StaVl Zosimov Premudroslovsky - Na dan. Šaljiva istina

Što je ovdje?! Stojim i gledam kako drugi momak probija prolaznike. Vidim ljude kako strše i ne kuhaju, pivo sisa i beskućnike. Nešto traži i odmah lebdi nad njim.

– Poštovani!!! Pomozite za kruh, dajte sitnicu novca?! – kaže tajanstveni prosjak.

– Napolje, druže Huy!! – momak se umiješao u razgovor. – Idi krasti, smrdljivce!! – prekinuo je bum. – Jeste li umorni od beskućnika?! – nasmiješio se momak. Loch je skrenuo pozornost na njega, pregledao ga i zauzeo njegov početni položaj, uzevši momka za razinu njegova građanina. Nastavio je. – Samo si kupio pivo i zapravo nećeš piti.

– Da. povukao je. – Upravo sam kupio pivo, jedan se pojavljuje: «Dajte mi dvije rublje?», Otpio gutljaj, a drugi: «Pomozite mi da izađem iz metroa, samo su me pustili od policajaca.» Da li naša hrabra policija oduzima osobni novac? Nekakav apsurd, na TV-u kažu suprotno.

– Hmm da! – podržavaju lebdenje sisa. I nastavio:

– Otpio je još jedan gutljaj: «Pomozite mi, brate, osuđenik skitnice …", već piješ gutljaj od sedmog … – naglasio je.

– Dvanaesti. – Pobijedio sam tipa koristeći neuro-jezične tehnike programiranja i Carnegiejeve savjete.

– Što? – Ne razumije Loch.

– A ti si dvanaesti…

– Zašto?

– I zato što smo i sami umorni od ovog života, zime, zbrke u zemlji. Već boli na duši. Stoga su odlučili organizirati Nezavisnu javnu organizaciju za beskućnike, ukratko: NOBL! Već smo unajmili ured i puno smo pomogli u smještaju, poslu, putovanju kući, jer za nas su dokumenti nevažni. Ovo je posao stolova za putovnice i FMS-a. Iskrenost je u srcu, a ne na papiru. Koju mjeru uzmete, Bog će vam uzvratiti…

A jarac je otvorio lopatu, a iza njegovih leđa policajci su momka već spalili i čekaju Magarycha. Obično je to pivo i shawarma. Ali ja ne kuham, ne želim uplašiti torbu, ne često nailazim na to, ali mali pritisak na račune za ćelije izlio se i želio prosperitet, a momak mu je zahvalio i brzo nestao…

Fu, ostavio je policiju, ali ne svoju. Kad se sretnete, to je vaše, i tako idete i trošite. Tako sam se ispostavila da sam moja i otišla u par.

– Možda je debeo, Zyoma-prijatelj, zgodan, vidio kako ste ga uhvatili Laz… I uzeo sam policajce na sebe, vidio ih, kako su me namamili?

– Tko si ti? – uplašeno je pitao momka.

– Ja sam isti kao i ti, štipanje… pa, dijeliš ili prekrivaš?

– Proklet ćemo bazar, ko je tko, tko … – podržao je tipa i ponudio da ode u Bistro. Ušli smo i sjedili pola dana. Odvezli su se do nudističke plaže u Sestroretsku. Sunce, zujanje, droga i odveli su nudiste na jezero da se zajebavaju, jer na plaži su zabranjeni? Ali ovo je posebna priča.

Ujutro mi je opet potreban novac, a ja odlazim, zavirivši u arhitekturu. Pijem pivo, gurnem zube, ispljunem ljusku i uzmem dugu cigaretu, četrdeset i tri rublje, dva puta skuplje od boce votke. Kondenzirani dim diže se i nabrekne groznicom vjetra…

bilješka 10

A beskućnici su na zabavi

I otišao sam s djevojkom, aktivnom modnom kreatorkom, bez određenog mjesta prebivališta prema mojoj putovnici, a to je cijeli zapadni svijet, u selo tajge u Buturlinovki… U!.. Kraljevstvo koje spava, gdje nitko ne vidi novac, i svi koji poluspeju sanjaju o prošlom životu.

Ujutro sam ustao, izletio u dvorište i nedostaješ mi. Gospodarica je predvečer liječila kašu. Baska boli i baca bobice u dvorište. Jedna jedina piletina ih je pojela i beživotno je pala. Domaćica, budala, uzela je i počela mlatiti perje na jastuku od mamurluka, pomislila da je prekasno za rezanje, ona je sama umrla i bez rezanja s glave meso je bilo ukočeno.

U međuvremenu se pile probudilo i lepršalo, mašući perjem kud god, kamo god, ptica je rekla iz mamurluka i potrčala ćelavo u stranu.

– Idemo u šetnju selom. – predložio je, u hladnoj prošlosti, mezosopran, prijatelj koji je puzao za mnom.

– Ili ćemo možda puzati? – ustajući puzeći sa sljedećeg koraka trijema, odgovorio sam sushkim. Pete su mi bile nepomične iznad praga unutar kolibe i krv je tekla prema glavi, što je pojačalo bol. Prijatelj je ustao, naslonjen na moj vrat i gurnuo mi nos, skupe cipele, nastavio prema izlazu iz dvorišta. Otpuzao sam stubama do nogu i pojurio nakon što je svirao stražnjicom, do trgovine s votkom.

– I azot? – upitala sam, otpijajući gutljaj kupljene boce alkohola.

– I ima baku Nyurku, majku kisele krastavce i sol toliko da je dovoljno da se najede u društvu.

Po završetku uputili smo se do lokalne vlasti, rođaka, koji je nedavno otpušten sa mjesta lišenja slobode i kretanja s hranom. Njegova je koliba bila, kao i mnogi, jeziva. Sagnuvši se u donji dio leđa, ušli smo u verandu i, bez savijanja, ušli u kolibu. Za stolom je sjedio struk, raskopčan, sav u tetovažama, mršav čovjek po nadimku Kharya. Od mišića na njegovom tijelu bile su vidljive samo kosti.

– Velika Kharya. – pozdravio je svog gospodara ne rastavljajući se. Strop je naizgled bio izgrađen za hobite i patuljke.

– Sjajno, ako se ne šalite. – odgovorio je bivši osuđenik drhtavim zubima bez zuba. Nisam se odvajala baš poput svog prijatelja, stajala sam na vratima i čekala pozivnicu. – Sjedni, samo dođi.

– Hoćeš li biti Vodyaru? – pita moj.

– I što je tu? pitala je Kharya.

– Naravno, kakvo tržište, ovdje. – radosno je odgovorio moj i stavio na stol litarsku bocu votke.

– Pa, procijedimo ga. – zatvorenik je uzeo mjehurić i ispisao ga i sipao u kriglu. – uđite, sjednite, dragi gosti, uredite se kod kuće. – Predložio je i konzervirao iz grla, a zatim ga isprao iz šalice. – Haaa!!! izdahnuo je i raširio oči. – Samo sam ja, kao majka, bila pokopana od predjela, s valjkastom kuglicom, a ne prokletom stvari. Samo crni kavijar. Već je u mom grlu. Hoćeš, pođi u podrum.

– dijateza, kažete? Objasnio sam.

– Što?? pitala je Kharya. – Tko je ovo?

– Ovo je moj frajer, tačan i ne osuđen. – objasnio je moj.

– A kakvo si čudo? – Hrabro sam pitao i zatvorenika.

– Tiho, tiho dečki ne trube. – uvjeravao je moj i uveo mi vlasnika kaput. «Ovo je moj ujak s dvadesetgodišnjom kaznom.»

– Dvadesetpetogodišnjak … – ispravila se Kharya. – Pa, popeti se na mladi podrum?! Uostalom, nećete poslati svoju ženu?

– I što? Mogu se popeti. – predložio je moj.

– Tvoj posao. rekla je Kharya i natočila si još jednu votku. – Čuvari su nestali. – i gurnuo ju je prema meni.

– Sjedni, dušo, ližem, a ti ćeš raditi noću.

– Frets. – odgovori moj.

Popeo sam se pod, zapalio šibicu i bio sam omamljen; na policama su bili komadi trideset i tri litre limenke konzerviranog crnog kavijara. Izvadio sam dvije limenke.

Čim smo iz jedne šalice uzeli pola litre, zauzvrat, kao da je šifir, kad su dva policajca ušla u kuću.

– Pa, Harya? – odvezli su se. – Nisi se imao vremena nasloniti i već se svinja iz Trgovačke žene ukrala? Dođi, spakiraj se, pođi s nama.

– Zašto? – pita moj.

– Dajte priznanje. Želiš li s njim, Vasilisa? – predložio je odvažni i plitki policajac.

– U principu, možete raditi umjesto toga. – Dodao je mršavog i dugog policajca.

– Ali kurac ste pogodili!! – pijani Kharya jecao, uzeo je čekić i dva čavala u sto pedeset milimetara s prozora, a jedan po jedan prikovao ih je nogama za drveni pod, ne skidajući papuče, ne trepćući i, čini se, ne osjećajući bol. Krv polako natopljena papuče. «Sad me uzmi, ali ne diraj moju nećakinju, inače ćete sami otići do kante… Pa.., slaba?» Nisam ukrao vepra, neću vidjeti stoljeće volje.

– Pa, ti si budala, Harya. – Izvučeno podebljano.

– Točno, srušio se od hrasta, zašto je tako okrutan? – dodao je mršav.