StaVl Zosimov Premudroslovsky - Na dan. Šaljiva istina

Sudbina me privremeno dovela u grad heroja. Sankt Peterburg, u dobrotvorni hostel, u narodu ga je jednostavno nazvao beskućnicom. Dali su mi škonar, to jest krevet, koji sam pola mjeseca otimao od pijanih vlasti, smještajući petnaest u bolnicu prije nego što su me ostavili. Trofeji su bili madraci. Nakupio sam ih devet. Složio sam ih jedan iznad drugog i spavao gotovo do stropa. Bilo je neugodnosti: laskanje je bilo vrlo okomito, a ja sam se naslonio na drveno stubište. Život je išao svojim normalnim tokom: Jutro – večer, ručak – toalet i tako dalje svaki dan. Platili su meni i mom drugovi kormoranu Lyokha Lysyju, koji je u zoni završio dva visoka obrazovanja za petnaest godina, za mirno stanje na našem drugom katu. Nije se razlikovao u pogledu i imao je osamnaest u crvenom prema njegovim riječima. A kako je bilo teško nabaviti naočale s takvim okularima, on je presavio od dostupnih, dodajući, tri okvira s naočalama i povezao ih bakrenom žicom. Tako je postigao sto posto vizije. I počeo sam ga dostojanstveno šaliti s osam očiju. Živjeli smo s njim u obitelji, kao u zoni, ukratko, imali smo korijenja i dijelili kruh pečenjem, međutim, iz nekog razloga mi je dao veći komad, ili me poštovao ili me hranio zbog gladnih vremena opsade kako bih produžio svoj život apsorpcijom moje meso. Svakog jutra, probudivši se, pronalazio sam na svom stolu odredbe za cijeli dan ili više. Stari ljudi i stanovnici drugih dobnih skupina, svi koji su praktički sjedili na mjestima koja nisu tako udaljena i ne prekratka: najmanji je imao oko petnaest godina, dobrovoljno su dijelili s nama svoje obroke, nabavljali na različite načine sitne krađe i dijelove bogatih slojeva stanovništva, tzv., Uvijek sam bio protiv toga i vraćao se natrag, i tako su odavali počast kad sam spavao. Ćelavi se radovao toj pažnji i počeo je jesti masnoću.

Jednog smrznutog jutra probudio sam se. Snijeg je padao ispred prozora. Ustati kao i obično bila je lijenost i nije bilo planova za kupnju novca, pogotovo od jučer, a glava mi je stala. Ćelavi čovjek je, kao i obično, nešto pročitao u svojim mislima, krećući se samo donjom usnom. I sve bi se to nastavilo, da nije bilo pojavljivanja starog sedamdesetogodišnjeg kormorana-recidivista, mornara, mornara na duge staze, umirovljenika i beskućnika Metodija s finskim korijenima. Želim napomenuti da osuđenici obično komuniciraju s kastama, kao u ovom slučaju. I više je razgovarao s kavkaškim, nego s finskim naglaskom.

– Pa, paraziti, imamo gazu? počeo je s ramena. Okrenula sam se, Bald je iznevjerio knjigu. Prošla je minuta.

– Što ti treba, stari? – upita Bald i zakopa se u romanu.

– Prestanite gledati dosje, uzmite zlatnike, to jest mene, i krenite debelo. Četiri godine primao sam mirovinu.

Nakon njegovih riječi prošlo je oko dvije minute, a svježi snijeg drobio nam se pod nogama. U daljini je bila prodavaonica sa slamom neke vrste Gruzijca. Ušli smo u to i naručili dvjesto. U smrvljeni i tost Metod:

– Tatari ne žive bez para! – naručili smo još stotinu. Sljedeće, nakon starog zdravica:

– Bog ljubi trojstvo! – isprali smo i ove čaše. Tada smo razgovarali u tišini, svaki sa sobom i samo Metod nije šutio i govorio sebi kako je prvi mandat primljen od pet dostupnih. Nismo bili slobodni slušatelji.

– Naš brod je došao s Kyuubijem. Otišao sam u bratovo selo. Pili smo tjedan dana. Ujutro smo se skupili kod domaćice, nakon denaturirane supstance i prošli pokraj kuće u kojoj je bilo vjenčanje. Čestitao sam im, a poslali su mi tri pisma… Pogledao sam oko sebe i vidio hrpu cigle iza sebe, dok je moj brat išao po mjesecu i sjekirom, uzeo sam sve kamenje u kolibu, bilo je rana, da, mladenka je bila direktno u čelo. Nakon toga počeo je granatirati prozore. Gomila nije imala vremena za kraj kad sam već bio zatvoren tri godine. Što ćete još popiti? – završio je i otišao do šanka za široku potrošnju.

Puno smo i dugo pili, čak imali i užinu. Uveče je srušen Lysy krov i on je počeo trčati u druge. Pogledao sam ovu lekciju bespontovoe i vodio pijani sporedni kolac do kolibe. A Metodije je u ovo doba, slučajno ili ne, primio od Lysyja, ispod oka, dok je legao na stol, stojeći na podu.

Ujutro su me probudili prigušen zvuk i bjesomučna pobuna Ćelave. Pokazalo se da je, kad je spavao, razjareni Metod uletio u sobu šepajući i udario uspavanog Lyoku šakama ravno u čelo. Skočio je na krevet i pao na pod, ustao s prostirkom i bacio se na stari. Onda se sjetim kroz dremku, bilo je tuče, dok se nisu razdvojili. Pokazalo se da je, kad sam Lysyja odveo iz konobe, pijani Metodije izgubio svijest. Kulturno su ga izbacili na ulicu prije zatvaranja i puzao je kući oslanjajući se na svoj instinkt.

– Bacio si me, Ćelavi!! – Zarežao je poput gramofona i prestao zuriti i lupkati, djed je već ležao na podu, leđa okrenuta.

– Kako? – upita, stisnuvši Metodijevo grlo i sjedi poput svinje, Ćelav s kostima na rukama.

U to je vrijeme stari kormoran, pokušavajući ispuzati ispod sredovječnog kormorana, odvrnuo lijevo uho i istisnuo mu šljiva iz nosa. Ćelavi je odgovorio ne puštajući ruke, pušeći ga glavom po glavi.

– Dobra, u naravi. – Mislim, pokušao sam smiriti njihov mladi kormoran. – Hej, beskućnici, trošite ih na krevete. Reci mi, Metodije, što je počelo zujati?

– Ja!! – ne puštajući Balda, djed se počeo opravdavati. – Spavam, u naturi, osjećam da mi netko lupa duhovitost, otvaram oči – snijeg. Pomaknuo sam se i počeo ustajati. Okrenem se, a ispred mene su tetka i tramvaj, deset centimetara od mene. Noć je hladna, s mamurlukom, a isto tako je i Lysy, stoka, bacila, ah!! Da!! Da!! – tri puta je uzviknuo Metod.

– Da!! Da!! Da!! – Tri puta ga je Lysy udarila u oko.

Nakon pola sata, već smo naručili dvjesto grama i namjeravali smo opravdati svoje nesporazume. I tako cijeli mjesec, dok Metod nije osiromašio. Dobra stvar je bankovna kartica. Ekonomski…

– Bilo je to, u onim dalekim, bez pravnih vremena, kad je tundra bila čovjek. Podignite pazuh čovjeka od tundra, pola dana, spustite pazuh čovjeka od tundra, pola noći. I uši su živjele na njemu. A da se pažljivo pogleda stopostotni vid, to uopće nisu uši, već mamuti, polarni medvjedi, jeleni na kraju i svinje. A onda su svi zvali Chukchi – ljude, budući da su oni bili jedina pasmina koja živi u tundri. Čovjek iz tundre hoda s podignutim pazuhom i grebe ga, dok Chukchi u yarangi preživljavaju strašnu oluju. Pazduh je prestao ogrebati čovjeka s tundrom, a oluja je utihnula. A Chukchi su napustili svoje domove u tundri i odmah mu zahvalili na čistom bijelom snijegu svojom žutom mokraćom. A tundra je postala poput nedostatka vitamina u tijelu, poput akni na tijelu. I sve se to pojavilo i svi su počeli plesati, ali tiho su žute ikole počele nestajati, netko ih je ukrao i ostavio rupe. A zatim, lokalni Chukchi beskućnik Serezha, koga su svi nazivali «žutim snijegom», nastavio je svoju priču, muškarac iz tundre naredio mu je da pronađe lopova i ostavi ga sirovog. Svi Chukchi ukopani u snježne nanose i, gledajući, čekali su i bili iznenađeni. Ispada da se njihova djeca ispostavila da su lopovi, koji su ove ikole smatrali pijetlovima, koje prodaju na pijaci. A budući da se dijete rodi, kažu mu:

– Ne jedi, kopile, žuti snijeg!! – i tuku ga, tuku ga unaprijed, posebno po glavi.

Općenito, Serezha-Yellow Snow izgledao je mlado, dvadeset i sedam godina, ostatak je sličan Chukchiju. Otišao je do Središnje knjižnice i usput skupljao boce. Jednom je danima počeo nestajati. Svi su bili različiti, ali znatiželjni. Kad se pojavio, ispitivan je. Šutio je. Ali jednom je bio pijan i Serezha Yellow Snow priznao je da će se uskoro vjenčati.