Halil Džubran - Prorok

Iako svojevrstan brevijar, spis ne propisuje moralna pravila. Dapače, pravila su nepoželjna. Džubran traga za mogućnošću da se dosegne istinska sadašnjost, koju ne bi zarobili zidovi nemogućega raja vječnosti ni zlatno doba prošlosti. Premda rođen i odgojen u ozračju kršćanstva i islama, dviju religija koje svoje soteriološko ispunjenje vide onkraj groba, u kojem se završava rijeka vremena pojedinca i onkraj kojega počinje vječnost, zla ili dobra, po zaslugama, on se malo zanima za tu vrstu eshatologije. Novo je — a ujedno karakteristično za sve velike mističke uvide prošlosti — u njegovoj vrsti religioznoga doživljaja što on gleda u bogu funkciju čovjeka, a u čovjeku funkciju boga, slično kao Meister Eckhardt, Jakob Böhme ili Angelus Silesius, pa čak i Ivan od Križa. Bez obzira na psihološko tumačenje korijena tog fenomena, on ima značajnu antropološku važnost. Što se tiče samoga Džubrana, taj mu doživljaj omogućuje da izbjegne polje prividno tragičnoga, faustovskoga, naprosto tako što se trudi da svako „ono tamo” doživi kao „ovo ovdje”, da svako jučer ili sutra prizove u svoje danas. I tako, ono što mnogi drugi uviđaju sukcesivno, on gleda simultano, što njegovoj misli daje neobičnu probojnost. On je sve što govori, i ništa od onoga što govori ne stoji mu nasuprot. Džubranova religioznost, dakle, nije institucionalna; ona je strogo osobna, nije iz druge ruke i utemeljena je na doživljaju koji je on, u svim nijansama, neposredno iskusio.

* soteriologija — religiozno naučavanje o spasenju ljudi od vječne propasti, od “pakla” (kod Židova i kršćana takvo spasenje ima donijeti Mesija)

Bez sumnje, to mu je dalo legitimaciju da modernom svijetu — razjedinjenom religioznim uvjerenjima, socijalno i politički, svijetu u kojem se znanstveni i tehnološki napredak ostvaruje na štetu mnogobrojnih ljudskih moći — ponudi viziju prividne jednostavnosti, čije prihvaćanje zahtijeva odricanje od mnogih ideala civilizacije. Već i sama ideja da se, u ovom diskurzivnom stoljeću, obrati ljudima stilom starih religioznih reformatora naoko je anakronizam.

Ali, činjenica je da suvremeni čovjek ne može beskonačno podnositi sve veće napetosti kojima je izložen. Struna prijeti da pukne. Ne mogu se beskonačno specijalizirati ni „ticala” našega uma (ako je to dopušteno reći). Čak se ne mogu beskrajno specijalizirati ni sredstva kojima se književnost našega doba služi da bi ga izrazila.

Nakon beskrajnih tananosti, kulturan se čovjek, tup od prezasićenosti, zaželi „primitivnijih” stanja. Upravo zato što i on sam, specijalizirajući neke svoje moći, ostavlja u infantilnom, krajnje nerazvijenu, stanju druge, a onda, kao lijek od nepoželjna lica, počinje tražiti izgubljeno naličje.

Zacijelo, Džubran je dirnuo upravo najskrovitije, zapuštene žice u modernom čovjeku, imajući, istodobno, povlasticu rijetkih pisaca da prepozna i zadovolji upravo onu želju koju su svi latentno nosili u sebi, ne znajući da ona i postoji. Koja je to želja? To je želja najtajnijega u čovjeku da zauzme mjesto u cjelini ličnosti i društva, u cjelini koja se, međutim, nikad ne ostvaruje, razapeta između prošlosti i budućnosti.

Ali, tada bi Džubran bio samo pjesnik koji je vremenu uspio skrojiti kaput za jednu sezonu, ili modni mrtvački pokrov. A Prorok upravo pokazuje da su posrijedi kudikamo važniji dosezi. Da se iznova, u svoj drevnosti, prizovu, upravo na moderan način, one tvoračke snage koje su pokretale tektoniku ljudske duševnosti oduvijek. Da se, s jabukom spoznaje među zubima, siđe u tamno blato korijenja koje ju je rodilo. Džubran nije čovjek koji bi se zadovoljio time da ostane samo pjesnik. On je želio da bude i učitelj, propovjednik, pa čak i prorok. Zacijelo, jedan je od rijetkih modernih koji se odvažio da bude velik, čak i pod cijenu da bude, naoko, anakronističan.

U djelu Prorok možemo susresti različite aspekte vlastite ličnosti i prepoznati svoju potrebu da ih pomirimo u sebi, a da pri tom ostanemo posve ravnodušni na Džubranov religiozni zanos, na isti način kao što se trijeznimo ponirući u ledene izvore Upanišada ili Božanstvene komedije, a da, za to, ne moramo biti ni hinduisti ni kršćani. Jer, to je još jedan dokaz da su mistička iskustva međusobno mnogo sličnija od religioznih sistema od kojih su morala posuditi raznovrsne jezike da bi se izrazila.

Halil Džubran umro je, kao 48-godišnjak, u petak 10. travnja 1931, u 23 sata, u bolnici St. Vincent's Hospital na uglu Sedme avenije i Jedanaeste ulice u New Yorku. Autopsija je pokazala da je umro od „ciroze jetre i početne tuberkuloze jednoga plućnog krila”. 21. kolovoza 1931. njegovi su posmrtni ostaci preneseni brodom u Bejrut, gdje su dočekani uz vojne počasti. Sprovod koji se kretao prema njegovoj rodnoj Bšareji ovako je opisao A. C. Harte u listu The Christian Century: „… više je to nalikovalo na trijumfalni ulazak nego na pogreb. Zvon crkvenih zvona i opća atmosfera ponosa isticali su se. Naišao sam bio na jednoga rođaka koji me poveo do mjesta gdje je nekoć bila kućica u kojoj se Džubran rodio. Dijelovi zidova još postoje. Starješine tog mjesta odlučile su da to mjesto pretvore u muzej i spomenik.”

Marko Grčić