StaVl Zosimov Premudroslovsky - Na dan. Šaljiva istina

– Ali nema potrebe za prstima. – primijetio je dežurni časnik.

– Da, tako psuje. – dodao je policajac koji je stajao straga. Serafim je još više razotkrio njegove kosi oči, od kojih su zjenice: jedna je tamnozelena, a druga svijetlosmeđa.

– Želiš li da te sada proklinjem? – upita zdrava sa pištoljem. – ukratko, izaći ćete, nadstrešnicu u našoj staji u našem odjelu odmah očistiti.

– I žalit ću se tužitelju u ime pravoslavne crkve. – Drug goveda se namrštio.

– Otišla, lubenice, jesi li iz zapadne Ukrajine? Stepan, zatvori ga.

Ujutro smo pušteni, a ostali smo bez Serafima, bio je prisiljen čistiti WC. Do ručka nas je dohvatio i molili smo se i uputili se prema vidljivim prodajnim mjestima…

bilješka 8

Također sam služio prema ugovoru…

Također sam služio prema ugovoru, iako u odsutnosti, iz riječi stanovnika ove Nochlezhke i kako se ne bi zbunio u pričama i događajima, ja sam, sve napisano u ovom ciklusu: (bilješke iz Iskusnog potomstva ovozemaljskog života (Bum)), izjednačio s nominativnim likom, vrste priča o Vasiliju Terkinu, naravno, ako je netko čitao o njemu. Čuo sam samo za njegove podvige, koje su izvodili različiti borci, u različito vrijeme. Općenito, služio sam … «Ja» je ime glavnog junaka mojih bilješki, imajte na umu… Općenito, služio sam i na osnovi ugovora. Dva tjedna otišli smo u patrolu i vratili se u bazu. Približavajući se, pogodio nas je, da tako kažemo, demobilizacijski akord: Čečeni su provocirali pucanje dva posta između sebe i uhvatili smo se u unakrsnoj vatri i morali smo cijeli dan sjesti u rijeku, vrat i kad su ih zapovjednici razvrstali, dočekali smo se i zagrijali heroji, šteta je što su samo tri naše grupe ubijene na prelasku državne granice. Nebesko je kraljevstvo s njima, mada je među njima bio i jedan musliman, a onda Allah Akbar.

Nakon pranja u kupaonici i promjene smrdljivog odijela u dom, započeli smo zakoniti dvotjedni odmor. Šetali smo i dosadno smo čekali novo putovanje. Nekako stojimo na vratima baze i vidimo kako lokalni stanovnik dolazi i, izgleda, k nama.

– Što vam treba? pitali smo ga.

– Hej, brate, daj mi dva kirzuha? – Približavajući se, upita orijentalno smiješnim naglaskom, dvije ceradne čizme.

– Zašto?

– Daj mi brata, ha? Sutra, osam mjeseci, šetaju ovce ovce, paše se.

– I što, u galošima da ne prođu?

– Ne, ne! Što reći glupost? – Čečenica je malo zaluđena. – koza uzima sa sobom.

– Zašto? Pitao sam nevoljko.

– Što, ovce su jele, koze idu na ispašu? – s ironičnim narednikom. – Ne razumijem zašto su ti potrebne čizme?!

– Wai, ne, popne se čizma sa zadnjim nogama, je li? I kupus koji lebdi, vreće, kako se sjetiti sa ženom.

– Hej, jesi li sanjar?! A koliko ćete novca dati?

– Wah, zašto novac, štakor. Chacha vinske kože, da. Kraća chacha.

– Ok, samo gledaj, ako se budalo, upucaću te kao šakala.

– Zašto tako nepristojno? Salim ne vara. Salim je iskren.

– Ahmed je rekao istu stvar, ali je prodao čašu slab poput vode. – narednik u daljini primijetio je ćelavog duha koji je skupljao divlje cvijeće i kušao latice.

Pregledali smo se i odlučili.

– Hej, ti.., idi Syud! povikao je narednik. Duh se bez sumnje pokoravao zapovijedi, skinuo je čizme i bacio ih pod bijedu kavkaške nacionalnosti. Uhvatio je cipele, poljubio ih i iz džepa hlača izvadio pet litarsku zmijsku čačiju i bacio je na nas prije nego što je otpio gutljaj i demonstrativno je progutao, navodno ne zarazno.

Jutro sretan dan!!!

Pobjegao je samo abrek, zgrabivši pastira od neuspjeha u blizini stada, očigledno pokušavajući čizme za svoje koze djevojke, koje bi trebale smiriti njihov planinski temperament i hormon, prisjećajući se svoje voljene supruge, kako je kaplar sugerirao:

– I što?!

– Da, možeš!? odgovori narednik.

– Dakle? – pitao sam privatnika.

– Vožnja. – odgovori voditelj i mi smo prešli preko brežuljka, odakle je bilo jasno vidljivo sve preostalo stado ovaca, koje bi uskoro trebalo biti raspoređeno u planinama. Uzeli su stroj s prigušivačem i, zauzevši borbeni položaj, isušili vinsku kožu. Chacha se ispostavila luđačkim poput kompota.

– Koza, abrek, opet je ključao, pa, ništa, sad ćemo organizirati utrke žohara za njih. – ogorčen je narednik, ciljao je na obližnju veliku ovcu, koja je stajala u neposrednoj blizini nas, kovrčava. «Pooh!!» a metak je odrezao grm koji raste pored ovna. Baran nije obraćao pažnju.

– Daj, prekriženih očiju. – zgrabio je kaplara. Ciljao je i «Pooh!», Pogodio sokola koji je preletio stado.

– Klub, gdje pucaš?! – izvlačeći automatsku pušku, nasmiješi se predstojnik.

– Zašto, povratak? – tjelesnik odbacio.

– Što voziš? Kako je, prvo uzletjeti, a zatim odbojka? predvodnik i «Pooh!» su ciljali. Metak budala, leti preko ovna i juri na livadu, vezan iza zeca. Taj će se jadnik i s desne i s lijeve strane savijati i odskočiti, a metak će, poput bjeloglavog provrta: odletjeti, vratit će se; zatim primijeti, onda propustite. Tako je ona ugurala kosinu u šumu.

– Eh!! – Napeto je izgovorio promatrajući zeca, voditelja i udario o tlo automatskom mašinom, pognuo glavu. – Ovo je chacha. Uzalud su zvali Abrek.

– Da, točno, Chacha je škljocnuo. – podržani tjelesnik.

– Ne očajavajte gospodo drugovi kolege vojnici. – Utješio sam se, privatno, ne sjećam se kakve su trupe Ruske Federacije, uzeo sam mitraljez, odvrnuo prigušivač, primijetio sam kako ću dati volej cijelom kvartu, pa čak i ne žuriti, pa je sjeme palo s pojasa i kod ovna koji stoji uz nas izvedeni organi, to jest na ruskom – jaja. Ovan je skočio tri metra na vrh, sletio je snažno, intenzivno se ispraznio poput mitraljeza, vikao kao bataljon našeg oca, ne, očuh zapovjednika bataljona i, razdraživši svako dozrijevanje stada, pobjegao je na vrh planine. Pljesak od pucnjave već je bio pri vrhu i potaknut je drhtavanjem masivnog snježnog visenja, što je dovelo do stvaranja lavina, koje su dobrovoljno kliznule s druge strane litice, spajajući trećinu krda i osam žutih sela. Bilo je žrtava ne samo među ljudima, već i među lokalnim stanovnicima. Prešli smo u blagovaonicu slijeva i nismo, izdajući jedno drugo, hodali kao da se ništa nije dogodilo.

Ručak lošeg dana!!

Nakon kiselog obroka, opet smo nastavili zasluženi odmor na lokalnoj razini, koji nam je dao očuh u čin pukovnika. Uhvativši Duha, narednik mu je naredio da se uzdiže na visoku stijenu s izbočinom, s koje je mogao vidjeti cijelo staro selo, koje je ostalo podalje od prolaza lavine. Ili bolje rečeno njegova čajna kuća u kojoj su danima sjedili lokalni beskućnici. Njegov je zadatak bio rastjerati posjetitelje uz pomoć automatskog reda po slamnatom krovu lokalnog kafića uz trgovinski dio ovog prigodnog mjesta.

Stari Givi polako je, škrgućući, prišao pubu. Susjed koji ga je primijetio mahnuo mu je i gostoljubivo ga pozvao za svoj stol. Stari Givi nije obraćao pažnju, kao da se okreće i, okrenuvši nos, sjeo je za slobodan stol. Debeli sredovječni konobar doletio je do njega da skoči.

– A jebačino, oče, wah wah, kako ti je zdravlje?

– Sto je slijepo, shchto, ne vidis me zivog!!

– Što je došlo?

– proždire. Hej. zarežao je djed. – Aha?!

Masni sredovječni konobar pogledao je staru Givi podignute obrve prema gore.

– Dajte mi roštilj, je li?! Od takvog, iz zdravog mesa, koje je bilo zdravog ovna. Čisti rez nožem… Zdravi ćevap. – ispuše lijevo oko i škljocnuvši desno, podigne mali prst Givi.

konobar je odletio. A onda je počelo granatiranje krova. Svi posjetitelji i kafići bili su razbacani tko gdje. Stari Givi sam je uporno čekao zapovijed. Zalutali metak pogodio je šešir i bacio ga na zemlju. Givi se nije pomicao pod korijenjem Budenovskih brkova. Trenutak kasnije ruski su vojnici lajali u kafiću.