Halil Džubran - Prorok

Sve to govoraste o ljepoti,

Iako, odista, ne govoraste o njoj nego o nezadovoljenim potrebama.

A ljepota nije potreba nego zanos.

Ona nije žedna usta ni prazna pružena ruka,

Nego, prije, zapaljeno srce i začarana duša.

Ona nije slika koju ćete vidjeti ni pjesma koju ćete čuti,

Nego, prije, slika koju vidite iako su vam oči sklopljene i pjesma koju čujete iako su vam začepljene uši.

Ona nije sok na ispucaloj kori drveta ni krilo pričvršćeno za kandže,

Nego, prije, vrt zauvijek u cvatu i jato anđela zauvijek u letu.

Orfaležani, ljepota je život kad život skine koprenu sa svoga svetog lica.

Ali, vi ste taj živat i vi ste ta koprena.

Ljepota je vječnost što se gleda u zrcalu.

AIi, vi ste ta vječnost i vi ste to zrcalo.

A stari svećenik reče: Govori nam o Vjeri.

A on odvrati:

Zar sam danas o čemu drugom govorio?

Nije li vjera sve stvari i svaka misao,

A i ono što nije stvar ni misao, nego čuđenje i iznenađenje, koje uvijek niče u duši, čak dok ruke tešu kamen ili napinju krosnu?

Tko može odvojiti svoju vjeru od svojih čina, ili svoje vjerovanje od onoga što ga zanima?

Tko može rasprostrijeti svoje sate preda se i reći: „Ovo je za Boga, a ovo za mene; Ovo mi je za dušu, a ovo za tijelo?”

Svi su vaši sati krila što lepeću kroz prostor od bića do bića.

Tko nosi svoju ćudorednost drukčije nego kao najbolju odjeću, bolje da bude gol.

Vjetar i sunce neće mu razdrijeti kožu.

A tko određuje svoj smjer pomoću ćudoređa, zatvara svoju dušu-pticu u krletku.

Najslobodnija pjesma ne dolazi kroz zasune i žice.

A komu je obožavanje prozor, da ga otvori ili zatvori, još nije posjetio kuću svoje duše, čiji su prozori od zore do zore.

Svagdašnji je vaš život vaš hram i vaša vjera.

Kad god u nj ulazite, ponesite sve sa sobom.

Ponesite plug, viganj, čekić i lutnju,

Ono što izradiste za nevolju ili za radost.

Jer, u sanjarenju se ne možete dići iznad svojih postignuća ni pasti ispod svojih propusta.

I povedite sa sobom sve ljude:

Jer, u slavlju ne možete poletjeti iznad njihovih nada niti se poniziti ispod njihova očaja.

I ako biste da upoznate Boga, ne budite zato odgonetač zagonetaka.

Radije gledajte oko sebe i vidjet ćete ga gdje se igra s vašom djecom.

I pogledajte u prostor: vidjet ćete ga gdje hodi po oblaku, pružajući ruke s munjama i spuštajući ih s kišom.

Vidjet ćete ga gdje se smiješi u cvijeću, a onda podiže i njiše svoje ruke s drvećem.

A onda Almitra prozbori govoreći: Sad bismo te pitali o Smrti.

A on reče:

Vi biste da doznate tajnu smrti.

Ali, kako ćete je naći ako je ne potražite u srcu života?

Sova, čije su noćne oči slijepe za dan, ne može svući koprene s tajne svjetlosti.

Ako doista želite pojmiti duh smrti, otvorite srce široko u tijelo života.

Jer, život i smrt jedno su, kao što su jedno rijeka i ocean.

U dubini vaših nada i čežnja leži vaše znanje o onostranom.

I kao sjeme što sanja pod snijegom, vaše srce sanja o proljeću.

Vjerujte snima jer su u njima skrivene dveri vječnosti.

Vaš strah od smrti samo je drhtanje pastira što stoji pred kraljem, koji je ruke položio na nj, u znak časti.

Zar pastir nije sretan, ispod svoga drhtanja, što treba da nosi kraljev znak?

Ipak, nije li pažljiviji zbog svoga drhtanja?

Jer, što je umrijeti nego razgolititi se na vjetru ili okopnjeti na suncu?

I što je prestati disati ako ne osloboditi dah iz nemirnih plima i oseka, da se može uzdići i potražiti Boga neopterećen?

Samo kad pijete iz rijeke tišine možete odista pjevati.

I kad stignete brdu do vrha, tek ćete se onda početi penjati.

I kad zemlja zatraži vaše udove, tek ćete onda odistinski proplesati.

I onda dođe večer. A Almitra, vidovita, reče: Blagoslovljen bio ovaj dan i ovo mjesto i duh tvoj koji je govorio.

A on odvrati: Zar sam to ja govorio?

Zar nisam bio i slušalac?

Tada siđe niza stube hramske, i sav je narod išao za njim. I on priđe brodu i stade na palubu.

I, pogledavši opet narod, podiže glas i reče: Orfaležani, vjetar me zove da vas ostavim.

Iako se manje žurim nego vjetar, ipak moram poći.

Mi lutalice, koji uvijek tražimo najsamotniju stazu, ne počinjemo današnji dan gdje završismo jučerašnji; i zalazak sunčev ne nalazi nas gdje nas izlazak ostavi.

Čak i dok zemlja spava, mi putujemo.

Mi smo sjeme žilave biljke; i do naše je zrelosti i punine srca da li ćemo se dati vjetru i rasijati se.

Kratki mi bijahu dani među vama, i još kraće riječi koje vam kazah.

Ali ako moj glas i iščezne u vašim ušima; i ako moja ljubav nestane u vašem sjećanju, ja ću se opet vratiti,

I bogatijega srca, i govorit ću usnama podatnijim duhu.

Da, vratit ću se s plimom,

I premda me smrt može sakriti, i obuhvatiti me veća tišina, ipak ću opet tražiti vaše razumijevanje.

I neću uzalud tražiti.

Ako je išta istina što rekoh, ta će se istina otkriti u jasnijem glasu, i u riječima srodnijim vašim mislima.

Odlazim s vjetrom, Orfaležani, ali ne u prazninu;

I ako ovaj dan nije ispunjenje vaših potreba i moje ljubavi, neka bude obećanje do drugoga dana.

Čovjekove se potrebe mijenjaju, ali ne njegova ljubav, ni njegova čežnja da će njegova ljubav zadovoljiti njegove potrebe.

Znajte, stoga, da ću se iz veće tišine vratiti. Magla koja pada u zoru, ostavljajući rosu u poljima, dići će se i skupiti u oblak i onda pasti kao kiša.

I ja sam bio sličan magli.

U tišini noći išao sam vašim ulicama, i duh je moj u vaše kuće ulazio,

A kucaji vašega srca bijahu u mome srcu, i vaš je dah bio na mome licu, i sve sam vas upoznao.

Da, upoznah vašu radost i vašu bo1, i u vašoj usnulosti vaši snovi bijahu moji snovi.

I često sam među vama bio jezero među planinama:

Odražavao sam vrhunce u vama i obronke, i čak prolazak stada vaših misli i vaših čežnja.

I u moju tišinu dopiraše smijeh vaše djece u potocima, i čežnja vaših mladih u rijekama.

I kad oni dosegoše moju dubinu, ipak potoci i rijeke ne prestadoše pjevati.

Nego mi još slađe od smijeha i veće od čežnje dođe.

To bijaše bezgranično u vama;

Golemi čovjek, u kojem ste vi samo stanice i tetive;

On, u čijem je pjevu sve vaše pjevanje samo bezglasno mrmljanje.

Po golemom čovjeku vi ste golemu,

I po razumijevanju njega razumjeh vas i zavoljeh vas.

Jer, kakve daljine može ljubav doseći koje ne bi bile u toj golemoj sferi?

Kakva viđenja, kakva iščekivanja i kakve naslute može uzvinuti taj let?

Poput orijaškoga debla prekriveha jabukovim cvijetom golemi je čovjek u vama.

On vas može saviti k zemlji, njegov vas miomiris diže u prostor, u njegovoj ste izdržljivosti besmrtni.

Rečeno vam je: poput lanca, vi ste slabi kao njegov najslabiji biočug.

Ali, to je samo polovica istine. Vi ste, također, snažni kao njegov najsnažniji biočug.

Mjeriti vas najmanjim od vaših djela jest računati snagu oceana po slaboći njegove pjene.

Suditi vam po vašim propustima jest blatiti godišnja doba zbog njihove promjenjivosti.

Da, vi ste kao ocean,

I premda teški brodovi čekaju plimu na vašim žalima, ipak, poput oceana, ni vi ne možete ubrzati svoje plime.

Isto ste i kao godišnja doba,

I premda u svojoj zimi poričete svoje proljeće,

Ipak proljeće, odmarajući se u vama, smije se u svojoj pospanosti, i ne vrijeđa se.

Nemojte misliti da ovo govorim kako biste mogli kazati jedno drugome: „On nas previše slavi. Vidi samo dobro u nama.”