Halil Džubran - Prorok

U svojem, već klasičnom, djelu Varijacije religioznog iskustva (The Varieties of Religious Experience, str. 299–301) William James piše, želeći, radi jasnoće izlaganja definirati pojmove, te iznosi četiri temeljne značajke mističkoga:

„1. Neizrecivost. Najzgodniji među znacima kojima određujem stanje duha kao mistično jest negativan. Njegov sadržaj izravno veli da se odupire izrazu, da nikakav odgovarajući izvještaj o njegovu sadržaju ne može biti iskazan riječima. Iz toga slijedi da se njegova vrijednost mora neposredno iskusiti; ona se ne može ni priopćiti ni prenijeti drugima. U svojoj su osobitosti mistička stanja sličnija stanjima osjećaja nego stanjima intelekta. Onome tko nije imao stanovit osjećaj ne može se objasniti u čemu je njegova kvaliteta ili vrijednost. Čovjek mora imati muzikalan sluh da bi saznao vrijednost neke simfonije; čovjek mora sam biti zaljubljen da bi razumio stanje ljubavnikova duha. . Mistik tvrdi da se većina nas odnosi prema njegovim iskustvima na potpuno neadekvatan način.

2. Spoznajna vrijednost. Premda toliko slična stanjima osjećaja, mistička se stanja doimaju onih koji ih iskusuju kao stanja znanja. To su stanja uvida u dubine istine, nedosežljiva diskurzivnom intelektu. To su prosvjetljenja, otkrivenja, puna značenja i važnosti. . i, kao po pravilu, ona stvaraju neobičan osjećaj da moraju biti autoritet za budućnost. .

3. Prolaznost. Mistička stanja ne mogu dugo trajati. Osim u rijetkim slučajevima, traju pola sata, ili, najviše, sat-dva, te se čini da je to granica preko koje blijede u običnoj danjoj svjetlosti. Često, kad iščeznu, njihova se kvaliteta može samo nesavršeno obnoviti u sjećanju; ali, kad se iznova pojave, mogu se prepoznati; i od jedne do druge njihove pojave stječe se osjećaj neprekidnoga razvitka, u kojem se ćuti unutrašnje bogatstvo i važnost.

4. Pasivnosti. Kad se uspostavi osobita vrsta svjesnosti, mistik osjeća kao da ga je vlastita volja očekivala, a katkad, doista, kao da ga je ščepala i zgrabila neka viša sila. .

Uvijek ostaje neko sjećanje na ta četiri stanja, kao i dubok osjećaj njihove važnosti. Ona počinju mijenjati unutrašnji čovjekov život čim se pojave. .”

Sva ta mistička iskustva, očita u Džubranovu djelu, teško bi se mogla nazvati kršćanskima, ili islamskima, u ortodoksnam smislu. U najmanju ruku, barem što se tiče ispovijedanja tih stanja, on nije nimalo držao do formalne religioznosti predaka, što mu je, u stanovitim krugovima, pribavilo glas heretika.

Unatoč tome, bio je „bogotražitelj”, vrlo sličan velikome grčkom piscu Nikosu Kazantzakisu, koji je tvrdio da je najviša čovjekova dužnost da spasava boga (a ne obratno), da bude salvator dei, misao koju je razvio u golemom spjevu od 33.333 stiha, Odiseji (1938. godine).

Je li Džubranov san o bogu izraz osobne sudbine? Znamo, njegovi su odnosi s ocem bili, u najmanju ruku, teški. Bio je to slabo školovan seljak, prznica, često mrtav pijan, u grdnim svađama s majkom, ženom obrazovanom i povučenom. Znao bi ga i fizički napasti kad bi — umjesto da se bavi „pametnijim” poslom — uzeo papir, olovku i stao crtati. Sklanjajući se od agresivnog oca u majčino krilo, kojem je bio, na stanovit način, privržen i kao odrastao čovjek, Džubran se počeo zanositi mitom o vječnom ocu, „milostivom bogu”, kojega je tražio u vlastitim grudima. Karakteristično je da to nije bio autokratski patrijarhalni otac oličen u židovskome i kršćanskom Jahvi i islamskom Alahu, nego bog,uopće, posvemašnja tvorevina ukorijenjenoga Džubranova, pomalo ženskoga, panteizma.

Džubran često, u raznim oblicima, iznosi jednu od temeljnih svojih ideja, tj. da je čovjekovo jastvo, u najboljem slučaju, samo predstupanj većega jastva koje, katkad u povijesti, doseže poneki pojedinac, te se može smatrati konačnom svrhom evolutivnoga procesa ljudskoga roda. Misao je, očito, srodna s Nietzscheovim stavom da je čovjek samo predstupanj nadčovjeka, kao i s učenjem Teilharda de Chardina: „Biće će, kao beskrajna puma, ovladati brujanjima bića. Unutar smirenoga oceana, ali kojega će svaka kaplja biti svjesna da ostaje osobno-sama, završit će izdanredna avantura svijeta. Sanja svake mistike naći će puno i pravedno zadovoljenje. Erit in omnibus omnia Deus (Bog će biti sve u svemu).” No, da bi se stupilo na put toga zbivanja, istodobno nadosobnog i osobnog, potrebno je, po Džubranovu mišljenju, da čovjek razobliči sva svoja utočišta u kojima se nagonski skriva da bi izbjegao svoj krajnji, eshatološki, zadatak. To je tema i jedne od klasičnih njegovih pjesama, Većega mora.

* eshatološki — posmrtni, zagrobni

Veće more

Jučer, jučer koje je tako daleko i tako blizu,

moja duša i ja pođosmo k velikom moru da speremo

sa sebe, u njegovim vodama, prah i glib zemaljski.

Stigavši na žalo, potražismo kakvo skrovište,

daleko od tuđih očiju.

Idući, ugledasmo čovjeka gdje sjedi

na prašnoj suroj litici. U ruci mu torba

iz koje, ovda-onda, uzimaše po pregršt soli

i rasipaše je po moru. Duša moja reče:

„Ovaj je čovjek pesimist. Od svega života on vidi

samo sjene. Nije on zavrijedio vidjeti

naša gola tijela. Hajdemo, potražimo kakvo drugo mjesto.”

Odosmo odande i pođosmo prema zaljevu.

Ondje ugledasmo čovjeka gdje sjedi na bijeloj litici,

a u ruci mu zdjela urešena draguljima.

Iz te zdjele on uzimaše kockice sladora

i bacaše ih u more. Duša moja reče:

„Ovaj je čovjek optimist i traži nemoguće.

Ni on ne treba da vidi naša gola tijela.”

Pođosmo dalje dok ne dođosmo do čovjeka

što stajaše na obali hvatajući mrtve ribice

i bacajući ih opet u more. Duša moja reče:

„Ovo je samilosni glupan koji pokušava

život vratiti mrtvome. Klonimo ga se.”

Pođosmo dalje dok ne ugledasmo čovjeka

gdje opcrtava sjenu svoju na pijesku.

Valovi se valjahu preko njegovih crteža

brišući ih, ali on iznova crtaše svoje djelo.

Duša moja reče: „On je mistik koji iz mašte stvara slike

da bi ih obožavao. Pustimo i njega s mirom.”

Pođosmo dalje dok ne ugledasmo čovjeka

u mirnoj drazi gdje kupi pjenu s vala

i meće je u lonac od ahata. Duša moja reče:

„On je idealist, poput onoga koji kuša otkati odjeću od paučine.

Nije zavrijedio da gleda naša gola tijela.”

Pođosmo dalje dok, iznenada, ne začusmo

neki glas gdje klikće: „Evo dubokoga mora! Evo strašnoga mora!”

Potražismo izvor toga glasa i nađosmo čovjeka

leđima okrenuta moru. Na uhu držaše školjku

i slušaše joj šum. Duša moja reče: „Hajdemo.

Ovo je skeptik koji okreće leđa sveukupnosti

koju ne može obuhvatiti i pustimo ga

da se bavi tricama.”

Pođosmo dalje i ugledasmo čovjeka

između dvije litice, s glavom u pijesku.

I rekoh sebi: „O dušo, okupajmo se ovdje

jer nas ovaj čovjek ne može vidjeti.”

A duša moja, odmahnuvši gIavom, reče:

„Ne, i tisuću puta ne! Čovjek kojeg sad vidiš

najgori je od sviju. On je bogobojaznik

koji se skriva od tragedije života,

dok život skriva svoje radosti od njega.”

Duša se moja rastuži i gorkim glasom reče:

„Napustimo ovo žalo! Nema ovdje skrovita mjesta

da se okupamo. Neću da mi ovaj vjetar raspleće kosu,

neću da razotkrivam bijele grudi na ovom otvorenom prostoru,

neću da se svučem i da budem gola

na ovoj jarkoj svjetlosti.”

Duša moja i ja ostavismo to veliko more

tražeći još veće.

U Proroku je vizija oca svepomiritelja najvidljivija. Ali, Prorok nije samo religiozno-mistički spis. Za moderna čitaoca — čak i bez ikakvih religioznih sklonosti — djelo ima izrazito sekularnu važnost. U prvom redu, ono je iscrpan inventar ključnih stanja koja leže, otkrivena ili zapretena, u unutrašnjosti gotovo svakoga čovjeka. Džubran zna da je čovjek drama i njezina pozornica. Ali, kad se duša skrije iza maske jednoga njezina glumca, on joj pokazuje da je ona i antagonist. I, tako, dok lice razabire naličje, ni jedno ne ostaje neizmijenjeno. Čovjek biva vlastiti iskupitelj.