Halil Džubran - Prorok

Govorim vam samo riječima o onome što i sami znate u svojoj misli.

I što je riječ znanje do sjena neizrecivoga znanja?

Vaše misli i moje riječi valovi su iz zapečaćena sjećanja koje čuva uspomene na naše jučer,

I na drevne dane kad zemlja nije znala ni za nas ni za sebe,

I na noći kad je zemlja bila kaos.

Mudri su dolazili k vama da vam dadu od svoje mudrosti.

Ja sam došao uzeti od vaše mudrosti.

I opazih da sam otkrio nešto više od mudrosti. To je ognjeni duh ua vama koji se sve više pribire,

Dok vi, ne hajući za njegovo širenje, žalite za venjenjem svojih dana.

Život, ua potrazi za životom ua tijelima, boji se groba.

Nema ovdje grobova.

Ove planine i nizine kolijevka su i kamenovi preko potoka.

Kud god prođete poljem, gdje pokopaste pretke, pogledajte onamio i ugledat ćete sšebe i svoju djecu gdje plešete držeći se za ruke.

Odista, često se veselite i ne znajući.

Drugi su k vama dolazili, i za zlatna obećanja, kojima povjerovaste, dadoste im samo bogatstvo, vlast i slave.

Ja vam dadoh manje od obećanja, a ipak darežljiviji bijaste prema meni.

Dadoste mi dublju žeđ za životom.

Zacijelo nema većeg dara čovjeku od onoga koji preobraća sve njegove ciljeve ua goruće usne i sav život u vrelo.

I u tome je moja čast i moja nagrada –

Kamo god dođem na vrelo da se napijem, otkrivam da je i sama živa voda žedna;

I ona mene pije dok ja pijem nju.

Neki me od vas smatraju ponosnim i odveć stidljivim da bih primao darove.

Odviše sam ponosan, doista, da bih primao plaće, ali ne i darove.

I premda sam jeo jagode među brdima, kad biste me pozivali za trpezu,

I spavao u trijemu hramskom, kad biste mi radosno nudili noćište,

Nije li vaša ljupka brižnost zaslađivala hranu mojim ustima i omatala snom moje vizije?

Za ovo vas moram blagosloviti:

Mnogo ste davali i ne znajući da uopće dajete.

Odista, ljubaznost koja se gleda u zrcalu pretvara se u kamen,

A dobročinstvo koje samo sebe zove nježnim imenima biva roditelj prokletstvu.

A neki od vas zvahu me ustranu, i pili su sa mnom moju samotnost,

A vi rekoste: „Svjetuje se s drvećem šumskim, a ne s ljudima.

Sjedi sam navrh brijega i gleda odozgo naš grad.”

Istina je da sam se penjao na bregove i išao dalekim mjestima.

Kako sam vas mogao vidjeti osim s velike visine ili iz velike daljine?

Kako se netko može dosta približiti dok se ne udalji?

I drugi me među vama pozivahu, ne riječima, i govorahu:

„Tuđinče, tuđinče, ljubitelju nedostupnih visina, zašto boraviš među vrhuncima gdje orlovi gnijezda viju?

Zašto tražiš nedokučivo?

Kakve ćeš oluje uhvatiti mrežom?

I kakve magličaste ptice loviš po nebu?

Dođi i budi jedan od nas.

Siđi i utoli glad našim kruhom i utaži žeđ našim vinom.”

Govorahu tako u samoći duše;

Ali, da im je samoća bila dublja, znali bi da sam tražio samo tajnu vaše radosti i bola,

I da sam lovio samo vaša veća jastva što idu nebom.

Ali, lovac je bio i lovina;

Jer, mnoge od mojih strijela ostaviše luk da bi našle moje vlastite grudi.

I letač je, također, bio puzač;

Jer, dok su se krila moja širila na suncu, sjena njihova na zemlji bijaše kornjača.

I ja koji sam vjerovao bio sam i onaj koji sumnja;

Jer, često sam stavljao prst u vlastitu ranu da bih mogao jače vjerovati u vas i jače vas upoznati.

I upravo s tom vjerom i s tim znanjem kažem:

Vi niste zatočeni u tijelima, ni omeđeni kućama i poljima.

Ono što ste vi boravi iznad planina i luta s vjetrom.

To nije biće koje puze po suncu da se zgrije niti kopa rupe u mraku radi sigurnosti,

Nego slobodno, duh koji ovija zemlju i pokreće je u eteru.

Ako ovo i jesu nejasne riječi, ne tražite da se objasne.

Nejasan je i mutan početak svih stvari, ali ne i njihov kraj,

I radovao bih se kad biste me pamtili kao početak.

Život, i sve što živi, začet je u magli, a ne u kristalu.

I tko zna nije li kristal magla koja propada?

Evo što bih volio da upamtite pamteći mene:

Što se čini najslabije i najsmetenije u vama najjače je i najodređenije.

Nije li vaš dah uspravio i očvrsnuo ustroj vaših kostiju?

I nije li neki san, kojeg se nitko ne sjeća da ga je usnio, sazdao vaš grad i stvorio sve što je u njemu?

Kad biste samo vidjeli dizanje i spuštanje toga daha, prestali biste gledati sve drugo,

I kad biste čuli samo šapat toga sna, ne biste slušali nijedan drugi zvuk.

Ali, vi ne vidite niti čujete, i to je dobro.

Koprenu koja vam zastire oči dići će ruke koje je i otkaše,

A glinu koja vam je u ušima iščupat će prsti koji je i zamijesiše.

I vidjet ćete

I čut ćete.

I ne treba da žalite što upoznaste sljepilo niti da se tužite što bijaste gluhi.

Jer, toga ćete dana upoznati skrivenu svrhu svih stvari,

I blagosiljat ćete mrak kao što biste blagosiljali svjetlost.

Rekavši to, on se obazre i spazi krmilara svoga broda gdje stoji uz krmilo i gleda čas u razapeta jedra, čaš u daljinu.

I on reče:

Strpljiv je, više nego strpljiv, zapovjednik moga broda.

Vjetar puše, i nemirna su jedra;

Čak i krmilo moli smjer;

Ipak, spokojno zapovjednik čeka da završim.

I ovi moji mornari, koji slušahu zbor većeg mora, slušahu me strpljivo.

Sad više ne mogu čekati.

Spreman sam.

Potok je dospio do mora, i još jednom velika mati prima svoga sina na grudi.

Zbogom, Orfaležani,

Ovaj dan minu.

Zatvara se nad nama poput lokvanja nad svojim sutra,

Što nam ovdje bijaše dano, čuvat ćemo,

I ako ne bude dosta, moramo opet zajedno doći i zajedno pružiti ruke davaocu.

Ne zaboravite da ću vam se vratiti.

Još malo, i moja će čežnja skupljati prah i pjenu za drugo tijelo.

Još malo, čas odmora na vjetru, i druga će me žena roditi.

Pozdravljam vas i mladost koju provedoh s vama.

Tek se jučer sretosmo u snu.

Vi mi pjevaste u mojoj samoći, a ja od vaših čežnja sazidah grad na nebu.

No, probudismo se, i san naš prođe, i više nije zora.

Podne je nad nama, i naša polubudnost pretvori se u puniji dan, i moramo se rastati.

Ako se u sumrak sjećanja još jedanput sretnemo, govorit ćemo zajedno, i vi ćete mi pjevati dublju pjesmu.

I ako se naše ruke sretnu u drugome snu, sazidat ćemo drugi grad na nebu.

Govoreći tako, dade znak pomorcima, i oni pravo podigoše sidro i odriješiše brod s naveza, i zaploviše na istok.

I krik se začu od naroda, kao iz jednog srca, i diže se u suton i poleti nad morem poput snažna zvuka trublje.

Samo Almitra bijaše tiha, gledajući za brodom dok nije iščezao u magli.

I kad se svi ljudi raziđoše, ona još stajaše sama na nasipu, sjećajući se u srcu njegove izreke:

„Još malo, trenutak odmora na vjetru, i druga će me žena roditi.”

Ti imaš svoj Libanon, a ja imam svoj.

Tvoj je Libanon zemlja politike i njenih problema,

Moj je prirodni Libanon u svoj svojoj ljepoti.

Ti imaš svoj Libanon s programima i sukobima,

Ja imam svoj sa snovima i nadama.

Budi zadovoljan svojim Libanonom, kao što sam ja zadovoljan slobodnim Libanonom iz svojega viđenja.

Tvoj je Libanon zapetljani politički čvor koji Vrijeme nastoji odriješiti.

Moj je Libanon lanac humaka i planina što se s poštovanjem i veličanstveno dižu plavom nebu.

Tvoj je Libanon međunarodno pitanje koje još treba riješiti,

Moj Libanon jesu spokojne, čarobne doline po kojima se razliježe brenčanje crkvenih zvona i