Mihail Bulgakov - Majstor i Margarita

U potpunoj tišini ljudi koji su ušli u gostinjsku sobu promatrali su mačka dosta dugo.

— Mda… zaista lijepo — šapnuo je jedan od njih.

— Ne pravim izgrede, nikoga ne diram, popravljam primus — namrštivši se neljubazno progovorio je mačak — i smatram svojom dužnošću da vas upozorim da je mačak — drevna i nepovrediva životinja.

— Neobično fini posao — šapnuo je jedan od onih koji su ušli, a drugi je glasno i jasno rekao: — No, nepovredivi mačku trbuhozborče, izvoli amo!

Raširila se i poletjela mreža, ali je onaj koji ju je bacio, na opće zaprepaštenje, promašio i uhvatio samo vrč koji se uz zveket odmah razbio.

— Remi! — zaurlao je mačak — Hura! — i tada je stavivši u stranu primus, dohvatio iza leđa brauning. Brzo ga je uperio u čovjeka koji mu je bio najbliži, ali je iz njegove ruke — prije nego što je mačak uspio da ispali — liznuo pla men i zajedno s pucnjem iz mauzera mačak se naglavce srušio s kamina na pod, ispustivši brauning i bacivši pri mus.

— Sve je svršeno — slabim je glasom rekao mačak i ispružio se u krvavoj mlaci — ne prilazite mi časak, dajte mi da se oprostim sa zemljom. O, moj prijatelju Azazello — zastenjao je mačak krvareći — gdje si? — Mačak je upro oči u smjeru vrata koja su vodila u blagovaonicu — nisi mi pritekao u pomoć u času neravnog boja — napustio si jad nog Behemota za čašicu — istina vrlo dobrog — konjaka! Pa što, neka moja smrt legne na tvoju savjest, ja ti ostavljam svoj brauning…

— Mrežu, mrežu, mrežu — nemirno su zašaptali oko mačka. Ali je mreža, vrag će znati zašto, zapela u nečijem džepu i nije provirila van.

— Jedino što može spasiti smrtno ranjenog mačka — progovorio je mačak — to je gutljaj benzina… — i iskoristivši zbrku on se pripio uz otvor primusa i napio se benzina. Odmah je krv ispod gornje lijeve šape prestala teći. Mačak je skočio živ i zdrav, uhvatio primus pod pazuho, skočio s njim natrag na kamin a odavde, derući tapete, puzao je po zidu i za dvije sekunde našao se visoko nad ljudima zasjevši na metalnu karnišu.

Odmah su ruke dohvatile zavjesu i skinule je zajedno s karnišom, zbog čega je sunce granulo u tamnu sobu. Ali ni mačak koji je na podvalu ozdravio ni njegov primus nisu pali dolje. Mačak je, ne rastajući se s primusom, skočio kroz zrak na luster koji je visio na sredini sobe.

— Ljestve! — viknuli su dolje.

— Pozivam vas na dvoboj! — zavikao je mačak, ljuljaju ći se na lusteru iznad glava, i opet se u njegovim šapama našao brauning, a primus je stavio između grana na luste ru. Njišući se kao klatno iznad glava ljudi, on je po njima otvorio vatru. Pucnjevi su potresali stan. Na pod su pale kristalne krhotine s lustera, prsnulo je u zvijezde zrcalo na kaminu, poletjela je prašina sa žbuke, skakale su po podu prazne čahure, popucala su stakla na prozorima, iz pro— strijeljena primusa briznuo je benzin. Sad više nije moglo biti riječi o tome da se mačka uhvati živog, i došljaci su, odgovarajući mu, pucali precizno i bijesno iz mauzera u njegovu glavu, trbuh, prsa i leđa. Pucnjava je izazvala pa niku na asfaltu dvorišta.

Ali pucnjava nije dugo trajala i sama od sebe je počela jenjavati. Ni mačku ni ljudima nije učinila nikakve štete.

Nitko ne samo nije bio ubijen nego čak ni ranjen. Svi su, zajedno s mačkom, ostali potpuno nepovrijeđeni. Netko je od pridošlica, da to provjeri, ispalio pet metaka u glavu proklete životinje, a mačak je odgovorio čitavim šarže— rom, ali ni to nije ostavilo ni kod koga neki dojam. Mačak se njihao na lusteru, koji se sve manje ljuljao, puhao u cijev brauninga i pijuckao na svoju šapu. Na licima onih koji su stajali dolje pojavio se izraz potpune nedoumice.

Bio je to jedini ili jedan od rijetkih slučajeva kad paljba nije imala nikakva učinka. Moglo se dakako pretpostaviti da je mačkov brauning igračka, ali to se nikako nije moglo reći za mauzere pridošlica. Prva mačkova rana, u što nijebilo nikakve sumnje, bila je samo trik i svinjsko pretvaranje jednako kao ispijanje benzina.

Učinili su još jedan pokušaj da uhvate mačka. Bacili su omču koja je povukla jednu od svijeća na lusteru i on se srušio. Njegov pad uzdrmao je, kako se činilo, čitav blok kuće, ali koristi od toga nije bilo. Prisutne su posule krhotine, a mačak je preletio zrakom i sjeo visoko pod stropom na gornji dio pozlaćenog okvira zrcala na kaminu. On se nije spremao da bilo kuda pobjegne, i čak je sjedeći u relativnoj bezopasnosti započeo još jedan govor: — Uopće ne razumijem — govorio je odozgo — razloge tako gruba odnosa prema meni…

I tada je njegov govor na samom početku prekinuo teški niski glas koji se začuo iz nepoznata smjera: — Što se događa u stanu? Smeta mi u radu…

Drugi, neugodni i unjkavi glas se odazvao: — Dakako, Behemot, vrag neka ga nosi!

Treći, zveketavi, glas je rekao: — Messire! Subota je. Sunce se spušta. Vrijeme nam je.

— Oprostite, više ne mogu razgovarati — rekao je ma čak na zrcalu — već je kasno. — Bacio je svoj brauning i iz bio oba stakla na prozoru. Zatim je bacio dolje benzin, a benzin se sam od sebe zapalio izbacivši val plamena do sa mog stropa.

Planulo je nekako neobično brzo i snažno kako se čak ni s benzinom ne dešava. Odmah su se zadimile tapete, upalila se na podu srušena zavjesa, i počeli su tinjati okviri na razbijenim prozorima. Mačak se pružio, mijaknuo, skočio sa zrcala na prozorsku dasku i nestao zajedno sa svojim primusom. Izvana su se začuli pucnjevi. Čovjek koji je sjedio na željeznim vatrogasnim Ijestvama u visini draguljaričinih prozora pucao je u mačka kad je preskakao s prozora na prozor uputivši se prema žlijebu na uglu kuće, koja je bila, kako je već rečeno, sagrađena gospodski. Po žlijebu se mačak popeo na krov.

Tamo je na njega, također na žalost bez rezultata, pucala straža koja je čuvala dimnjake i mačak je kidnuo u grad obasjan suncem na zalazu.U stanu se u to vrijeme zapalio parket pod nogama prisutnih, i u plamenu, na mjestu gdje se valjao mačak s tobožnjom ranom, pokazao se zgrušani les bivšeg baruna Majgela s okrenutom uvis bradom i sa staklenim očima.

Više ga se nije moglo izvući. Skakućući po gorućim daščicama parketa, tapšajući dlanovima po ramenima i grudima koje su se dimile, oni koji su bili u gostinjskoj sobi povlačili su se u kabinet i predsoblje. Oni koji su bili u blagovaonici istrčali su na hodnik. Dotrčali su i oni koji su bili u kuhinji, pojurili u predsoblje. Gostinjska je soba već bila puna vatre i dima. Netko je u hodu uspio nazvati vatrogasce, kratko viknuvši u slušalicu: — Sadova tri stotine dva bis!

Više se nisu usudili zadržavati. Plamen je zahvatio predsoblje. Teško se disalo.

Tek što su iz razbijenih prozora ukleta stana probili prvi mlazovi dima, u dvorištu su se začuli očajnički ljudski krikovi: — Požar! Požar! Gorimo!

U različitim stanovima u kući ljudi su počeli vikati u telefone: — Sadova! Sadova, tri stotine dva bis!

U vrijeme dok su se u Sadovoj čuli udarci zvona s dugačkih crvenih kola koja su brzo jurila iz svih dijelova grada, a ta je zvonjava plašila ljudska srca — ljudi koji su se muvali u dvorištu vidjeli su kako su, zajedno sa dimom iz petoga kata izletjele tri tamne, kako se činilo, muške siluete i jedna silueta nage žene.

Da li su te siluete postojale ili su se one samo pričinile uplašenim stanarima zlosretne kuće u Sadovoj ulici, to se dakako točno ne može reći. Ako su i postojale, kamo su se uputile također nitko ne zna. Gdje su se rastale, također ne možemo reći, ali znamo da se kroz po prilici četvrt sata poslije početka požara u Sadovoj ulici pojavio pred ozrcaljenim vratima Torgsina* na Smolenskom trgu dugački građanin u kockastom odijelu, i s njim crni krupni mačak.