Halil Džubran - Prorok

Ako je u njega velika duša, zahvaljuje ti; a ako je malena, omalovažava te.

Napredak nije puko popravljanje prošlosti;

On je neprekidno gibanje prema budućnosti.

Gladan, divljak bere plod s drveta i jede ga;

Gladan, uljuđen čovjek kupuje ga od čovjeka koji ga, pak, kupuje od čovjeka koji ga bere.

Umjetnost je korak od vidljivoga, poznatoga, do nepoznatoga.

Dok zemlja diše, mi živimo; kad prestane disati, umiremo.

Čovječje je oko povećalo; pokazuje mu zemlju većom nego što jest.

Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a nježnost kukavnost.

A klonim se i onih koji misle da je brbljanje mudrost, a šutnja neznanje.

Oni vele meni: Ako vidiš roba gdje spava, ne budi ga jer, možda, sanja o slobodi.

Ja velim njima: Ako vidite roba gdje spava, probudite ga i objasnite mu slobodu.

Osporavanje je niži stupanj umnosti.

Hrabrost je vulkan; sjeme neodlučnosti ne klija u njegovu krateru.

Rijeka i dalje teče k moru pa bilo mlinsko kolo slomljeno ili ne bilo.

Što ti je veća radost ili žalost, to ti je manji svijet u očima.

Učenje hrani sjeme, ali ti ono samo ne daje nikakva sjemena.

Služim se mržnjom kao oružjem da bih se branio; da sam jak, nikad mi ne bi trebalo takva oružja.

Među ljudima ima ubojica koje nikad nisu ubile, lupeža koji nikad nisu ukrali i lažljivaca koji govore suštu istinu.

Očuvaj me od mudrosti koja ne plače, filozofije koja se ne smije i veličine koja se ne klanja pred djecom.

O veliko umno Biće! ti koje si skriveno i koje postojiš u svemiru i za njega, možeš me čuti jer si u meni i vidjeti me jer sve vidiš; molim te, posij u moju dušu sjeme svoje mudrosti da izraste kao mladica u tvojoj šumi i da urodi tvojim plodom. Amen.

Išao sam dolinom dok je zora, rudeći, odavala tajnu vječnosti,

A ondje je potok, tekući, pjevao, zvao i govorio:

Život nije samo veselje;

Život je čežnja i odlučnost.

Mudrost nije u riječima;

Mudrost je smisao u riječima.

Veličina nije u visokom položaju;

Veličina je u onih koji odbijaju položaj.

Čovjek nije plemenit po podrijetlu;

Koliko li je plemenitih poteklo od ubojica!

Niti je pokvaren svaki onaj koji je okovan;

Katkad je lanac dragocjeniji od ogrlice!

Raj nije u skrušenosti;

Raj je u čistu srcu.

Pakao nije u muci;

Pakao je u praznu srcu.

Bogatstva nisu samo u novcu;

Kolike li su skitnice bile bogatije od svih ljudi!

Niti su svi siromasi vrijedni prezira;

Bogatstvo je svijeta u glavi kruha i u ogrtaču.

Ljepota nije u licu;

Ljepota je svjetlost u srcu.

Savršenstvo nije u onih koji su čista srca;

Vrline može biti i u grijehu.

To reče potok drvetu na svojoj obali;

Možda je u onome što je pjevao potok bilo nešto od tajna mora.

Ukorih srce svoje sedam puta!

Prvi put: kad se kušah dočepati

visokoga položaja izrabljujući slabije.

Drugi put: kad se pretvarah da sam hrom

pred onima koji bijehu obogaljeni.

Treći put: kad, pošto mi bijaše dano da biram,

radije izabrah lagano nego teško.

Četvrti put: kad sam, pogrješivši,

tješio sam sebe pogreškama drugih.

Peti put: kad bijah poslušan iz straha

tvrdeći onda da sam jak u strpljenju.

Šesti put: kad odizah halju

da bih izbjegao glib života.

Sedmi put: kad pjevah hvalospjeve Bogu

i mišljah da je pjevanje vrlina.

Život je otok na oceanu samoće i povučenosti.

Život je otok, litice su mu čežnje, drveće snovi, cvjetovi njegova samostalnost, a on sam usred oceana samoće i povučenosti.

Tvoj život, prijatelju moj, jest otok odvojen od svih drugih otoka i kontinenata. Bez obzira na to koliko si lađa poslao prema drugim obalama, ili koliko je lađa stiglo do tvojih obala, ti sam jesi otok odvojen svojim bolima, povučen u svojoj sreći i dalek u svojem suosjećanju i skriven u svojim tajnama i zagonetkama.

Vidio sam te, prijatelju moj, gdje sjediš na hrpi zlata, sretan sa svojim blagom i velik u svojem bogatstvu i vjerujući da je šaka zlata tajni lanac koji povezuje misli ljudi s tvojim vlastitim mislima i koji povezuje njihovo osjećanje s tvojim vlastitim.

Vidio sam te kao velikoga zavojevača koji vodi zavojevačke vojske do tvrđave, a onda je razara i osvaja.

Pogledavši drugi put, otkrih iza zida tvoje riznice srce što dršće u samoći i povučenosti, kao što dršće žedan čovjek u kavezu od zlata i dragulja, ali bez nade.

Vidjeh te, prijatelju moj, gdje sjediš na prijestolju slave okružen ljudima koji uznose tvoje milosrđe, nabrajaju tvoje darove, upirući oči u tebe kao da su u nazočnosti kakva proroka koji uzdiže njihove duše do planeta i zvijezda. Vidjeh te gdje gledaš u njih, lica puna zadovoljstva i snage, kao da si ti njima ono što je duša tijelu.

Pogledavši opet, vidjeh tvoje povučeno jastvo gdje ti stoji uz prijestolje pateći u svojoj povučenosti i tresući se u svojoj samotnosti. Vidjeh to jastvo gdje pruža ruke kao da nešto prosi od nevidljivih duhova. Vidjeh ga gdje gleda, preko ljudskih ramena, u daleko obzorje, bez igdje ičega osim svoje samoće i povučenosti.

Vidjeh te, prijatelju moj, strasno zaljubljena u lijepu ženu gdje joj dlanove obasipaš poljupcima dok ona gleda te sa suosjećanjem i privrženošću u očima i milinom i materinstvom na usnama; i, potajno, rekoh sebi da je ljubav izbrisala njegovu samoću i uklonila njegovu povučenost, i on je sada u vječnoj duši koja k sebi, s ljubavlju, privlači one što bijahu odvojeni samoćom i povučenošću.

Tvoj život, prijatelju moj, jest boravište daleko od svih drugih boravišta i od susjeda.

Tvoja je nutarnja duša kuća daleko od drugih kuća što po tebi dobiše ime. Ako je to boravište mračno, ne možeš ga napuniti susjedovim bogatstvom; ako je usred pustinje, ne možeš ga premjestiti u perivoj što ga posadi tkogod drugi.

Tvoja je nutarnja duša, prijatelju moj, okružena samoćom i povučenošću. Da nema te samoće i te povučenosti, ti ne bi bio ti i ja ne bih bio ja. Da nema te samoće i te povučenosti, ja bih, čuvši tvoj glas, pomislio da sam govorim; ipak, da ti vidjeh lice, pomislio bih da gledam u zrcalo.

… Uto se iza vrbika ukaza lijepa djevojka kose što doticaše tlo. Zastade uz usnula mladića i dodirnu njegovu nježnu obrvu svilenom mekom rukom.

On pogleda u nju sanjivim očima kao da ga probudiše sunčane zrake.

Kad shvati da uza nj stoji emirova kći, pade na koljena kao Mojsije kad ugleda gorući grm.

Pokuša govoriti. Riječi mu nedostajahu, ali njegove suzne oči zamijeniše jezik.

Mlada ga djevojka zagrli, poljubi ga u usne; onda ga poljubi u oči, sušeći njegove obilne suze i usne svojim poljupcima.

Glasom nježnijim od šumora trske, ona reče: „Vidjeh te, dragi, u svojim snovima; promatrah tvoje lice u svojoj samoći. Ti si izgubljeni drug moje duše i druga, bolja polovica, od koje se odvojih kad mi bješe naređeno da dođem na ovaj svijet.”

„Dođoh ovamo potajno da se združim s tobom, dragi. Ne boj se; sad si u mojim rukama. Ostavih slavu koja okružuje oca mojega i dođoh da idem za tobom do svršetka svijeta, i da s tobom ispijem čašu života i smrti.”

„Dođi, dragi, pođimo u pustinju, daleko od civilizacije.”

I ljubavnici krenuše u šumu, u mrklu noć, ne bojeći se ni emira ni sablasti tame.

Zaboga, srce moje, taji svoju ljubav,

i skrivaj tajnu od onih koje vidiš