StaVl Zosimov Premudroslovsky - Na dan. Šaljiva istina

Nešto je gunđalo i zujalo unutar gorja.

– Mdaaaa … – Povukao sam se, pomislio, iskrivio lice i rekao. – Hej dušo, što si jeo?

– Uryuk. Vjerojatno se zaboravio oprati. – vikali su Gruzijci od boli.

– Znate, marelica u osnovi nema nikakve veze. Imate dijatezu.

– Što?

– Općenito, ti si trudna.

– Tee što?? eksplodirao. – Što je toliko trudno???? Hej, tetko doktore, jučer, znam te!! Osvećuješ se!!!

– Ne, što si ti. Svi se simptomi konvergiraju u jednu dijagnozu, u trudnoću.

– Koji je još jedan simptom, trudnoća?! Hej wah wah, idi. Ići ću drugom liječniku. Osvećuješ mi se zbog marelice. – i, skočivši ponosno, udalji se. Zmijao sam se i zlonamjerno se nasmijao, podignuvši telefon i nazvao broj druge klinike.

– Alle, Seryoga. Žuti snijeg? – on je također beskućnik, ali studirao je u javnoj knjižnici St. Chukchi, uostalom, u Africi, Chukchi. I zato on zauzima mjesto šefa terapijskog odjela i, poput mene, terapeuta. – Hej, Seryoga, Gomiashvili će vam sada doći s crijevnom trovanjem. Reci mu da je trudna.

– Jeste li sigurni?

– Kakva vam je razlika, recite to!

– u redu.

– Pomozite, inače se te marelice uhvate u našoj Rusiji, mi se uopće ne smatramo liječnicima…

– Hej, ja ću to učiniti, brate. – I završeno.

Na tržištu je drugi Gruzijac tužno-tužno i plače. Treći Gruzijac se približava njemu, malen i prebacuje špil karata spotaknuvši ga pred nos.

– Hej Givi, što je tako tužno?? Idemo na stvar (dupe) s igrom?!

– Hej wah wah, ostavi me na miru, da!! Vidite želudac? Dosta je već odigrano. Oče, bit ćeš uskoro.

– Eeeeeee?! – treći Gruzijanac se spotaknuo i, zastajući, pogledao ujaka…

bilješka 13

Oprostite, prijavite se na xxxx…

I bila je ta mračna zima, prije godišnjice Sankt Peterburga, uoči blagdana svetog Nikole Čudesnika, čuvara svih štremova i beskućnika, i to tako da su se svi pravoslavci pripremali za crkvu, a što misli nose sa sobom, bio je njihov vlastiti posao. Nisam se mogao odbiti od Lenjinove boginje, s kojom se vladajuća stranka borila cijelo djetinjstvo i mladost, i tada sam završila školu, pa perestrojku, i kakvu vrstu. I bogovi su obnovljeni od Lenjina do Isusa, ti želiš Jehovu, a ti želiš Allaha, Krsnu, Hoću, neću… Da odaberem koga volite ili volite?! Pa čak i komunisti, koji imaju istinu da nema Boga, počeli su vjerovati u svoje. Modni, a glasači vole. Kraj svijeta paralelni sa svijetom, vanzemaljci, ukratko, pudere i praše mozak ljudi, kako ne bi bijesili i ne pitali za hranu. Mijenjajući sve. A Vjera je sumnja i znanje, a fanatizam je pont jedni pred drugima. Kao što je rekao jedan pravoslavni: pravoslavni nisu kršćani, ali Alahakbar treba ubiti sve. Ukratko, Božji rad, to je osobna stvar. Sjeli smo u šumu Lavra, zimi sam se uplašio i pokušao rastopiti krijes iz smrznutog trupca kojeg su monasi kritično krstili za kritične dane, a oni imaju gradsko grijanje. I zašto se utopiti? A onda, da okusim vruće. U životu beskućnika vrući obrok teško nedostaje, posebno zimi. Kobasice, praktična hrana i druga brza hrana već su odavno postali dosadni. Ali glavno je bilo naprijed. Kasnije se pojavio Lech, nadimak Humanoid. Okružni policajac dopustio mu je da puši kad je imao dvanaest godina, jer je majka poludjela od žestokog pijenja.

– Rast nije izašao, pa pušite. rekao je Humanoidu, koji je bio ponosan na to kao komunistički poredak u sovjetskim vremenima. Izbacili su ga iz internata zbog mrtvozornika jer je silovao učiteljicu, a ona je odustala. Upravo je rekao:

– ubit ću ako ti ne daš!! – dala je u strahu za svoj život. Iako je bila još dva visoka, zubi su joj bili trije manji od njegovih kljova.

– Pa, jesi li dobio alkohol? Pitao sam.

– Da. odgovorio je i sjeo kraj vatre koja je jedva gorjela, ali. Tarzan je još jednom dokazao svoj nadimak. Ipak sam zapalio ove smrznute trupce. On je iskusni zatvorenik, devetnaest godina zatvora iza njega, ostavljen u Sovdepu i ušao u demokraciju, ispisali su ga iz kolibe i pomogli njegovoj majci da očisti čim su prodali stan u kojem je odrastao i živio cijeli život u zoni. Bio je kul, postao lopovi i oslobođen kao prosjak, ali viđenje to nije rekao. Pretvorio se u profesora-biznismena, čak je stavio i odgovarajuće naočale, skrivao tetovaže na rukama kožnim rukavicama i nije ništa kupio, Bog je sve dobio. Živio je na ulici i sav novac primljen prevarom iznuđivanja stavio je u hostel. Znači, on je bio senzualan tip i više je volio poslovne pregovore umjesto tučnjave.

Vika, jedina ženka među nama, mlada je i već pomalo natečena od svakodnevnog pijenja meta. Živjela je u Estoniji, u plemićkoj bogatoj obitelji. Nakon što se uspješno udala i preselila sa ujakom sa suprugom u Pskov, gdje je suprug ubio njegovog ujaka, pa su prodali njegovu kolibu, ali ona nije dobila novca i otišla je u bijeg do Sankt Peterburga. Stigao sam u ljeto i nastavio razumijevati, ali nacionalna diskriminacija preživjela ju je s ploče i pridružila nam se preko Tarzana. Popila je i izgubila prezentaciju. Istina, još su je dali za uslugu, ali vrlo pijani klijenti, a onda samo pola dolara i više.

Dima, sljedeći element naše grupe koji je nosio, vozio je – Churka.

Izgledao je poput dimljene slanine, zarađivao je strogo u crkvama. Otišao sam s ruksakom i rekao da želi otići kući u Kazahstan. A to se događa već dvanaest godina. Pola novca trošio je na sebe, a pola na hostel.

I više o Lyokhi. Lyokha je bio moron za med. Nosio je glupu karticu i karton: crni bršljan kaput u predjelu lakta rastrgan po šavovima i vidljiv je svijetlosivi sloj koji je ponižavao njegov izgled stanju charomyge. Njegov plišani lagani šešir izgledao je poput gerilca. Sve što je nedostajalo bila je crvena vrpca na viziru poput gerila, ali zamijenjena je mrljama plave boje. Bila je vidljiva i na prstima njegovih ruku i obraza, koje je ogrebao kad se boja očito još nije osušila. I umakao se uoči jutra, kad smo ga sreli u podzemnoj željeznici. Objasnio je to činjenicom da su ga stražari s metroom zamolili da obrubi ivericu u blizini uličnog drveta, postavljenog u novogodišnjoj noći za pedeset rubalja. Ali pristao je na ovo poduhvate, ali nisu pronađene četke i Lech je koristio četkicu za cipele i ogrebao obraze jer su se ogrebali, a šešir mu je bio stisnut obojenim rukama, jer su uši začepile glavu koja nije više od mačje glave u promjeru i to nije smiješno. Uveče je s drveta srušila snježna oluja. Ali Lyokha je bio težak kreten i bioterorističke sklonosti, točnije, kad je tražio novac za kruh, ne, nije baš tako. Kad je vrištao za kruhom po cijeloj ulici, mnogi su se jednostavno odvratili od njega, a zatim ih, izvadivši šaku ušiju ispod ruke ili s glave i drugih mjesta, izbacili van, tiho trčeći na vrat žrtve, za koju se ispostavilo da su pohlepne supruge novi Rusi i različite nacionalnosti. I potajno se nasmijao psujući ih četiri generacije. To je bio Lech. Tada mi je predložio da krenemo navečer u crkvu Nikolaev, koja se nalazi blizu trga Sennaya, i usmjerimo novac.

Dakako, Churka i Vika odstupili su od predložene, kažu, prazne ideje. Dima je otišao u Kukuyevo svom sunarodnjaku, a Vika je s gluhim Kostjom, koji je stvarno bio bez uha, dogovorio bocu vina, prekinuli su ga u Čečeniji i nisu ga ubili, ali to je druga priča.

Jedući hladnu toplu hranu skuhanu na svježem zraku i u središtu metropole i pijući ga alkoholom, bavili smo se poslom poput pčela. U podzemnoj željeznici je bilo novca i morali smo preskočiti prepreke. Lyokha, koja nije bila bogata rastom, mirno je hodala ispod turneja, lagano se savijajući. Tarzan je puzao ispod prijenosne ograde, a ja sam sa svojih sto trinaest kilograma prolazio kroz kretnicu, zalijepljen u gustom prepone hodajućem vitkom mršavom studentu, točnije svojoj elastičnoj stražnjici, padajući na taj način u prostoru pokretnih stepenica i vodoravnih šipki. Djevojka je nježno dahnula kad sam je snažnije gurnuo svojim odvijačem i izvinuo, izgubljen u gomili. Dolje u predvorju metroa sreli smo se. Nakon što smo čekali vlak, ugurali smo se u kočiju punu dekoltea i…