StaVl Zosimov Premudroslovsky - Na dan. Šaljiva istina

Tarzan je povikao na cijeli automobil s drugog kraja:

– Probudite se kad stignemo!!! – popeo se na sjedala i drsko izbacio sjedeće činovnike i upravitelje. Obmateril ih i otišao u krevet. Ljudi su tiho i strpljivo zamjerali. Istina, dvoje mladih ljudi htjelo je izliječiti dinje, ali jedan je od njih u trenu zatvorio oči i objesio pritisnut gomilu. Upravo je Tarzan nekoliko godina bio u obitelji s bivšim tibetanskim redovnikom, stručnjakom za borilačke vještine.

Došavši do trga Sennaya, požurili smo do pokretne stepenice. Netko je potrčao iza, šutnuo Tarzana u kokicu i pobjegao, dokazujući da St. Petersburgeri, koji nisu osuđeni, uopće nisu pederi, još uvijek su heroji Neve i jednostavno nisu odustali. Tarzan, iako lokalni, tiho ga je promatrao.

Dižući se na pokretne stepenice, ne radeći ništa, Tarzan nastavlja humakiti Humanoida poput šteneta. – puknuo je, ugrizao se i, odupirući se, naljutio.

– Prestani, Tarzane! – ispravljajući svoj šešir, zarežao je Lech. – završi!!

Tarzan se privremeno zaustavio, a Humanoid je, iskoristivši trenutak, zavezao kapu na sebe i skinuo je, počeo javno drobiti uši. Tarzanu se to nije svidjelo, kao ni pješacima koji stoje i kotrljaju se na pokretnoj stepenici.

– Što ste, stoka, sramotite nas?? viknuo je na cijelu podzemnu željeznicu i nastavio tresti Humanoida. Lyokha nije mogao podnijeti i gurnuo je «majmunskog zeca», posrnuo je i pao na leđa stišćući nevine stojeće putnike. Sa strane padajuće gomile uslijedilo je ogorčenje. Zbog Tarzana su svi stali s desne, a potom s lijeve strane počeli padati. I samo je zaustavljanje upravitelja eskalacije spasilo od ozljeda, ali povećalo silu pada. Hrpa je već bila vidljiva ispod.

Iz podzemne željeznice smo se ismijavali, a Tarzan s fingalom.

– Pa, gdje ti je kushu-wushu? upita Humanoid. – što, schmuck, shvatio?

– Umukni, kopile. – zarežao je Tarzan, nanoseći snijeg na oko. – Bolje idi po luku.

– Ljubavnici, je li crkva daleko? Pitao sam.

– Napolje. Plavo svijetli, vidite kupolu? – pokaže Lyokha.

– Pa, dovraga sa samim sobom, koliko još toga rezati?! – Iznenadio sam se kad sam vidio udaljenost od nas do nje, kao do Pekinga.

– Ništa, od djeteta trebaš uzeti saonice, a nakaza će te odvesti. – prikvači Tarzan.

– Sam si čudak!! – odbrusio je Lech i time izazvao nered Tarzana.

– Jeste li još uvijek ovdje? Jeste li kupili vino?

– I za što?! – upita Humanoid upirući oči svog malog štakora.

– Na guzicu! Otišao, smrdljiv pas!! – naredio je Tarzan.

– Zašto vičete to?! – uvrijedila se Lyokha.

Iskreno, da imam novca, dao bih mu ga, ali takav je primijećen samo u Humanoidu. Uvijek je imao novca. Samo je on mislio da ne znamo, a mi smo mislili da znamo, budući da smo uvijek stajali iza njega.

Nakon što je popio bocu luka, Lech se smrznuo i pojurio za nama. Izlazeći na ravno pločnik, više nismo bili zabrinuti.

– Besramno!! – čuli smo glasan, stari glas. Okrenuo se i ugledao Lecha kako stoji, koji je jednostavno pisao nasred pločnika, ne obazirući se na prolaznike. I samo mu je stara ciganska baka dala primjedbu. Reagirao je drugačije. Izvadio je sovjetskog otvarača na dužnost i ne skrivajući sramotu, a da se nije ni zaustavio da ga isprazni, zgrabio ga je za okovratnik i mahnuo otvaračem.

– Odmah, stari, otvorit ću pogled.

– Lyoha, kočnice. Jeste li budala? – zaustavili smo ga.

– A ti s njim?! Morate pucati!! – bježeći od mutnih šapa Humanoida, vrisnula je starica, bježeći.

– Treba te upucati. – i uhvatili smo Lyokha za pazuh i odnijeli oko pet metara, bacili ga u snježnu gromu da se ohladi. Nakon pušenja nastavili smo dalje.

Otjeravši ciganske prosjake i starice u crkvu, stavili smo Lehu sa šeširom na ulaz na trijem i otišli smo, kako mu je rečeno, u hram da se moli Bogu, kako bi ih još bacilo. On je vjerovao, a mi smo sagriješili. Ušli smo unutra i sjedili na klupama spavali. Djelovalo je toplo.

Ne znam koliko smo prespavali, ali Lech nas je pažljivo probudio.

– Stasyan, Tarzana!

– Makni se od mene, sotono!!

– Pa onda? Hoće li ovo dvorište ići?

– Kvragu, postoji bazen.

– Pa.., a automobili okolo.

– Ti, Dan bazar, da ima mjesta?

– Muuu. – rekao je Denis. – čekaj, ha?! Eto!.. Podrum!!. U njemu sam živio šest mjeseci!!!

Okrenuli smo se prema njemu.

Spustivši se kroz karton niz stube podrumskog trijema, s lijeve strane vidjeli smo klatnu i trećinu vrata koja su visjela na njemu, očito, ulaz u podrum.

– Skini se!! Viknuo sam ciganinu. Poznato ju je odgurnuo, vrata su pala s tutnjavom. Ciganin je ušao unutar vrata.

– Joj, ali sranje lebdi ovdje?! – Cigani su se uplašili i, pljuskajući po vodi, vratili su nam se.

– Što je, uzletjeti? – upita Dan.

– Hajde, a ovdje na otoku popijemo piće. S otvora pada svjetlost i nema je nikoga. (To jest, policajci). – Odlučio sam i uzeo bocu luka. Otvarajući je u krugu zubima, predao sam je prijatelju. Želim napomenuti da samo komunisti, policajci, vojska i beskućnici imaju pravo istinski nazvati jedni druge «drugovi!», Jer su odbacivanje prve tri, beskućnici jedini društveni slojevi stanovništva koji su dostigli komunizam. I što: stvari su besplatne; hrana u kantama za smeće ili hranjenje, također besplatno; stanovanje u podrumima i tavanima, opet besplatno. Što nije komunizam?! Ukratko, moj prijatelj je ponudu prihvatio od mene sa zadovoljstvom. Otvorio sam drugu bocu luka i ponudio je Danu, a treću, otvarajući, predao sam ciganinu. Oni su postali zbunjeni, a ja sam izvadio čašu za jednokratnu upotrebu i uveo je u središte gomile.

– Che, izvaljen? Sipati?! – Nasmiješila sam se. Njih trojica su me istodobno izlili i opet pala u zbunjenost, zureći u mene.

– U šta buljiš? Popij piće! Predložio sam i popio čašu. Tišinu je prekršila nerazumljiva družica.

– A ovo čak nije ni otok, već ovo što-kako?

– Ass. – potvrdili su Cigani.

– Da… ne, dobro-dobro-podne-dobro-podne,..

– Pa, dobro?

– P-poluotok, moron. – ispravljeno ismijavanjem Dan.

– Da. Ciganin Ciganin, što radiš? – Komičar je skrenuo pažnju.

– Kuz Jabere, Vishma.

– A na ruskom? Pitao sam.

– Na ruski ne prevode.

– Gledajte, odagnao je minutnu tišinu i ispružio prst jedne ruke, druže, a druge je zadržao, stisnuvši šaku odjećom, Cigan je u ovom trenutku podigao val prema sebi, uzrokujući da se sve plutajući pomakne. Krugovi su se pojavili na vodi iz stupa na izlazu u podrumskoj sobi, osvijetljeni u potpunom sumraku, zatim obrijana ćelava glava i natečena njuška neke žene. I sve to nije tako žurno.

– Ma dobro, dovraga?! – Iznenađeno bez mucanja druže.

– Napolje odavde!! – uspravio se Dan s mjehurićem vina.

– O, bok, leš!! – Ciganin je iskočio i ispustio svoju bocu, onu za Ulka, prosuvši se. – Oh borba, mumble!! – još je više uplašio i podigao mjehurić.

– Da, leš. – Mirno sam podržao.

Piće smo nastavili na drugom mjestu.

Prošao je tjedan dana. Na niklu u blizini stanice metroa Aleksandra Nevskog u Lavri ušao je policajac bubo, zaustavio se daleko od nas i dva čuvara izašla iz njega i krenula prema nama, dobro, vrlo sporo. Ručali smo kod kolone hotela Moskva. Imali smo izbor: ili piti alkohol razrijeđen svetom vodom iz Lavre, ali pasti u ruke pravde; ili se lomi u različitim smjerovima, ali nemojte plivati i ne dovode njihovo stanje u normalu. Ja i nekolicina drugova kretali smo se malo dalje na suprotnim stranama, raspršivši i raspršivši pogled na gomilu.

Uzeli su Big Seryoga s crnim okom, čiji su donji kapak izgledali kao usne usne. I njegovi suputnici s pićem. Razlog je bio, kako se kasnije ispostavilo: uklanjanje leša iz podruma, u koji smo se prije pokušali zabiti. Leš je, ispostavilo se nakon našeg odlaska, zauzvrat, praveći tjedni polukrug, zapeo za rad grijalice promjera dvjesto milimetara svaki, kruti par snopova i umotan u burlap i fiberglas…