StaVl Zosimov Premudroslovsky - Na dan. Šaljiva istina

U ovom bijednom bombarderu, domu za beskućnike, na Sinopskoj nasipu 26, pod imenom RBOO «Nochlezhka», nisu bili samo kriminalci, žetonji, Chukchi i trojica Ukrajinaca, odnosno stanovnici regiona Donjecka. Ostali Ukrajinci su banderski fašisti, ali tamo su živjela i dva redovnika pravoslavne crkve koji su se već umorili od vjerovanja u Boga i odlučili su iskoristiti ljetnu pauzu od ručka poslušnosti i zabrane nekih svjetovnih iskušenja, promatrajući, naravno, glavnu večeru celibata, dane s tonzilom. Naravno, oni su, potajno od drugih noću, gurali prste jedni drugima u šupak, i, očito, nisu trebali otkazati ovu večeru, jer nisu stajali na nekim stojećim dijelovima tijela, u području prepona. Pobjegli iz samostana Lavre Aleksandra Nevskog, grada Sankt Peterburga, oni su namjerno zaboravili sve zakonom propisane zakone i pokoravali se ovozemaljskom bezakonu: pušili su, tukli, psovali i, na kraju, nakon odlaska u krevet, pokajali se svome Gospodaru. Naravno, mogli su ih razumjeti, jer je otac Serafim već dvadeset godina bio monah, od davnina sovjetskih vremena, pa je čak sjedio u zoni, za zločince, za vjerska uvjerenja. I Fijin otac, služio je na svetom polju manje od dvanaest godina, ali tek je nedavno primio tonu od ovog ekstravagantnog redovnika Serafima, iz Kijevske Pečerske Lavre, odakle je bio zasađen na vijeću, i počeo je lutati po samostanima i crkvama. Kao što je Seraphim više puta rekao kako je njegova duša već dugo na nebu, ali meso se i dalje ne može smiriti i umrijeti. I čekao je taj sat svake večeri, moleći se prije odlaska u krevet. Očigledno je i njihov Bog shvatio da oni nisu željezo, jer su obožavali glavnu večeru celibata, nisu ga započeli i općenito nisu obraćali pažnju ženama na intimnost. A njihov novac je trošen bez rada i nestao je baš kao što su i došli.

U Nochlezhki su odmah stvorili mnoge lažne prijatelje, druženje s pićem, a redovnici su kroz zarobljeništvo postali svojevrsni hranitelji nekih parazitskih parazita koji su porobljavali invalide i starce svojih dna, kao i nemoćne sirotinje koje su izjednačene s njima, njihov svakodnevni mito. Ali redovnici su postupno previdjeli ovu slobodu sa svoje strane i odlučili promijeniti krug kontakata i mjesto provesti noć, pribjegavajući kontaktiranju sa mnom i noći u podrumu spavaonice Sjemeništa Lavra Aleksandra Nevskog, gdje je nekad studirala Aleksaška Nevzorov. Još nisam izgubio sposobnost i iskustvo ulične borbe i uživao sam poseban autoritet među lopovima. Zvali su me bez tornja i ponekad se nisu usudili osporiti. Ukratko, nisam kontaktiran, a ja sam, nakon što sam poslušao Seraphima i Fionu, koji su zaista znali za moj autoritet, a ne glasinama, o komunikaciji i zaradi, oprezno. Suština je bila da sam neka vrsta sigurnosnog novčanika. Oni, obučeni u suknju, ušli su u bilo koju trgovinu i ponudili se da se mole za zdravlje svoje rodbine, dan ranije, navodno, odlazeći u neke pskovske špilje. Jedno ime opet je vrijedilo u iznosu od dvadeset rubalja. Novac mi je prebačen, a primici u Kazanskoj katedrali spaljeni su pod njihovom molitvenom službom. Ja sam, za razliku od njih, bio odjeven u civilnu odjeću, ali s bradom. To je učinjeno za slučaj da nas policajci uhvate, ja sam poput lijevog i oni nemaju svoj novčić u njihovoj prisutnosti. I sve je prošlo savršeno. Na dan kad smo «sjeckali», to jest, dobili smo upravo tako, ne tisuću rubalja svaki, a nakon posla lutali smo po kafanama, u koje smo ulijevali sto grama pijani do svinje. I lutali su svojim ćelijama, sjemeništarnicom, u Lavri Aleksandra Nevskog, dobro hranjeni i pijani, sretni i umorni, od dana koji je prošao, ali put kući bio je i opasan i težak. Probudio se na različite načine, dogodilo se u centru za detoksikaciju. I tu nas opet vode prilično pijani u policijsku postaju. Fiona je potpuno ošamućena. Bio je mršav, vrlo ljubazan, dobro čitan i naivan. Izraz na njegovom licu, osobito pijan, bio je poput lica tupog ovna s kosim očima. Seraf je, naprotiv, bio kosast i debeo, poput svinje, pohlepan i lukav. Stalno ga je trebalo pretraživati, sve do anusa, gdje se obično skrivaju heroin, kokain i korov. Istina, Fionin otac popeo se u anus, bio je i pokretač traženja svih zauzvrat, naravno, osim mene, jer sam imao novca i mogao sam ga rezati na padini ili na jetri, zbog povjerenja i vjere u moje riječi, tako da uvijek vjerovao u moju specifičnost. Nakon otkrića novčanica, otac Seraphim pokajao se i zatražio oprost, klečeći na koljenima, iznenađeno se pitajući kako se tu valjaju, mrmljajući:

– Ali kako su stigli tamo?

Odveli nas u sljedeću policijsku postaju, dežurni oficir naredio nam je da zatvorimo svoju bandu u majmunsku kuću, u kojoj su se već klonuli dva Turkmena i grozni, smrdljivi beskućnički obučeni zimi, iako je vrućina bila preko plus trideset, a nosio je i zimski šešir. I kaže da ne traži da je ujutro hladno od ribolova, a grebe ili ramenima, pa stražnjicom, vratom, pazuhom ili potplatom, ne skidajući cipele, prepone i druga mjesta. I istina je.

Doveli smo Fionu u pazuh u kavezu i stavili ga na klupu čekanja. Povukao se na leđa i hrkao, otvorivši usta za najviše što ne želim, iz čega je polako izlazila slina i zbunila se, namotana dlakom brade i brkova. Muhe su se nataknule na sluz, a muhe su bile ljepljive poput otrovnih listića komaraca. Seraphim je drhtao dok je sjedio. I pokušao sam sakriti ostatke novca u potplatu, gdje sam imao ugrađeni novčanik-predmemoriju. Odjednom se otvorila rešetka i najzdraviji, vjerojatno iz cijele Središnje uprave za unutarnje poslove, ušao je iznutra, android s pištoljem na ramenu. Polako, jedući oči, pregledao je chmyr, a zatim, dok je orao pogledao azijske blizance različitih dobnih skupina, već su zapeli od očiju čuvara do zida, otvarajući uske proreze za oči u pet novčića rublja, pozvao je naše zjenice i pogledao usnulu Fionu, koji mu je do tada u ustima kružio roj muha što je podsjećalo na dimnjak tornada. Seraphim otvori lijevo oko i reče:

– Zapovjedniče, dovršite ga! – i dežurni u baru, prskajući ne nakupljajući pljuvačku u krugu, smijući se. Mravinjak u tjelesnom oklopu mirno, škripajući kostima cervikalnog kralješka, okrenuo je glavu, ne odmahujući ni falsetto, to jest, glasom poput djevojčice, iskrvario je:

– Vi, mudrače, sa stvarima koje treba krenuti.. Brzo!!

Seraphim je polako odmahnuo glavom kako bi sa svojim zjenicama uhvatio oči čuvara, polako ustao i napustio pogon.

– Ime. – upita dežurni časnik.

– Ja?! Oče Serafime! – ponosno odgovori stari redovnik i pomilova bradu.

– rekao sam, puno ime!! – stigao je dežurni časnik. – ili idemo u kameru tri dana.

– Stoka Sergej Baituleuovich. – uvredljivo je svoje ime prozvao svjetovnim Serafimom. – Prokletit ću. – šapnuo je.

– Što?? – upita policajac.

– Kažem da sam dugo nosio ovo ime, prije ton i usvajanje večere u celibatu. proglasio je i ponovno šištao. – Prokletit ću.

– Sad ću te voziti klubom između nogu. – zarežao je drugi, stojeći na leđima svetog oca. – Tako je, sad je već noć?!

– Ujutro – Stoka, a navečer.. – dodaje pored njega.

– Nije to tako; već sam vjerna već dvadeset godina. – Počeo sam bolovati poput djeteta kojem su oduzeti slatkiši.

– Hej, Seraphime, on je Redneck..

– On je Chikatilo. – Prekinuvši, dodao je zdravog policajca.

– Jeste li vidjeli relikvije svojih tesosa?

– Da, oh, šefe!

– Ma kako! – nasmiješio se dežurni časnik. – I ukrao je kost? – svi su se smijali. – A on je došao u Sankt Peterburg da ga češće prodaje?! – vrisak se pojačao.

– Ne bogohulite, Antikrista, Herod nebeski kralj, inače ću vas sve proklet!!!! – Seraphim ispupči oči i nehotice izvuče staromodno.