Mihail Bulgakov - Majstor i Margarita

U Bulgakovljevoj ostavštini, koju je sačuvala njegova udovica J. S. Bulgakova, našlo se mnogo ispisanih listova, dramskih i proznih djela. Poslije Staljinove smrti i XX Kongresa KPSS, sovjetska kazališna publika i sovjetski čitaoci stekli su mogućnost da neka od Bulgakovljevih djela ponovo ugledaju na sceni, a neka su od njih doživjela i svoje prvo objavljivanje. Ali pravi posmrtni povratak Bulgakovljev u život obnovljene sovjetske knji» ževnosti zbio se u šezdesetim godinama. Godine 1962.

objavljen je biografski, na proučavanju dokumenata i literature zasnovani roman o piscu s kojim se Bulgakov tako često poistovećivao Život gospodina de Molierea (Žizri gospodina de Moljera). Tri godine poslije toga, časopis «Novyj mir» odlučio je objaviti nezavršeni Bulgakovljev Kazališni roman (Teatral» nyj roman, 1965), u kojemu je moskovska publika pod fiktivnim imenima prepoznavala poznate protagoniste moskovskog kazališnog života, napose one koji su svojim radom bili vezani za najslavnije moskovsko kazalište — u tridesetim godinama kanonizirani MHAT. Iste godine, Venjamin Kaverin već naglašava kako je odavno trebalo da se objavi roman Majstor i Margarita — «jer će mu se zbog njegove osebujnosti jedva naći ravna u cjelokupnoj svjetskoj književnosti (V. Kaverin, Zdravstvuj, brat. Pisat» očeri trudno…, Moskva 1965, str. 90). Te je godine također i A. Vulis, u svojoj knjizi o Sovjetskom satiričkom romanu, već analizirao neobjavljeni roman. Naposljetku je potkraj 1966. moskovska čitalačka publika dočekala objavljivanje prve knjige romana s predgovorom uvaženog pisca i ratnika Konstantina Simonova, te s kritičkim prikazom A. Vulisa. Kako bi stekao što više pretplatnika za godište 1967, časopis «Moskva» odgodio je objavljivanje druge knjige Bulgakovljeva djela za svoj prvi broj u novoj kalendarskoj godini.

Na djelu Majstor i Margarita (prvotni naslov: Konzultant s kopitom) radio je Bulgakov sve tamo do 1928. i mnogo puta ga je dotjeravao. Ali ni tekst objavljen u časopisu «Moskva» 1966/1967 nije bio potpun. Prilikom objavljivanja izvršena su naime neka skraćenja, pojedina su mjesta izostavljena, a došlo je i do drugačijih čitanja rukopisa. Na zapadu su se pojavljivali prevedeni, ali i izvorni tekstovi romana koji su pretendirali na potpunost. Tako se Bulgakovljev roman našao manje u središtu pažnje tekstologa (koju bi svakako zasluživao), a mnogo više u sferi komercijalnog nadmetanja s postojećim ideološkim prizvucima. Godine 1973. objavljen je naposljetku u Moskvi, u izdanju Bulgakovljevih romana (Belaja gvardija, Teatral» nyj roman, Master i Margarita), tekst Majstora i Margarite s dopunama i izmjenama. Taj tekst poslužio je i prilikom dopunjavanja i mijenjanja hrvatskog prijevoda u njegovu drugom izdanju (prvo izdanje: «Naprijed», Zagreb 1969) — koje tako možemo smatrati prvim integralnim tekstom romana u nas. Prema svjedočanstvu istraživača kojima je bio dostupan arhiv Mihaila Bulgakova, roman ima osam varijanata, pa tek kritičko izdanje ovoga djela može razriješiti neka dvoumljenja i upotpuniti naše poznavanje ovoga remekdjela među romanima našega stoljeća.

Roman Majstor i Margarita djelo je vrlo složene strukture: temelji se na motivima koji su nam poznati iz svjetske književnosti — na legendama o Faustu i Margareti (u prijevodu je namjerno zadržan ruski oblik Margarita), na srednjevjekovnom satanizmu osobito germanskog porijekla, na evanđeoskim motivima koji se odnose na Poncija Pilata i Isusa, na elementima Lesageovih (pikaresknih) romana, ali i na postupcima koje poznajemo iz sovjetske ruske satiričke beletristike (Zoščenko, Katajevljevi Pronevjeritelji, Iljf i Petrov), a oslonjen je i na bogatu tradiciju ruske satiričnogroteskne beletristike devetnaestog stoljeća.

«Obilježimo tu tradiciju u općenitim crtama: počevši od zagonetke (Gogoljeva, op. A. F.) «Nosa», preko mefistovske gorčine Senkovskoga (Brambeusa), ona prelazi k Saltikovu— Ščedrinu s njegovim bajkama i «Gradom Glupovom». Nije teško naći njezine crte u stvaranju Vladimira Odojevskoga i Veltmana — drugorazrednih ali originalnih pisaca. Najpotpuniji izraz nalazi ona u kancelarijskim manekenima SuhovoKobilinovim, koji izrastaju do pojma sudbine» (V. Kaverin, cit. djelo, str. 83).

Kao i druga velika djela svjetske književnosti, među kojima se već sada spominje Bulgakovljeva knjiga, roman Majstor i Mar— garita sintetizira golema iskustva kako svjetske tako i ruske književnosti u svojoj velikoj, slojevitoj i mnogoznačnoj strukturi, koja daje mogućnost za mnogobrojne i vrlo različite, stilske, idejne i filozofske interpretacije. One se već pojavljuju, i sigurno će se još pojavljivati a da njima problematika ovoga djela ne bude iscrpljena, kao što to nije ni problematika Rata i mira ili Braće Karamazovih.

Roman Majstor i Margarita temelji se na postupku «romana u romanu»: izgrađen je na paralelizmu dviju temeljnih fabula.

Prva od njih zbiva se u suvremenoj Moskvi s kraja dvadesetih, odnosno u tridesetim godinama, i koncentrira se oko lika Majstora — neimenovanog, pa prema tome generaliziranog karaktera književnikastvaraoca sovjetskog vremena, koji dolazi u sukob s vladajućim normama književnog ponašanja. Te norme su oličene u kritičarskom i književnoadministrativnom aparatu i njegovim birokratiziranim predstavnicima. Druga je fabula unutar romana motivirana time što predstavlja Majstorov roman o Ponciju Pilatu i njegovu odnosu prema lutajućem filozofu Ješui HaNocri, Isusu iz Evanđelja, a smještena je, dakako, u tridesete godine naše ere i u daleku Judeju. Paralelizam u nizanju fabu— larnog zbivanja u romanu očigledan je: poglavlja posvećena moskovskim zbivanjima smjenjuju poglavlja koja govore o Judeji s početka naše ere, na način koji poznajemo iz Tolstojeve Ane Karenjine (paralelizam fabule o Ani i Vronskom naspram fabuli o Levinu i Kitty!), a potkraj romana obje se fabule približuju u toj mjeri da je povijesna ponovljivost vječnog sukoba vlasti i misli i izričajima naglašena, dok je Ješua, kao nosilac «svjetla», doveden u gotovo neposredan odnos s Wolandom, nosiocem «mraka». Paralelizam je, dakako, naglašen i time što se i moskovsko zbivanje, poput jeršalajimskog, odvija u sjaju pune mjesečine koja je sredinom «proljetnog mjeseca nišana» obasjavala terasu petog prokuratora Judeje, da bi je prekrila olujna tama u vrijeme kažnjavanja razbojnika na Ćelavoj gori (Golgota je hebrejski toponim koji odgovara našim Plješivicama).

Dakle, u sjaju onoga uštapa kojim se do naših dana označuje praznik uskrsnuća koji je — u kršćanskim religijama — zamijenio judaističku pashu što se svetkovala od 14. do 21. nišana.

«Evanđelje po Volandu» ili «Evanđelje po vragu», kako je Bulgakov naslovio cjelovito poglavlje prve redakcije romana, akoje je kasnije rastavio na četiri poglavlja posljednje redakcije, osebujna je Bulgakovljeva reinterpretacija evanđeoskih motiva, s time što se jedan od evanđelista, Levi Matej, u tim poglavljima pojavljuje i kao lik Ješuina «učenika» i sljedbenika. U smislu ideala što ih je postavljao ruski modernizam, ovo je «Evanđelje po Bulgakovu» zapravo visoko estetizirani literarni tekst koji evanđeoskim motivima oduzima njihovu mitsku dimenziju, govori o zbivanjima u povijesnoj Judeji kao o posve realnim zbivanjima lišenim bilo kakve «čudotvornosti» i fantastike, a u središte pažnje postavlja lik Poncija Pilata kao razumnog, u intencijama čak plemenitog, ali u oportunizmu prema rimskom centru trezvenog predstavnika vlasti. Bulgakovljevo «Evanđelje» potiskuje tako izlaganje Kristova nauka (upravo zbog toga uobičajeni Isus Nazarećanin postaje u Bulgakovljevu tekstu, prema hebrejskom zvučanju — Ješua HaNocri) i proročanske motive (Ješua čak niječe za vrijeme svoga saslušanja da je ikada ujašio u Jeršalajim na magarcu, kojega nikada nije ni imao!), ali zato govori o Pilatovim dilemama, pritisku judejskih poglavara, gramzljivosti za novcem Jude iz Kiriata i «policijskim» metodama vlasti, u nimalo beznačajnoj epizodi o tome kako Pilat inspirira Afranija (načelnika tajne stražepolicije) da organizira ubojstvo Jude. Ova epizoda, za Bulgakovljevo «Evanđelje» uostalom epiloška, pridodana je logikom umjetnosti: prema Evanđelju Juda počinja samoubojstvo, a «policajca» Afranija ni u Evanđelju ni u rimskoj historiografiji — nema Nema u Bulgakovljevoj pripovijesti ni situacija «posljednje večere», ni Getsemanskog vrta, ni Judina izdajničkog poljupca, već je sve to zamijenjeno Ješuinim iskazom na saslušanju o tome kako ga je Juda iz Kiriata, čovjek «vrlo dobar i željan znanja», pozvao u kuću, ugostio i zamolio da «kaže svoje poglede na državnu vlast». I kad je Ješua počeo govoriti o tome «da je svaka vlast nasilje nad ljudima, i da će doći vrijeme kad neće biti ni vlasti, ni careva, ni bilo kakve druge vlasti» (Poglavlje 2), njega su smjesta vezali — pa je očito da je nasjeo provokatoru, kako bi bio predan prokuratoru. Što u ruskom jeziku znači naprosto «javni tužilac».