Mihail Bulgakov - Majstor i Margarita

Zgrabivši mačka i skidajući s vrata kravatu da bi svezao mačka, građanin je otrovno i s prijetnjom u glasu mrmljao: — Aha! Čini se da ste sada izvoljeli doći k nama u Ar— mavir, gospodine hipnotizeru? Ali ovdje vas se ne bojimo.Ne pretvarajte se da ste nijemi! Znamo mi kakva ste vi ptica!

Građanin je vodio mačka u miliciju vukući jadnu životinju za prednje šape, svezane zelenom kravatom, i pokušavajući da udarcima prisili mačka da ide na stražnjim šapama.

— Vi — vikao je građanin kojeg su pratili dječaci i zviždali — prestanite se praviti budalom! Neće vam uspjeti!

Izvolite hodati kako svi hodaju!

Crni je mačak samo prevrtao mučeničkim očima.

Lišen od prirode dara govora nije se mogao opravdati.

Svoj spas duguje bijedna životinja u prvom redu miliciji, a osim toga svojoj gospodarici, poštovanoj staroj udovici.

Tek što je mačak doveden u miliciju, tamo su se uvjerili da građanin jako miriše na špirit, zbog čega su odmah posumnjali u njegovu prijavu. Za to je vrijeme starica, koja je doznala od susjeda da su oteli njezina mačka, potrčala u stanicu i prispjela u pravi čas. Dala je o mačku najlaskavije mišljenje, objasnila da ga poznaje pet godina, od vremena kad je još bio malo mače, da garantira za njega kao za samu sebe, dokazala je da nije učinio ništa zla i da nikada nije odlazio u Moskvu. Kako je rođen u Armaviru tako je u njemu i odrastao i naučio loviti miševe.

Mačak je odvezan i vraćen vlasnici, okusivši, istina, zla: doznavši u praksi što je to pogreška i kleveta.

Osim mačaka neke beznačajne neugodnosti zadesile su kojekoga od ljudi. Pritvoreni su na neko vrijeme bili: u Lenjingradu — građanin Volman i Volper, u Saratovu, Kijevu i Harkovu — trojica Volodina, u Kazanu — Voloh, a u Penzi — posve neshvatljivo zašto — kandidat kemijskih znanosti Vetčinkevič. Istina, bio je visoka stasa, vrlo preplanuli, smeđokosi.

Bilo je uhvaćeno u raznim mjestima, osim toga, devet Korovina, četiri Korovkina i dvojica Karavajeva.

Nekog građanina su skinuli svezana iz sevastopolj— skog vlaka na stanici Belgorod. Taj je građanin htio zabaviti suputnike trikovima s kartama.

U Jaroslavlju upravo u vrijeme ručka pojavio se u restoranu građanin s primusom u rukama što ga je malo prije uzeo s popravka. Dvojica portira čim su ga vidjeli napustili su svoja mjesta u garderobi i pobjegli, a za njima su bježali iz restorana svi posjetioci i namještenici. Kod toga je blagajnici na nepoznat način nestao cijeli utržak.

Bilo je još mnogo toga, tko će se svega sjetiti!

Još jednom i još jednom treba odati priznanje istrazi.

Sve je bilo učinjeno ne samo da se pohvataju zločinci nego da se i objasni sve što su počinili. I sve je to objašnjeno i ta su objašnjenja, mora se priznati, bila jasna i neoboriva.

Istražitelji i iskusni psihijatri ustanovili su da su članovi zločinačke bande ili možda jedan od njih (pretežno je sumnja padala na Korovjova) bili hipnotizeri neviđene snage koji su se mogli pojavljivati ne na onim mjestima gdje su zapravo bili nego na fiktivnim i pomaknutim pozicijama. Osim toga, oni su sugerirali onima koje su susretali da se neke stvari ili ljudi nalaze tamo gdje ih u stvarnosti nije bilo, i obratno, udaljavali su iz vidnog polja predmete ili ljude koji su zapravo u tom vidnom polju bili.

U svjetlu takvih objašnjenja sve je potpuno razumljivo, čak i neobjašnjiva, kako bi se moglo činiti, neranjivost mačka na kojeg su pucali u stanu br. 50 prilikom pokušaja da ga uhvate, a što je najviše uzbuđivalo građane.

Dakako, nikakvog mačka na lusteru nije bilo, nitko nije ni mislio da ga skine metkom, pucali su u prazno dok se Korovjov, koji im je sugerirao da mačak izvodi šale na lusteru, mogao slobodno nalaziti iza njihovih leđa, kreve— Ijeći se i uživajući u svojoj velikoj ali zločinački upotrijeb— Ijenoj sposobnosti sugestije. On je, dakako, i zapalio stan prolivši benzin.

Ni u kakvu Jaltu, dakako, Stjopa Lihodejev nije letio (takvu stvar ne može učiniti čak ni Korovjov) i nije odanle slao telegrame. Poslije toga kako je pao u nesvijest u dra— guljaričinu stanu, preplašen Korovjovljevim trikom, koji mu je pokazao mačka s mariniranom gljivom na vilici, on je ležao u stanu sve dok mu nije Korovjov, rugajući se, nabio pusteni šešir na glavu i uputio ga na moskovski aerodrom, sugeriravši prije toga predstavnicima kriminalističkog odjela da Stjopa izlazi iz aviona koji je doletio iz Sevastopolja.Istina, kriminalistički odjel iz Jalte tvrdio je kako je primio bosog Stjopu i da je slao telegrame u vezi sa Stjo— pom u Moskvu, ali ni jedna se kopija tih telegrama nigdje nije pronašla, iz čega je izveden žalosni ali neoborivi zaključak kako hipnotizerska banda vlada sposobnošću da hipnotizira na velike udaljenosti, i to ne samo pojedina lica nego i čitave grupe.

U takvim uvjetima zločinci su mogli lišiti razuma ljude najpostojanije psihičke konstitucije.

Što da se onda još govori o takvim sitnicama kao što su špil karata u tuđem džepu u parteru, ili damske haljine koje su nestale, ili bereta koja mijauče i slične stvari! Takve stvari može izvesti bilo koji profesionalni hipnotizer srednjih sposobnosti na bilo kojoj sceni, pa u tom smislu i jednostavni trik otkidanja konferansijeove glave. Mačak koji govori — također je pusta glupost. Da se pokaže ljudima takvog mačka, dosta je vladati prvim osnovama trbušnog govora, a nitko valjda ne sumnja da je KorovjovIjevo umijeće znatno prelazilo te osnove.

Da, stvar nije u špilu karata, niti u lažnim pismima u torbi Nikanora Ivanoviča. To su sve gluposti! Nego, on je, Korovjov, poslao Berlioza pod tramvaj u sigurnu smrt.

On je lišio razuma jadnog pjesnika Ivana Bezdomnog, on ga je prisilio da fantazira i vidi u mučnim snovima drevni Jeršalajim i suncem sprženu bezvodnu Ćelavu goru s tri obješena na stupovima. To su on i njegova banda prisilili Margaritu Nikolajevnu i njezinu kućnu pomoćnicu Natašu da nestanu iz Moskve. Uostalom, ovom stvari se istraga bavila osobito pažljivo. Trebalo je objasniti je li banda ubojica i palikuća otela te žene ili su one dobrovoljno po— bjegle zajedno sa zločinačkim društvom? Na temelju apsurdnih i zbrkanih iskaza Nikolaja Ivanoviča i s obzirom na čudnu i bezumnu bilješku Margarite Nikolajevne, koju je ostavila mužu, bilješku u kojoj piše da odlazi u vještice, uzevši u obzir okolnost da je Nataša nestala ostavivši sve svoje odjevne predmete na mjestu — istraga je zaključila da su i gospodarica i kućna pomoćnica bile hipnotizirane, kao i mnogi drugi, i u takvu stanju odvedene. Iskrsla je također, vjerojatno potpuno pravilna, misao da je zločince privukla ljepota ovih žena.Ali eto što je istrazi ostalo potpuno nejasno — pobuda koja je natjerala bandu da otme iz psihijatrijske klinike duševnog bolesnika koji se nazivao majstorom. To nije uspjela ustanoviti kao što nije uspjela pronaći prezime otetog bolesnika. Tako je on zauvijek nestao pod mrtvim nazivom — broj stotinu osamnaest iz prvog odjela.

Dakle, gotovo se sve objasnilo, i istraga je završena, kao što uopće sve završava.

Prošlo je nekoliko godina, i građani su počeli zaboravljati i Wolanda i Korovjova i ostale. Desile su se mnoge promjene u životima onih koji su nastradali zbog Wolanda i njemu bliskih, i kako god bile te promjene sitne i beznačajne, ipak ih treba zabilježiti.

Na primjer, Žorž Bengalski, koji je u bolnici proveo tri mjeseca, ozdravio je i izišao iz nje, ali je bio primoran da napusti službu u Varijeteu, i to u najbolje vrijeme, kad je publika poput vala jurišala na ulaznice: sjećanje na crnu magiju i njezino raskrinkavanje pokazalo se vrlo živim.

Napustio je Bengalski Varijete, jer je shvatio da je izlaziti svaku večer pred dvije tisuće ljudi, biti neminovno prepoznat i beskrajno se podvrgavati pitanjima kako mu je bolje: s glavom ili bez glave? — suviše mučno.