Arkadije Strugacki - Tesko je biti Bog
Здесь есть возможность читать онлайн «Arkadije Strugacki - Tesko je biti Bog» весь текст электронной книги совершенно бесплатно (целиком полную версию без сокращений). В некоторых случаях можно слушать аудио, скачать через торрент в формате fb2 и присутствует краткое содержание. Жанр: Фантастика и фэнтези, hr. Описание произведения, (предисловие) а так же отзывы посетителей доступны на портале библиотеки ЛибКат.
- Название:Tesko je biti Bog
- Автор:
- Жанр:
- Год:неизвестен
- ISBN:нет данных
- Рейтинг книги:5 / 5. Голосов: 1
-
Избранное:Добавить в избранное
- Отзывы:
-
Ваша оценка:
- 100
- 1
- 2
- 3
- 4
- 5
Tesko je biti Bog: краткое содержание, описание и аннотация
Предлагаем к чтению аннотацию, описание, краткое содержание или предисловие (зависит от того, что написал сам автор книги «Tesko je biti Bog»). Если вы не нашли необходимую информацию о книге — напишите в комментариях, мы постараемся отыскать её.
Tesko je biti Bog — читать онлайн бесплатно полную книгу (весь текст) целиком
Ниже представлен текст книги, разбитый по страницам. Система сохранения места последней прочитанной страницы, позволяет с удобством читать онлайн бесплатно книгу «Tesko je biti Bog», без необходимости каждый раз заново искать на чём Вы остановились. Поставьте закладку, и сможете в любой момент перейти на страницу, на которой закончили чтение.
Интервал:
Закладка:
A kratko vreme pre dolaska Rumate je odlično zamaskiran prijatelj-konfident kajsanskog tiranina (Džeremi Tariat, stručnjak za istoriju zemljišnih reformi), najednom iz čista mira izvršio dvorski prevrat, uzurpirao vlast, tokom puna dva meseca pokušavao da nametne Zlatni Vek, uporno ne odgovarajući na besna pitanja suseda i Zemlje, stekavši na taj način slavu ludaka, srećno izbegao osam atentata, a na kraju ga je uhvatila hitna služba saradnika Instituta i podmornicom prebacila na ostrvsku bazu kraj samog Južnog pola…
„Pomisli samo!” progunđao je Rumata. „Zemlja još uobražava, da se najsloženijim problemima bavi nulta fizika…”
Don Kondor je digao glavu.
„Oh, konačno!” rekao je poluglasno.
Počela su da topću kopita, besno i prodorno je zanjištao humaharski ždrebac, začula se energična psovka sa jakim irukanskim akcentom. U vratima se pojavio don Hugo, stariji krevetnik njegove svetlosti vojvode Irukanskog, debeo, rumen, sa kicoški ufitiljenim uvis brkovima, osmejkom do ušiju, malim, veselim očicama pod kovrdžama kestenjaste perike. I ponovo je Rumata načinio pokret da pojuri, i zagrli ga, jer je to bio Paška; ali se don Hugo najednom uprepodobio, na njegovoj zadrigloj fizionomiji pojavio se sladunjav osmejak, lako se povio u pojasu, prineo kapu grudima i istegao usne napred. Rumata je bacio kratak pogled na Aleksandra Vasiljeviča. Ali, Aleksandra Vasiljeviča nije bilo. Na klupi je sedeo Generalni sudija i Čuvar velikih pečata — raširivši noge, oslonivši levu ruku o bok, a desnom se držeći za dršku svog pozlaćenog mača.
„Jako ste zakasnili, don Hugo”, rekao je neprijatnim glasom.
„Izvinjavam se hiljadu puta!” povikao je don Hugo elegantno se približavajući stolu. „Kunem se rahitisom moga vojvode, odista potpuno nepredviđene okolnosti! Četiri puta me je zaustavljala patrola njegovog veličanstva kralja arkanarskog, i dva puta sam morao da se tučem sa nekim probisvetima.” Kicoški je digao levu ruku, obavijenu okrvavljenom krpom. „Uzgred budi rečeno, blagorodni donovi, čiji se to helikopter nalazi iza kolibe?”
„To je moj helikopter”, svadljivo je rekao don Kondor. „Nemam vremena za tuče na putevima.”
Don Hugo se prijatno osmehnuo i, uzjahavši klupu kao konja, rekao:
„I tako, blagorodni donovi, prinuđeni smo da konstatujemo da je visokoučeni doktor Budah na tajanstveni način nestao negde između irukanske granice i Prašume Teških Mačeva…”
Otac Kabani je najednom počeo da se meškolji na svom ležaju.
„Don Reba”, rekao je prozuklim basom, ne budeći se.
„Ostavite Budaha meni”, očajnički je rekao Rumata, „i ipak pokušajte da me shvatite…”
2
Rumata se trgao i otvorio oči. Bio je već dan. Pod prozorima na ulici čula se larma. Neko je, prema svemu vojnik, urlao: „Sto-ko! Olizaćeš to blato jezikom!” ('Dobro jutro!', pomislio je Rumata.) „Ću-ta-ti!… Kunem se leđima svetog Mike, izvešćeš me iz kože!” Drugi glas, grub i promukao bubnjao je, da na toj ulici treba gledati sebi pod noge. „Pred jutro je pala kišica, a znate i sami kada je ulica popločavana”… „On će mi još naređivati gde da gledam!”… „Bolje me pustite, blagorodni done, ne držite me za košulju.”… „On će mi još naređivati!” Začuo se zvonki tresak. Prema svemu, to je bio već drugi šamar — prvi je probudio Rumatu. „Bolje me ne tucite, blagorodni done…” bubnjalo je odozdo.
Poznati glas ali ko bi to ipak mogao da bude? Čini se da je to don Tameo. Moraću danas da mu na kartama na svaki način vratim njegovo hamaharsko kljuse. Odista interesantno, da li ću ikada početi da se razumem u konje? Istini za volju treba priznati da se mi, Rumate Estorske, nikada nismo razumevali u konje. Mi odlično poznajemo borbene kamile. Dobro je što u Arkanaru gotovo uopšte nema kamila. Rumata se protegao tako da je sve počelo da pucketa, napipao kraj uzglavlja upleteni svileni šnur i cimnuo ga nekoliko puta. U unutrašnjosti kuće začulo se zvono. Dečak sigurno posmatra svađu, pomislio je Rumata. Mogao bi da ustane i obuče se i sam, ali to bi izazvalo potpuno nepotrebne glasine. Počeo je da osluškuje psovke pod prozorima. Kako je to samo jak jezik! Entropija je neverovatna. Da ga samo don Tameo ne ubije… U poslednje vreme u gradu su se pojavile junačine, koje su proglasile da za blagorodnu borbu imaju samo jedan mač, dok drugi upotrebljavaju specijalno za uličnu pogan — a te pogani se, zahvaljujući brigama dona Rebe, namnožilo nešto mnogo u slavnom Arkanaru. Uostalom, don Tameo nije od takvih. Kukavica je naš don Tameo, a i političar je uz sve to poznat…
Odvratno je kada dan počinje od don Tamea… Rumata je seo, obuhvativši kolena rukama pod raskošnim, pohabanim ćebetom. Pojavljuje se nekakvo osećanje olovne neprobojnosti, čovek prosto želi da se skupi i razmišlja o tome, kako smo slabi i ništavni pred okolnostima oko nas…. Na Zemlji nam to takoreći i na pamet ne pada. Tamo smo svi mi zdravi, samouvereni momci, koji su prošli kroz psihološki trening i koji su spremni na sve. Imamo odlične nerve: umemo da ne okrećemo glave kada tuku i ubijaju. Fantastično smo izdržljivi: u stanju smo da podnesemo logoreje odista nečuvenih kretena. Zaboravili smo šta je to gadljivost, odgovara nam čak i posuđe, koje se obično daje psima da ga ližu i posle toga ga tek, da bi bilo lepše, brišu prljavom keceljom. Mi smo veliki impersonatori, čak i u snu ne govorimo jezicima Zemlje. Imamo oružje koje nikada ne može da zataji — baznu teoriju feudalizma, koja je razrađena u tišini kabineta i laboratorija, na prašnjavim iskopinama, u solidnim diskusijama…
Šteta samo, što don Reba pojma nema o toj teoriji. Šteta je samo što psihološka priprema spada sa nas kao mastilo, mi se bacamo u krajnosti, prinuđeni smo da se bavimo neprekidivim vežbama: „Stegni zube i imaj na umu da si zamaskirani bog, da oni ne znaju šta rade i da gotovo niko od njih nije ni za šta kriv i zato ti moraš da budeš strpljiv i sve podnosiš…” Ispostavlja se da se bunari humanizma u našim dušama, za koje nam se na Zemlji činilo kao da su bez dna, prazne odista zastrašujućom brzinom. Sveti Mika, pa mi smo pravi humanisti tamo, na Zemlji, humanizam je bio skelet naše prirode, u klanjanju čoveku, u našoj ljubavi prema čoveku mi smo stizali do antropocentrizma, a ovde najednom hvatamo sami sebe kako mislimo, da smo voleli ne Čoveka, već samo komunara, Zemljanina jednakog nama… Sve češće i češće lovimo sami sebe da mislimo: „Pa da li su to uopšte ljudi? Zar su oni u stanju da vremenom postanu ljudi?” I tada se prisećamo takvih kao što su Kira, Budah, Arata Grbavi, sećamo se izuzetnog barona Pampe i najednom se stidimo, a to je neuobičajeno i neprijatno, i što je najvažnije, ne pomaže…
Ne treba misliti na to, pomislio je Rumata. Samo ne izjutra. Da bog da nestao, taj don Tameo! U duši se nakupilo dosta besa, a čovek nema gde da ga izlije u takvoj usamljenosti. Da, upravo u usamljenosti! Mi, zdravi, samouvereni, da li smo ikada mislili da ćemo se ovde naći u potpunoj usamljenosti? Pa u to jednostavno niko ne bi ni poverovao! Antone, drugarčino, šta ti je sad najednom? Zapadno od tebe, na tri sata leta odatle živi Aleksandar Vasiljevič, dobričina, pametan čovek, a istočno — Paška, sedam godina ste proveli u istoj klupi, veran, veseli prijatelj. Šta ti je, šta si se raskiselio, Toška? Šteta je, razume se, mislili smo da si čvršći, ali kome se to ne dešava? Posao je vraški, shvatamo to. Vrati se ti na Zemlju, odmori se, pozabavi se malo teorijom, a posle ćemo već videti…
A Aleksandar Vasiljevič je, uzgred budi rečeno, najobičniji dogmatičar. Ako bazna teorija ne predviđa postojanje sivih („Ja, dragoviću moj, za petnaest godina rada takva odstupanja od teorije nešto nisam zapazio…”), to znači da mi se sivi samo priviđaju. A ako mi se već priviđaju, onda su mi znači živci popustili i moram da odem na odmor. „No dobro, obećavam, pogledaću i sam, i izvestiću vas o svom mišljenju. Ali za sada, don Rumata, molim vas; nikakvih ispada…” A Pavel, prijatelj iz detinjstva, erudita, vidite li, znalac, pravi izvor informacija, počeo je da proučava paralelno istoriju dve planete i lako je dokazao da je sivi pokret u stvari samo običan nastup građana protiv barona. „Uostalom, ovih dana ću navratiti do tebe, pogledati. Na časnu reč, nekako mi je nezgodno zbog Budaha…” Hvala i na tome! I — dosta! Pozabaviću se Budahom, kada niko drugi za to nije sposoban.
Читать дальшеИнтервал:
Закладка:
Похожие книги на «Tesko je biti Bog»
Представляем Вашему вниманию похожие книги на «Tesko je biti Bog» списком для выбора. Мы отобрали схожую по названию и смыслу литературу в надежде предоставить читателям больше вариантов отыскать новые, интересные, ещё непрочитанные произведения.
Обсуждение, отзывы о книге «Tesko je biti Bog» и просто собственные мнения читателей. Оставьте ваши комментарии, напишите, что Вы думаете о произведении, его смысле или главных героях. Укажите что конкретно понравилось, а что нет, и почему Вы так считаете.