StaVl Zosimov Premudroslovsky - Na dan. Šaljiva istina

Sa sobom smo uzimali vinske kože i kebabe sirove i pržene. Novac nam nije trebao. Nakon što smo upisali sve potrebno jestivo, povukli smo se. Givi je čekao.

Primjetivši da vojnika više nema, posjetitelji i kafići popeli su se iz kutova i svaki od njih preuzeli svoje dužnosti, izvađali metke ispod jezika i pljuvali komade zuba po podu.

Debeli konobar već je nosio roštilj dugo očekivanom. Givi je stavio pladanj pred Giviin nos i smrznuo se u stalak debelog sina lokalne vlasti, nadimak – «Hej, da?!». Givi je djed željno zgrabio roštilj i žutim metalnim zubima zgrabio komad središnjeg prženog mesa. Konobar je oprezno uskočio u guzicu, zauzvrat bacivši koljena. Givi je jednom povukao skelet. Meso se samo ispružilo. Povukao se, grizeći zube – dva. Škrob mu je pobjegao iz ruke i oštro razbio starog po licu, ostavljajući masne tragove na obrazima i prsten pržene rajčice na vrhu noža, kavkaške nacionalnosti, nosa. Povukao ga je treći put unatrag i njegove senilne ruke su se tresle. I…

– Kakvo meso, guma, waj?! – eksplodirao je cijenjeni Givi jean.

– Hej, oče, wai, hotelel zdravi ovna, u planinama je grickao travu! Njuškalo je svježim zrakom, je li?! i živio sto dvanaest godina.

Givi je nervozno bacio roštilj na stol.

– Hej, da, znao sam ovu šalu kad ste imali oca u projektu, je li?! – Ustao je i, zaboravivši na improvizirani štap vlažnog drva slomljenim čvorovima, otišao.

Dobra večer!!!

Ali mi smo se zauzvrat popili i udarali i ušli u svađu, ali što je bez toga, mi smo Zračne snage? A ujutro smo sjedili da nastavimo odmor i čekamo sljedeće putovanje na usnu…

Jutro lošeg dana…

Ropstvo Venadevich, bivši policijski pukovnik, sada šef kriminala, zaustavio se u hladnjači i kupio bocu hladne litre votke, hladnu grickalicu, hladno pivo i izašao iz trgovine na hladno. Približivši se svom hladnom radnom džipu, blokirao ga je od hladnog alarma i …, sjetio se da je zaboravio kupiti cool cigarete.

– Pa, smreka je pala. – Ogorčio se i, bacivši sve u guzicu automobila, brzo je odlučio odvesti je u trgovinu zbog nikotina i nije pridavao značaj alarmu. – Pa što, odmah bez reda i kupi?! Minutni posao.. – pomislio je, ali ispostavilo se da neki klijent plaća korporativnu zabavu za veliki broj proizvoda i morao je pričekati deset minuta. Blagajna je zauzeta.

Kad je vani, cool je. Kad je otišao, svog hladnog džipa s hladnim alarmom, s hladnom votkom, hladnom grickalicom, hladnim pivom više nije bilo.

«Otmili su ih, demone, khe …", promrmljao je Slaveri Venadevich i, zapalivši hladnu cigaretu, pozvao policiju zbog otmice svom prijatelju, pukovniku.

Dva sata kasnije, nedaleko od dvorišta pronađen je džip: unutar leša mladića i pola litre votke, otvorena limenka piva i gotovo pojedena zalogaja. Pet metara od džipa ležao je drugi leš starijeg Khačika.

Sve su pripisali oduzetim proizvodima i kaznili direktora te trgovine, kažu da je njegova kćer, sedamnaestogodišnja učenica, ubijena. Sam Slaveri Venadevich platio je lopova pogreba, iz poštene savjesti, čiji su brisači tjedan dana kasnije pronašli glavu na deponiji smeća. Pozvali su svog tehničara na mjesto događaja i pobjegli, vidjevši policiju i osjećajući strah od bezakonja.

Bivši brisači su se smjestili u kući bombardera i zbog svega što su počeli kucati na sve, uključujući mene, zbog čega sam ih kasnije izbacila uprava «noćnog skloništa» i završila na ulici.

Lutao sam gradom i nisam znao što da radim, htio sam jesti i piti, spavati i pisati, kukati i plakati, prštati i gunđati.

– Pa, dajte vragu putovnicu, posao i smještaj!! – puklo mi je u glavi. A piton je zatražio nešto drugo. – Trenutno je vruće, meso i još mnogo toga…

– Idi krasti!! – unutarnji glas se probio poput srpa.

– Ne. Nisam ruski demokrat, već sovjetski čovjek. Moj um se formirao u postsovjetskom prostoru, kada većina ne samo da nije znala ukrasti, već je jednostavno dala i podijelila posljednji komad kruha, poput Isusa, shvaćajući tuđu bol i nije ga razumjela. Ukrali su, opet, oni koji su trenutno oligarh i demokrata, koji zimi ne mogu ni snijeg, odvodeći ih od običnih ljudi. Zastupnik s kriminalnom prošlošću je cool, pa čak i herojski, kažu, stari režim koji je slijedio. Ali ako je osoba pobunjenik, onda je opasniji i okrutniji od običnih džepova jednom stotinu. Nisu stranci upropastili našu zemlju, a ne mi – obični smrtnici, već ti lopovi u zakonu – sada poslanici Državne dume. I sve će se promijeniti tek kad makne posljednjeg bivšeg sovjetskog dužnosnika, pa čak i ako on uopće nije komunist, on je lopov tih vremena. I sada samo pokušavaju živjeti u luksuzu iznova i iznova, uzimajući naše živote od nas. A njihova djeca, ne poznavajući život, odmah zamjenicima. Njuškalo je da misli bolje i glasa za inovaciju. A mi, obični ljudi za njih smo samo insekti, čak ni stoka. Neka vrsta prima donna zauzela je cijeli eter. Hvale je i pjevaju joj pjesme. Ona je najdemokratskija žena u našoj zemlji, udala se za svog nezakonitog sina i to je sve: učini kako i ona. A oni koji su protiv njene monarhije, to jest, bolja je od pjesme i nisu povezani s Mojsijem, ne znači format poput Viktora Tsoija, na primjer, koji je uklonjen nakon što je odbio surađivati s njom. A to je u svim krugovima moći. Naša demokracija je suprotna zapadnoj demokraciji, pa je i životni standard različit: mi imamo sranja, a oni imaju Kaifa. Amerikanci povezuju demokrata s poštenjem, ali kod nas Rusa to se shvaća kao krađa i razbojništvo. I opet sam dobio., Pa, ništa, ne u prvom. Zvijeri u džungli su lakše, nemaju zakona. A ovdje?! Glavna stvar je ostati miran. Kuhaš – to je utopija, živci su i dalje potrebni… No, je li sve umorno?! Lov jednostavno nije problem. Ako je narod protiv kralja, onda to više nije zemlja, već kasarna u kojoj su prisiljeni postojati, a ne živjeti. Ali prvi su sati svjesnog restrukturiranja u životu teški, a kad već shvatite što je pred nama, život vam nije zanimljiv i živite bez razmišljanja o sutrašnjem. Život bez cilja. Stoga će današnja mladost zemlju potpuno uništiti… Dva tjedna dizanja od nule, i opet se družim u društvu. I od ovog puta neću glumiti…

Nevski prospekt je srce Sankt Peterburga. Od Trga Aleksandra Nevskog do Trga ustanka decembrista; od svjetionika do pustinjaka. Koliko vidite: žongleri, akrobati, džepovi i berači, dojilje i prevaranti. Svi rade tamo. A lica su kriminalno nahranjena. Naravno, turisti su zapravo bedem. Gledajte, McDonald’s očarani čovjek s lopatom nabubri, to jest novčanikom. I vidim kako momak dolazi do njega s odvratno sarkastičnim pogledom.

– Hej brate,.. super! – pozdravio je sisa.

– Da, zdravo, hvala Bogu!

– Pa, je li život normalan? Do boga? Bože, ne brini zbog tebe. Ukratko, – prišao uskom frajeru do sisa, vozi lopatu, inače ću ga ubiti kao psa. Uzmi račune, zatvori lopatu i stavi je u džep… A sada, idi. Ne klizite se, vaš Bog je zapovjedio da dijelite.

– Kako ćete se prijaviti Bogu?

– I priznajem prije smrti i još uvijek ću te prevariti u raju. Hahaha.

A onda dođem i bez upozorenja gurnem momka u bubu. Dahće dah i, pokušavajući se oduprijeti, instinktivno me hvata jednom rukom, a drugom hvata jetru. Piće, to je slaba jetra.

– Uzmi svoj novac, druže. – kažem sisa i tuče nožem dalje od momka.

– hvala!!! – zahvaljuje mi, a tip u smrtnim konvulzijama gubi svijest i umire. I mogao bi negdje raditi i profitirati državi i narodu, ali demokratski kaos u državi pretvorio ga je u san … – Evo, uzmi nagradu. – potakne me sisač i brzo bježi, skoči u njegov Lexus i otkine se. Šalica čaja i dvije kobasice u tijestu, hvala što ste spasili desetke tisuća i lopovi su slijepili. Ali novce treba uštedjeti. Da, ovdje ima puno ljudi i svi hodaju. A cijena je bijesna i još uvijek raste. Što su ljudi u zemlji siromašniji, cijena im je skuplja.