Halil Džubran - Prorok

i bit ćeš bolje sreće.

O onome tko otkriva svoje tajne misle da je bedak;

muk i tajnost mnogo su bolji onome

tko se zaljubi.

Zaboga, srce moje, ako tko upita

„Što se dogodilo?”, ne odgovaraj.

Ako te upitaju: „Tko je ona?”,

Reci da ljubi drugoga

I pravi se da za to ne haješ.

Zaboga, ljubavi moja, sakrij svoju strast;

Tvoja bol jest tvoj lijek, jer je ljubav

duši kao vino čaši — što vidiš,

prozirno je; što je skriveno, njegov je duh.

Zaboga, srce moje, sakrij svoje nevolje;

tada ćeš, i u huku mora i lomu nebesa,

biti sigurno.

O Crvendaću, zapjevaj! jer je tajna vječnosti

u pjesmi.

Želio bih da sam, kao ti, slobodan od zatvora

i lanaca.

Želio bih da sam, kao ti, duša što leti

nad dolinama,

Pijući svjetlost kao što se vino pije

iz eterskih pehara.

Želio bih da sam kao ti, nevin, zadovoljan

i sretan,

Ne znajući za budućnost i zaboravljajući prošlost.

Želio bih da sam kao ti u ljepoti, draži

i otmjenosti,

Dok mi vjetar širi krila

da ih uresi rosa.

Želio bih da sam kao ti, misao što lebdi

nad zemljom,

Lijući moje pjesme između šume

i neba.

O Crvendaću, zapjevaj! i rasprši mi tjeskobu.

Slušam glas u tvojem glasu

koji mi šapće u nutarnjem uhu.

Libanonsko-sirijsko-američki pjesnik i slikar Džubran Halil Džubran (Kahlil Gibran) rodio se 6. prosinca 1883. u Bšareji, stotinjak kilometara od Bejruta, u sjevernom Libanonu, kraju cedrova, koji se u Starome zavjetu spominje oko 103 puta. Mati mu je bila kći maronitskoga svećenika, pripadnika monofizitske kršćanske crkve, u kojoj se sirijski, ili aramejski — jezik kojim je govorio Krist — upotrebljava u bogoslužju.

Pošto je 1869., četrnaest godina prije Džubranova rođenja, bio otvoren, s izvođenjem Verdijeve Aide, Sueski kanal, stotine tisuća ljudi — koji su prije toga trgovali devama i konjima, držali svratišta za putnike, vodili mnogobrojne karavane — ostale su bez posla. To je izazvalo nezapamćen egzodus arapskoga stanovništva u Australiju, Afriku, Južnu Ameriku, SAD. .

Taj veliki val odnio je i Džubranovu obitelj u Boston, u SAD, kad mu je bilo samo 12 godina. Nakon dvogodišnjega školovanja u tome gradu, vraća se u Bejrut, gdj se upisuje na medicinu i usavršava se u arapskome jeziku.

Iz Bejruta preko Grčke, Italije i Španjolske, odlazi u Pariz (1901–1903), gdje izlaže crteže, o kojima sam August Rodin veli da se mogu usporediti s likovnim djelima drugoga velikog pjesnika i slikara, Williama Blakea.

Džubran je sam ilustrirao, kao i Blake, svoje mnogobrojne knjige, crtajući, nadahnut Leonardom i Michelangelom, ljudska tijela u položajima kad najsnažnije izražavaju dušu koja teži jedinstvu sa sobom i sa svijetom.

U nadahnutom predgovoru knjizi Twenty Drawings by Kahlil Gibran (Random House, New York, 1974.) kritičarka Alice Raphael ovako označuje osnovne vrijednosti Džubranove umjetnosti: „Prosvjetljiva ljepota oblikuje njegovo djelo: njemu ideja biva lijepa ako je istinita, osjećaj biva istinit ako je zbiljski. On ima jedinstvenu moć da u prikazivanju ljepote i istine bitno odvoji od nebitnoga. On se pridržava jednostavna načina u prikazivanju ideje, što je blisko duhu slikara rane renesanse, premda je umjetnost mnogih stoljeća sudjelovala u oblikovanju njegovih snaga; ali je on u svojim stavovima jednostavan, gotovo nagonski jednostavan. Odista, on se može opisati kao intuitivan umjetnik — kao tip umjetnika u kojega je osjećaj poput čudesnih rašalja koje ga dovode do ležišta zlatnih dragocjenosti i koji ne smućuje njegov duh intelektualnim pojmovima o tome što i kako treba stvarati”. I malo dalje: „Džubranova je umjetnost simbolička u najdubljem značenju te riječi jer je ukorijenjena u onim osnovnim istinama koje su temeljne za sva stoljeća i za sva iskustva. On osjeća smisao zemlje i njezinih plodina, čovjeka kao krajnjeg i savršenog cvijeta i kroza sve svoje djelo izražava međuovisnu jedinstvenost čovjeka i prirode.” (Ova ocjena, naravno, neće zvučati pretjerano samo ako Džubranavo slikarstvo uvijek povezujemo s njegovim književnim radom, koji je neusporedivo superiorniji.)

No, uskoro je iz Europe bio pozvan u SAD, gdje mu je od sušice umrla sestra Sultana, a mati mu pala u krevet pogođena istom teškom bolešću. Uto, premine mu i polubrat Petar. Sestra mu Marijana slučajno preživi boljeticu, koja mu pomori obitelj. Najposlije, nakon petnaest mjeseci bolovanja, umrije mu i mati.

Odgojen u predajama moronitske crkve, nasljednice antiohijske (čiji se svećenici smiju ženiti), i, s druge strane, utopljen u moru islamske civilizacije, Džubran je ubrzo zabacio religiozni formalizam predačkih vjerovanja, sinkretizirajući, malo-pomalo, obje tradicije. Podjednako je strastveno čitao Bibliju, spise sv. Augustina, Buddhine propovijedi, Zarathustru, Konfucija, Voltairea, Rousseaua, Nietzschea, Jeffersona, Emersona i Lincolna. Zainteresiran je za kršćansku i islamsku filozofiju i teologiju. Na njega utječe Avicenna, Averroës i Gazali. Jednom je napisao: „Nema pjesme bliže mome vjerovanju od Avicennina Silaska duša… U toj sublimnoj pjesmi stari mudrac utjelovljuje najviše nade što ih je rodio ljudski duh i znanje, najdublje vrelo imaginacije stvoreno u ljudskom mišljenju.”

* sinkretiziranje — spajanje raznovrsnih, protuslovnih nazora, nespojivih među sobom

U životu su mu žene imale dominantan utjecaj, o kojem on veli: „Sve što zovem svojim 'ja' dugujem ženama, još od djetinje dobi. Žene su otvorile prozore mojih očiju i vrata mojega duha. Da nije bilo žene-matere, žene-sestre, žene-prijateljice, ostao bih spavajući među onima koji vedrinu svijeta mute svojim hrkanjem.”

Mnoge su žene prošle kroz Džubranov život, ali su dvije ostavile u njemu trajan trag. Nekoliko žena, s kojima se najprisnije družio, ostavilo je potresna sjećanja na njega, kao Barbara Young, a dnevnički zapisi Mary Haskell i njezina pisma pjesniku, kao i njegova njoj, provijavaju i danas onom vrstom ljubavne čežnje koja se ne može utažiti nikakvim dodirom, čežnje koja smisao otkriva u samom svojem postojanju.

Na prvoj svojoj izložbi mističkih slikarija, 1904. u Bostonu, susreo se Džubran sa svojom budućom dobročiniteljkom i prijateljicom, koja će mu ostati privržena do kraja života. Kao 21-godišnjak, omalen, krhak — punačkih usnica ispod crnih brkova i duševnih smeđih očiju — upoznao se, naime, sa 31-godišnjom Mary Haskell, kćeri pripadnika osiromašena južnjačkoga plemstva. Džubran ju je poslije opisao kao „anđelku (she-angel) koja me vodi prema sjajnoj budućnosti i koja mi popločava put k intelektualnom i financijskom uspjehu”. Dijelom svojega skromnog prihoda opskrbljivala ga je dvije godine u Parizu i, po povratku, smjestila ga u stan u Greenich Villageu, u New Yorku, u kojem je boravio od 1911. do smrti. Taj jednosobni stan, koji je on nazvao pustinjačkom izbom (hermitage), pretvorio se, s vremenom, u stjecište pisaca i umjetnika, osobito arapskih književnika emigranata. Bila mu je životna suputnica 20 godina. Bogata korespondencija, poslije objavljena u knjizi Ljubljeni prorok (Beloved Prophet, 1972), iscrpno oslikava njihovu duboku vezu, koja je obuhvaćala strastvenu međusobnu ljubav i, poslije, intelektualno i emocionalno suživljavanje, sve do samoporicanja. Džubran joj je, nakon mnogo godina zajedničkog života, ponudio brak, ali je ona, svjesna da je mnogo starija od njega, to odbila, te su se rastali. Mary se potom udala za južnjačkog aristokrata J. Florancea Minisa, 1926.

Poslije toga, Džubran se upoznao s novom svojom obožavateljicom, Barbarom Young, mladom nastavnicam engleskog jezika, koja je nastojala postati pjesnikinjom. Toliko je bila opčinjena njime da je, i poslije njegove smrti, ostatak života posvetila predavanjima i člancima o njemu, a 1945. izišla joj je i biografska knjiga Taj čovjek iz Libanona (This Man from Lebanon).