Arkadij Strugacki - Piknik pored puta

Здесь есть возможность читать онлайн «Arkadij Strugacki - Piknik pored puta» весь текст электронной книги совершенно бесплатно (целиком полную версию без сокращений). В некоторых случаях можно слушать аудио, скачать через торрент в формате fb2 и присутствует краткое содержание. Год выпуска: 2011, Издательство: NAŠ DOM, Жанр: Фантастика и фэнтези, sh. Описание произведения, (предисловие) а так же отзывы посетителей доступны на портале библиотеки ЛибКат.

Piknik pored puta: краткое содержание, описание и аннотация

Предлагаем к чтению аннотацию, описание, краткое содержание или предисловие (зависит от того, что написал сам автор книги «Piknik pored puta»). Если вы не нашли необходимую информацию о книге — напишите в комментариях, мы постараемся отыскать её.

Prevod sa ruskog i pogovor Andrij LAVRIK: Stalker u zoni piknika, Po romanu snimljen film Stalker, koji je postao klasika filmske umetnosti, a scenario ua film napravili su braća Strugacki... Ćirilica, 204 str.

Piknik pored puta — читать онлайн бесплатно полную книгу (весь текст) целиком

Ниже представлен текст книги, разбитый по страницам. Система сохранения места последней прочитанной страницы, позволяет с удобством читать онлайн бесплатно книгу «Piknik pored puta», без необходимости каждый раз заново искать на чём Вы остановились. Поставьте закладку, и сможете в любой момент перейти на страницу, на которой закончили чтение.

Тёмная тема
Сбросить

Интервал:

Закладка:

Сделать

Da, od njega bi ispao dobar stalker... Ma koji mi je, da nisam počeo da ga žalim? Samo mi još to fali. Ko je mene ikad žalio?... Mada, bilo je i toga, Kiril. Dik Nunan. Doduše, Nunan mi pomaže manje zbog mene samog, a više se udvara Guti, ali možda me i žali, kod poštenih ljudi to ne isključuje jedno drugo... Samo što ja sad ne smem biti sažaljiv. Preda mnom je izbor: ili — ili... Prvi put je savršeno jasno predstavio sebi taj izbor: ili ovaj momak, ili moja ćerka. A tu onda nema šta da se bira. Samo ako je čudo moguće, rekao je nekakav glas iznutra, i on je sa užasom žestoko prigušio u sebi taj glas sumnje.

Prošli su gomilicu sivih prnja. Od Dripca nije ništa ostalo, samo je malko dalje u suvoj travi ležala dugačka, sasvim zarđala cev — minotragač. Tad su još mnogi koristili minotragače, kupovali su ih ispod ruke od vojnih intendanata, gledali u te naprave kao u spas sa neba, a onda su dva stalkera poginula sa njima od podzemnih munja i niko ih više nije koristio... Stvarno, ko je bio taj Dripac? Da li ga je Lešinar doveo ovamo ili je sam došao? I kako to da su svi išli do tog rudokopa, a ja o tome ništa nisam čuo?... Kako peče sunce! Ako je tako već od ranog jutra, šta li će tek biti posle?

Artur, koji je išao nekoliko koraka napred, podiže ruku i obrisa znoj sa čela. Redrik pogleda na sunce. Ono je još bilo sasvim nisko. I tu Redrik odjednom shvati da mu suva trava više ne šušti pod nogama kao ranije, već da škripuće kao suvi sneg, i da više nije krta i bodljikava kao ranije, već mekana i prašna — raspadala se u prašne krpe pod čizmama. Ugleda i jasno utisnute tragove Arturovih nogu i baci se na zemlju, viknuvši: «Lezi!»

Pao je licem u travu i ona se rasula pod njegovim obrazom; škripnuo je zubima od ljutnje na sebe i zlu sreću. Ležao je, nastojeći da se ne miče, još uvek se nadajući da će, možda, proći pored njih, ali znao je već da su upali u klopku. Vrućina se pojačavala, prekrivala celo telo kao čaršav namočen u vrelu vodu, oči mu je oblio znoj i on zadocnelo vikne Arturu: «Ne miči se! Trpi!» I poče da trpi sâm.

On bi i izdržao i sve bi prošlo dobro, oznojili bi se samo, ali nije izdržao Artur. Ili nije čuo šta mu je doviknuto, ili se uspaničio, a možda ga je i jače peklo nego Redrika — tek, prestao je da se kontroliše i slepo, sa nekim grlenim krikom, pojurio je, sagnut, kuda ga je poterao instinkt — natrag, upravo onamo kud se nikako nije smelo bežati. Redrik je jedva stigao da se pridigne i da ga obema rukama ščepa za nogu, i Artur je tresnuo o zemlju, podigavši oblak pepela, vrisnuo neprirodno visokim glasom, šutnuo Redrika slobodnom nogom u lice, počeo da se otima, ali je Redrik, i sam napola izbezumljen od bola, skočio na njega, priljubljujući se opečenim licem do kožne jakne, nastojeći da ga prigne do zemlje, zabije u nju, obema rukama držeći za dugačku kosu glavu koja se trzala i jarosno udarajući vrhovima čizama i kolenima po nogama, po zemlji, po zadnjici. Nejasno je čuo stenjanje i jaukanje ispod sebe, i sopstveni hroptavi glas: «Lezi, budalo, lezi, ubiću te...» A odozgo je po njemu sve padala žeravica i već je zagorela odeća, njeni kožni delovi su pucali i on, zabivši čelo u sivi pepeo, pritiskajući grudima glavu onog prokletog balavca, nije izdržao i zaurlao je iz sveg glasa...

Nije znao, kada se sve to završilo. Odjednom je shvatio da ponovo može da diše, da je vazduh opet vazduh a ne vrela para koja pali grlo, i dosetio se da mora požuriti, pobeći što dalje od ove đavolske grejalice dok se nije opet nadnela nad njih. Svalio se sa Artura koji je ležao sasvim nepomično, uzeo obe njegove noge pod mišku i, pomažući se slobodnom rukom, zapuzao napred, ne skidajući oči sa crte iza koje je opet počinjala trava, mrtva, suva, krta, ali prava — sad mu je izgledala kao prava oaza. Pepeo mu je škripao pod zubima, ošureno lice ga je peklo, znoj mu je tekao pravo u oči, verovatno zato što više nije imao ni obrve ni trepavice. Artur se vukao za njim i kao da se namerno kačio svojom prokletom jaknom. Bolele su ga ispržene ruke a ranac je pri svakom pokretu udarao opečeni potiljak. Od bola i vrućine Redrik je pomislio da će ga opekotine dotući i da se neće izvući odavde. Ali onda je od tog straha jače zabatrgao slobodnim laktom i kolenima, samo da se izvuče, daj, Red, hajde, Riđi, još samo malo, tako...

Posle je dugo ležao, zagnjurivši lice i ruke u hladnu prljavu vodu, sa uživanjem je udisao močvarni smrad. Satima bi tako ležao, ali je naterao sebe da ustane; klečeći, zbacio je ranac, četvoronoške se vratio do Artura, koji je još uvek nepomično ležao tridesetak koraka od močvare, vratio se i okrenuo ga na leđa. M-da, bio je to lep dečko. Ali sad je ta zgodna faca izgledala kao crno-siva maska od mešavine zapekle krvi i pepela, i nekoliko trenutaka Redrik je sa tupim interesovanjem gledao uzdužne brazde na toj maski — tragove od vučenja po zemlji. Onda je konačno ustao, uhvatio Artura pod miške i povukao ga do vode. Artur je hroptavo disao i povremeno bi zaječao. Redrik ga je bacio licem u najveću baru i spustio se u vodu pored njega, ponovo uživajući u mokrini i svežini. Artur je zagrgoljio, zabatrgao se, oslonio se na ruke i podigao glavu. Oči su mu bile iskolačene, još nije došao sebi i žudno je otvorenim ustima hvatao vazduh, zagrcavao se i kašljao. Onda mu se pogled razbistrio i zaustavio na Redriku.

— Hu-u-u... — rekao je i odmahnuo glavom, brizgajući prljavu vodu. — Šta je to bilo, mister Šuharte?

— Smrt je bila — nerazgovetno je izgovorio Redrik i zakašljao se. Opipao je lice. Bolelo ga je.

Nos mu je bio otečen, ali obrve i trepavice, ma koliko to bilo čudno, bile su na mestu. I koža na rukama je takođe bila čitava, samo je malo pocrvenela.

Artur je takođe oprezno opipavao svoje lice. Sada, kad je voda sprala onu strašnu masku, ispalo je da mu je lice — takođe protiv svakog očekivanja — gotovo normalno. Nekoliko ogrebotina, čvoruga na čelu, rasečena donja usna, a inače ništa posebno.

— Nikad nisam čuo za takvo nešto — rekao je Artur i pogledao nazad.

Redrik se takođe osvrnuo. Na sivoj ispepeljenoj travi ostalo je mnogo tragova i Redrik se zaprepastio kako je, ispada, kratak bio onaj strašni beskonačni put koji je prepuzao spašavajući se od smrti. Svega nekih dvadeset-trideset metara bilo je od jednog do drugog kraja spaljene površine, ali on je naslepo i izbezumljen puzao po njoj nekim ludim cik-cakom, kao buba u vrelom tiganju, i još je dobro što je puzao otprilike onamo kud treba, a mogao je otpuzati na «vetrometinu» sleva, mogao se i okrenuti pa natrag... Ne, nije mogao, pomislio je ljutito. To bi neki žutokljunac tako mogao, a ja nisam žutokljunac i uopšte, da nije ove budale, ništa se ne bi desilo, malo bih se oznojio i to je sve.

Pogledao je Artura. Artur je frktao umivajući se i stenjao dodirujući bolna mesta. Redrik je ustao i, mršteći se od dodira skorele na vrelini odeće sa opečenom kožom, otišao na suvo i nagnuo se nad rancem. Ranac je istinski stradao. Spoljašnje pregrade su načisto izgorele, sve ampule u kutiji za prvu pomoć su prsle od vrućine i od izgorele kutije je neizdrživo smrdelo. Redrik je pokušao da ukloni ostatke stakla i plastike, i tad začuje Arturov glas iza leđa:

— Hvala vam, mister Šuharte! Spasili ste mi život.

Redrik je oćutao. Koji moj bih tebe spašavao. Baš mi je do tebe stalo.

— A ja sam kriv — nastavio je Artur. — Čuo sam, kad ste mi naredili da ležim, ali sam se strašno prepao, a kad je pripeklo — sasvim sam izgubio glavu. Strašno se plašim boli, mister Šuharte...

— ‘Ajde, diži se! — rekao je Redrik, ne okrećući se. — To još nije bilo ništa... Ustaj, šta si se ispružio!

On podiže ranac i uvuče se u remenje, zašištavši od bola u izgorelim ramenima. Osećanje je bilo takvo, kao da mu je koža na mestima gde je remenje pritisnulo pukla. Plaši se boli... Ma da se nosiš, kukavice jedna!... Osvrnuo se. Dobro je, nisu sišli sa staze. Sad oni brežuljci sa pokojnicima.

Читать дальше
Тёмная тема
Сбросить

Интервал:

Закладка:

Сделать

Похожие книги на «Piknik pored puta»

Представляем Вашему вниманию похожие книги на «Piknik pored puta» списком для выбора. Мы отобрали схожую по названию и смыслу литературу в надежде предоставить читателям больше вариантов отыскать новые, интересные, ещё непрочитанные произведения.


Arkadij Strugacki - Biały stożek Ałaidu
Arkadij Strugacki
Arkadij Strugacki - Pora deszczów
Arkadij Strugacki
Arkadij Strugacki - Trudno być bogiem
Arkadij Strugacki
Arkadij Strugacki - Piknik na skraju drogi
Arkadij Strugacki
Arkadij Strugacki - Przenicowany świat
Arkadij Strugacki
Arkadij Strugacki - Alfa Eridana
Arkadij Strugacki
Arkadij Strugacki - Fale tłumią wiatr
Arkadij Strugacki
Arkadij Strugacki - Poludnie, XXII wiek
Arkadij Strugacki
libcat.ru: книга без обложки
Arkadij Strugacki
Отзывы о книге «Piknik pored puta»

Обсуждение, отзывы о книге «Piknik pored puta» и просто собственные мнения читателей. Оставьте ваши комментарии, напишите, что Вы думаете о произведении, его смысле или главных героях. Укажите что конкретно понравилось, а что нет, и почему Вы так считаете.

x