StaVl Zosimov Premudroslovsky - Na dan. Šaljiva istina

– I na koga? – nakon čega slijedi pitanje.

– Da, postoji polovica moga srca, ona živi u regiji, iako joj je već šezdeset i jedna godina, jer ne treba raditi djecu, već ih je osam. Ovdje ih hranim i obrazujem, kao što je mene odgajao moj otac, a otac otac, a otac – otac, majka jer je očinstvo bilo. – Seryozha je pokucao naokolo u nosnicu, izvukao kozu, pogledao je i pojeo. – Obožavam Chupa-chups, međutim, to daje pametne misli. Pa, ne tako davno nisam našao ničiju kuću. Uletio je unutra, pogledao, bilo je dovoljno mjesta za sve: i njegovu ženu, i mene, i djecu. Istina, stariji je žao, zatvoren je dvanaest godina. Ali još uvijek mlada, glupa, samo četrdeset kuca. Učio sam ga, ali on nije vjerovao mom iskustvu. Pa, ljeto je još uvijek tu, pa sam odlučio napraviti euro popravke u kući, već sam kupio kito, boju, četke. Istina, neke tetke su ušle: «Što radiš?». – pitaju. «Popravak». – kažem, ali odmah sam shvatio da kasne, kuća me je već zauzela. – Serezha Yellow Snow uzeo je kreker ispod kreveta, kliknuo žohar koji nije znao iskočiti iz lemljenja, mazao ga žutom tekućinom i, naboravši ga, odgrizao. Rusk je puknuo, ali se nije slomio. Chukchi je polako otvorio oči gledajući kako slomljena pera strši iz pukotine krekera.

– Ooooooo!! zarežao je i počeo grijeti zubobolju dlanom…

Ljeto je prošlo. Chukchi je stigao s Fingalima, bez ikakvih prednjih zuba. Na glavi mu je bila lubanja zgrušena krv.

– Što je Seryozha, domaćica slavila, bilo je mrak, svjetlost se ugasila? – prikvačili su beskućnici.

– Ne, te tetke s vlasnicima ove kuće su stigle, ali sam već završio popravak, htio sam ići s obitelji. Tako su me tukli klubovima. Psi. Kraj…

Sunce je zasjalo. Nebo je bilo vedro, a domoljubi domaćini sjedili su u kupaonskim sobama i pleli karton, stavljali druge boce i još uvijek gomilali aluminijske limenke za koktele i pivo. I sve bi bilo u redu, ali u jednom od domova kuća bile su dvije UAZ-ove sa plavim svjetionicima, a «tate» su izlazili kroz vrata i «lisicama» stavljali ženu i dva momka odjevena u janičarske prsluke, koje su obični ljudi zvali «žumanjci». Lokalni stanovnici još uvijek nisu razumjeli razlog uhićenja, jer je ovaj trio skrupulozno trljao u smetlištima i svakodnevno čistio dvorišta. Svaki je imao svoj inventar, na koji su mu ruke već bile navikle, a ovi su svaki bili označeni metlom, žlicom i vrećom. Ti su im se alati činili kao talisman ili amulet, kao kuća ili kućica za dom. I, ne daj Bože, da će neko odvesti stranca. Sve, smrt. Kranty. Ali pojavila se na ovom trojstvu ranije prije incidenta i četvrta Madame Tumor. I dalje idemo.

Dan prije. Uoči jutra Madame Tumor je najprije ustala i odlučila pokazati alternativu, obaviti koristan posao i očistiti područje dok su svi spavali s olujom buhe, odnosno registracijom u obitelji. Svi članovi ove «bande» nisu jednom osuđeni. Jer da nema svoj, uzela je tuđi inventar, nadajući se da će, kažu, sve svoje?! Ide, pomiče se, skuplja kukice za cigarete, uklanja sve vrste omotača od bombona i ne prezira, gleda nešto u kante i skuplja razbacano smeće oko uvala i spremnika. Već je očistio pod teritorija i odjednom vidi kako se s druge strane ceste muškarac i žena odlučuju riješiti.

– skandal. – pomislila sam Madam Tumor i nastavila dalje čišćenje teritorija. Svađa je bila bujna i već su se začuli glasovi, kad je iznenada dama zaplakala, tako glasno da je odjeknuo odjek u dvorištima. Madame Tumor podigla je pogled i vidjela da ovaj čovjek na burek način pljesne damu po obrazima. Prolaznici ne obraćaju pozornost, već izgarani pljačkaš pilećih jaja i piletine u prošlosti, posebno velikih veličina, koje je uprava peradarske farme dodala na dva jaja koja su joj uzela na zahtjev suvozača, što je zabilježilo sigurnosna kamera ovog poduzeća. Nisam mogao izdržati i krenuo sam metlom preko puta. Automobili u zbunjenosti ustupili su joj se kao da su ludi. Ona je, ne obazirući se na poskočene strane automobile, potrčala na pločnik i poput zmaja s neba trčala u seljaka, udarajući ga po licu s goveđom metlom, s kojega je pasje sranje odletjelo na bočne strane. Dama je uprla oči u nevjerici i, pokrivši usta rukama, bijesno se nasmijala. Odjednom odakle ga uzeti. Odjednom su se niotkuda pojavila tri policajca i odmah počela Madame Tumor da se vuče. To je povikalo:

– Ova bura, tuci gospođu!!

– Smiri se, smiri se! – pristojno je upitao narednik policije. – Nitko nikoga nije tukao. Pogledaj tamo. – U daljini ste mogli vidjeti filmsku kameru i osoblje filmske ekipe.

– Ovaj film snima komični detektiv! – dodao je drugi policajac.

– He he he he!!! – naplatio je treći. – I skandala! Hu hu hu!!! I borba!

Tumor se smirio i, promrmljajući nešto, zaškiljio je umjetnicima, a zatim pogledao policajce, uzeo metlu i glupo krenuo preko ulice Furshtatskaya.

I u ovo doba u kandejki, gdje se gop-ova kompanija ranije razbježala, a sada su se brisači probudili od mamurluka, vidjeli su da jedan od inventara nedostaje ili nedostaje, rastu mu noge i pobjegnu, započinju pripremu zavjere kako bi razotkrili lopove ili njezine noge. Predavši boce preostale od proteklog vikenda, uzeli su deterdžent pod nazivom «Snježna pahuljica» i razrijedili je vodom iz zahodske školjke, zbog nedostatka slavine, zbog popravke cjevovoda, polako počeli piti, jedući ostatke grickalica koje su jučer pokupljeni iz kontejnera za smeće zvan – zaljev i vrlo kiseo.

Bilo je oko podneva. Madame Tumor zviždajući pjesmu svoje osuđenike, vratila se u kandiar, noseći u jednoj ruci inventar, a u drugoj vrećicu s aluminijskim limenkama piva i bocama. Ne razmišljajući ni sumnjajući ni u što, otvorila je vrata i ušla u kandeiku suočena sa svojom sudbinom…

U početku su je susretali bočnim pogledima.

– Pa, što? – Isprva koncert horora, crna udovica, koja je u prošlosti ubila svoja tri muža, sjedeći u zoni za ubojice stare 15 godina i po imenu Kampuchea, a po nacionalnosti – Kalmyk bez prednjih zuba.

– Što? – pomalo uplašena i zbunjena pitala je madam Tumor i stavila popis na svoje mjesto.

– Što, što? – čvršće je dodao nadimak – Balamut s otvorenom tuberkulozom. – U guzicu jebote, nije vruće??

– Valjda sam pogodio razlog sudara, rekla je Madame Tumor. – Očistio sam teritorij.

– I kako? – upita treći lik ove komične drame, fraer nadimak – Fox.

– Je li sve čisto?! rekla je.

– I jebemo se! – ugrizao Kampuchea. – To nije vaš posao, neće vam ga uzeti, niste ga asimilirali na kantu, ali, kučko??

I odlazimo: u početku ju je strašno tukao i udarao u noge i pesnicu. Nakon ulaza otišli su predmeti: tri termometra, slomljena u usnoj šupljini, dva udarca sjekirom u stražnjicu djevojčice, teški posjekotine ružom od razbijene boce očiju i obraza, sedam rana nožem u tijelu nožem, razbijanje boca piva koje joj je donio čekićem koji su joj gurnuti u počevši od nepristojnih mjesta intimnosti. I dok uspijevate otpjevati «pahuljicu» i nazdravljati. Na kraju, nakon davljenja, beživotno tijelo odvučeno je u zaljev, ali susjeda je srela i potajno pozvala policiju i hitnu pomoć.

Do jutra su šakama ispitivali uzrok pljačke i odveli ih u pritvor u pritvor, a Madam Tumor liječnici su napustili. Sada šeta oko područja metroa Chernyshevsky, zviždi, razgovara s bogovima i puno pije. Uporno se pokazalo da je prijatelj oštrim domarima. A u drugom kandejku, općenito, zbog bezobraznog silovanja domaće majke, njezini su sinovi kaznili janjičare čekićem i noževima tako da su jedan pogled pogledali, a drugog stavili na perje, a ostali su pobjegli udarcima čekića po glavi. I to se dogodilo u novogodišnjoj noći, ali ovo je još jedna pjesma Sodome i Gomore…