Mihail Bulgakov - Majstor i Margarita

Jedino se nije moglo ući u trag Varenuhi. Poznat čitavoj Moskvi, znameniti scenski administrator kao da» je propao u zemlju.

U to vrijeme trebalo se pozabaviti događajima i na drugim mjestima, izvan Varijetea. Trebalo je razjasniti neobični slučaj službenika koji su pjevali «Slavno more» (uostalom profesoru Stravinskom uspjelo je da ih dovede u red za dva sata — s pomoću nekih potkožnih injekcija), osoba koje su drugim osobama ili ustanovama donosile umjesto novca vrag bi znao što, a također i osoba koje su tom prilikom oštećene.

Kako se valjda samo po sebi razumije, najneugodniji, najskandalozniji i najteži od svih slučajeva bio je slučaj krađe glave pokojnog književnika Berlioza, izravno iz lijesa u Gribojedovskoj dvorani, što je izvršeno u po bijela dana.Dvanaest ljudi vršilo je istragu, sabirući kao na pletaču iglu proklete očice ove komplicirane stvari koja je bila razbacana po čitavoj Moskvi.

Jedan od istražitelja došao je na kliniku profesora Stravinskog i najprije je zamolio da mu pokažu spisak osoba koje su došle u kliniku tijekom posljednja tri dana.

Na taj način pronađeni su Nikanor Ivanovič Bosoj i nesretni konferansije kojemu su bili otkinuli glavu.

Uostalom, s njima su se bavili vrlo malo. Sada se već lako moglo utvrditi da su njih dvojica postali žrtve jedne te iste bande kojoj je na čelu tajanstveni mag. Ali je zato Ivan Nikolajevič Bezdomni jako zainteresirao istražitelja.

Vrata Ivanuškine sobe br. 117. otvorila su se podvečer u petak i u sobu je ušao mladić okrugla lica, miran i mekan u ophođenju potpuno ne nalik na istražitelja, ali zato ipak jedan od najboljih istražitelja u Moskvi. Ugledao je na krevetu blijedog i mršavog mladog čovjeka, s očima u kojima se čitalo nepostojanje interesa za sve što se događa oko njega, s očima koje su gledale čas nekamo u daljinu, iznad okoline, čas u vlastitu nutrinu mladog čovjeka.

Istražitelj se ljubazno predstavio i rekao da je došao Ivanu Nikolajeviču da s njim razgovara o preksinoćnjim događajima na Patrijaršijskim ribnjacima.

O, kako bi likovao Ivan da mu se istražitelj javio ranije, makar, recimo, u noći na četvrtak, kad je Ivan mahnito i strastveno zahtijevao da saslušaju njegovu pripovijest o Patrijaršijskim ribnjacima! Sada se ostvarila njegova mašta da pomogne hvatanju konzultanta, on nije morao više nikoga progoniti, došli su k njemu upravo zato da saslušaju njegovo pripovijedanje o tome što se desilo u srijedu navečer.

Ali jao, Ivanuška se sasvim promijenio za vrijeme koje je prošlo od časa Berliozove pogibije: bio je spreman da bez odlaganja i ljubazno odgovara na sva istražiteljeva pitanja, ali se osjećala ravnodušnost i u Ivanovu pogledu i u njegovoj intonaciji. Pjesnika više nije dirala Berliozova sudbina.

Prije istražiteljeva dolaska Ivanuška je ležeći drijemao i pred njime su prolazile neke vizije. Tako je vidio grad čudan, neshvatljiv, nepostojeći, s blokovima mramora, isklesanim stupovima, s krovovima koji su blistali na suncu, s crnom mračnom i nesmiljenom Antonijevom kulom, s dvorcem na zapadnom brežuljku, koji je gotovo do krova utonuo u tropsko zelenilo vrta, s mjedenim, u sutonu blistavim kipovima iznad tog zelenila, vidio je oklopljene rimske centurije koje su išle uz zidove drevnoga grada.

U drijemežu pojavio se pred Ivanom u naslonjaču nepomični čovjek, obrijan, s izmučenim žutim licem, čovjek u bijelom ogrtaču s crvenom podstavom, koji je s mržnjom gledao bujni i tuđi vrt. Ivan je vidio i goli žuti brežuljak s praznim stupovima i poprečnim gredama.

A ono, što se desilo na Patrijaršijskim ribnjacima pjesnika Ivana Bezdomnog više nije zanimalo.

— Recite, Ivane Nikolajeviču, kako ste bili daleko od obrtaljke kad je Berlioz pao pod tramvaj?

Jedva primjetni ravnodušni podsmijeh dotakao je Ivanove usne i on je odgovorio: — Bio sam daleko.

— A onaj je kockasti bio kraj obrtaljke?

— Ne, sjedio je na klupi nedaleko od nas.

— Da li se dobro sjećate da on nije prilazio obrtaljki kad je Berlioz pao?

— Sjećam se. Ne. On je, zavaljen, sjedio.

Ta pitanja bila su posljednja istražiteljeva pitanja.

Poslije njih je ustao, pružio Ivanuški ruku, zaželio brzo ozdravljenje i izrazio nadu da će uskoro opet čitati njegove pjesme.

— Ne — tiho je rekao Ivan — više neću pisati pjesme.

Istražitelj se ljubazno nasmiješio, dopustio je sebi da izrazi svoje uvjerenje da je pjesnik sada u stanju depresije ali da će to uskoro proći.

— Ne — odazvao se Ivan, ne gledajući istražitelja nego u daljini obzorje koje se gasilo — to kod mene neće više ni kada proći. Pjesme koje sam pisao loše su pjesme i ja sam to sada shvatio.

Istražitelj je otišao od Ivanuške, dobivši vrlo važni materijal. Slijedeći nit događaja s kraja prema početku, konačno mu je uspjelo da se dokopa izvora iz kojeg su potekli svi događaji. Istražitelj nije sumnjao u to da su svi događaji počeli s ubojstvom na Patrijaršijskim ribnjacima.Dakako, ni Ivanuška ni onaj kockasti nisu gurnuli pod tramvaj nesretnog predsjednika MASSOLITa, fizički, tako reći, njegovu padu pod kotače nije nitko ništa pridonio.

Ali je istražitelj bio siguran da se Berlioz bacio pod tramvaj (ili je pao pod njega) jer je bio hipnotiziran.

Da, materijala je bilo već mnogo i znalo se koga i gdje da se hvata. Samo je stvar u tome što se ni na koji način nije moglo nikoga uhvatiti. U triput prokletom stanu br.

50 bez sumnje je, treba to ponoviti, netko bio. Ponekad je taj stan odgovarao čas zveketavim čas unjkavim glasom na telefonske pozive, ponekad su u stanu otvarali prozor, i čak više od toga — iz njega su se čuli zvuči gramofona.

Međutim, svaki put kad su u njega ulazili savršeno nikoga nije bilo. A bili su tamo ne jedanput, i u različito doba dana. I štoviše, hodali su po stanu s mrežom, istražujući sve kutove. Stan je već dugo bio pod paskom. Ne samo da su čuvali put što je vodio kroz dvorište u stubište nego i stražnji ulaz; štoviše, straža je bila postavljena na krovu kraj dimnjaka. Da, stan br. 50 bio je obijestan i tu se ništa nije moglo učiniti.

Tako se to vuklo do ponoći s petka na subotu kad je barun Majgel, odjeven u večernje odijelo i lakirane cipele, svečano ušao u stan br. 50 u svojstvu gosta. Ćulo se kako su baruna pustili u stan. Točno deset minuta poslije toga, oni su posjetili stan ne zvoneći na vratima, ali ne samo da nisu našli domaćine, nego nisu, što je već bilo sasvim neobično, našli u njemu ni traga ni glasa o barunu Majgelu.

Tako se to, kako je već rečeno, vuklo do zore u subotu. Tada su se priključile nove i vrlo zanimljive činjenice. Na moskovskom aerodromu spustio se putnički avion sa šest mjesta, koji je doletio iz Krima. Među ostalim putnicima, iz aviona se iskrcao vrlo čudni putnik.

Bio je to mladi građanin, strašno zarastao u bradu, koji se tri dana nije umivao, upaljenih i uplašenih očiju, bez prtljage i odjeven vrlo čudno. Građanin je imao na glavi šubaru, bio je u kožuhu prebačenom preko noćne košulje i u plavim kožnim novim, tek kupljenim, cipelama. Čim se maknuo sa stepenica po kojima su se putnici spustili iz aviona, njemu su prišli. Tog građanina su već čekali i kroz neko vrijeme nezaboravni direktor Varijetea, Stjepan Bogdanovič Lihodejev, stajao je pred istražiteljem. On je dodao nove podatke.

Sada je postalo jasno da je Woland prodro u Varijete pod izlikom da je artist, hipnotizirao Stjopu Lihodejeva, a zatim mu je uspjelo da istog tog Stjopu izbaci iz Moskve na bog će znati koliko kilometara. Materijal se na taj način povećao, ali od toga ništa nije postalo lakše nego je čak postalo i teže, jer je bilo jasno da neće biti tako jednostavno svladati takvu ličnost koja je izvodila stvari kao što je ona kojoj je pao žrtvom Stjepan Bogdanovič. Između ostalog, Lihodejev je na vlastitu molbu zaključan u pouzdanu prostoriju i pred istražitelje je stao Varenuha, kojeg tek što su uhapsili u njegovu stanu kamo se vratio nakon izbivanja bez vijesti u vremenu od gotovo dva dana.