputu boje jorgovana i s glaceriđim rukavicama, stajao je uz tezgu i nešto zapovjednički mumljao. Prodavač u čistom bijelom ogrtaču i modroj kapici posluživao je mušteriju boje jorgovana. Oštrim nožem, vrlo sličnim nožu što ga je ukrao Levi Matej, skidao je s jadnog masnog, ružičastog lososa kožu, srebrnim sjajem nalik na zmijsku.

— I taj je odjel veličanstven — svečano je priznao Ko— rovjov — a i stranac je simpatičan — dobroćudno je poka zao prstom leđa boje jorgovana.

— Ne, Fagote, ne — zamišljeno je odgovorio Behemot — ti se, druškane, varaš. Po mojem mišljenju, na licu džen— tlemena boje jorgovana nešto nedostaje.

Leđa boje jorgovana su zadrhtala, vjerojatno slučajno, jer stranac valjda nije mogao razumjeti što su govorili ruski Korovjov i njegov pratilac.

— Topro? — strogo je upitao kupac boje jorgovana.

— Svjetska kvaliteta — odgovorio je prodavač koketno rujući vrškom noža pod kožom lososa.

— Topro volim, loše ne — grubo je rekao stranac.

— Nego što! — ushićeno je odgovorio prodavač.

Tada su se naši znanci udaljili od stranca s njegovim lososom i krenuli prema kraju tezge sa slasticama.

— Danas je vruće — obratio se Korovjov mladoj pro davačici rumenih obraza, ali na to od nje nije dobio ni kakav odgovor. — Pošto su mandarine? — raspitao se tada Korovjov.

— Trideset kopjejaka kilo — odgovorila je prodavačica.

— Ova pak stalno samo reži — uzdahnuvši primijetio je Korovjov — eh, eh… — još je malo razmišljao i ponudio svog pratioca: — Jedi, Behemote.

Debeljko je stavio svoj primus pod pazuho, dohvatio mandarinu s vrha piramide i, s korom je progutavši, odmah se prihvatio druge.

Prodavačicu je uhvatio smrtni strah.

— Poludjeli ste! — uzviknula je, gubeći svoje rumenilo — Dajte blok! Blok! — i ispustila je hvataljku za bombone.

— Dušice, mila, ljepotice — zakreštao je Korovjov, na gnuvši se preko tezge i namigujući prodavačici — danas baš nismo pri valuti… Što možeš! Ali, kunem vam se,drugi put, a nikako kasnije od ponedjeljka, platit ćemo sve u gotovom. Mi smo tu u blizini, u Sadovoj ulici gdje je izbio požar.

Progutavši treću mandarinu, Behemot je gurnuo šapu u lijepu zgradu od čokoladnih pločica, izvukao jednu od najdonjih, zbog čega se, naravno, sve srušilo, i progutao je zajedno sa zlatnim omotom.

Prodavači za tezgom s ribama ukočili su se s noževima u rukama, stranac boje jorgovana okrenuo se prema pljačkašima, i tada se pokazalo da Behemot nije imao pravo: na licu čovjeka boje jorgovana nije ništa nedostajalo, već je, obratno, bilo nešto suvišno — obješeni obrazi i nemirne oči.

Potpuno požutjela, prodavačica je žalosno povikala na sav dućan: — Palosič! Palosič!

Na taj krik dohrlile su mušterije iz odjela za tkanine, a Behemot se udaljio od slastičarskih napasti i gurnuo šapu u bačvu s natpisom «Birani sleđ iz Kerča», izvukao dva sleđa i progutao ih, ispljunuvši repove.

— Palosič! — ponovio se očajnički krik iza slastičarske tezge, a za tezgom s ribama graknuo je prodavač u špa njolskoj kapici: — Što to radiš, gade?!

Pavel Josifovič već je hitao na mjesto događaja. Bio je to naočit muškarac u bijelom čistom ogrtaču, kao kirurg, i s olovkom koja je stršila iz džepa. Pavel Josifovič očito je bio iskusan čovjek. Ugledavši u Behemotovim ustima rep trećeg sleđa, u hipu je ocijenio položaj, sve je savršeno shvatio i ne upuštajući se ni u kakvo rječkanje s drznicima mahnuo je rukom nekamo u daljinu i zapovijedio: — Zviždi!

Iz ozrcaljenih vrata izletio je na ugao Smolenskog trga portir i zlokobno zazviždao. Publika je počela opkoljavati nitkove, i tada je nastupio Korovjov.

— Građani! — povikao je drhtavim tankim glasom — Što se to dešava? A? Dopustite da vas to pitam! Siroma šak, — Korovjov je dodao drhtanje svom glasu, pokazujući Behemota koji je odmah načinio plačljivo lice — jadnik cijeli dan popravlja primuse, gladan je… a odakle da smogne stranu valutu?

Na to je Pavel Josifovič, obično suzdržljiv i miran, grubo viknuo: — Ostavi to! — i mahnuo nestrpljivo u daljinu. Tada su zvižduci pri vratima zagrmjeli žustrije.

Ali je Korovjov, kojeg nije zbunio nastup Pavela Josi— foviča, nastavio: — Odakle? Pitam sve vas! Iscrpljen je gladovanjem i žeđom! Vruće mu je. Pa je, sirotan, probao mandarinu. A cijena je mandarinama tri kopjejke. I eto, ovi odmah zviž de, kao slavuji u proljetnoj šumi, uznemiruju miliciju i odvlače je od pravog posla. A taj može? A? — Korovjov je pokazao na debeljka boje jorgovana kojemu se zbog toga na licu pojavio veliki nemir. — Tko je on? A? Odakle je do šao? Zašto? Bilo nam je dosadno bez njega, je li? Ili smo ga možda zvali? Dakako — sarkastično iskrivivši usta, na sav glas urlao je bivši regent — on je, vidite, u svečanom odijelu boje jorgovana, sav je napuhnut od lososa, sav je pun valute, a naš čovjek, a naš čovjek? To je gorko! Gorko!