Mihail Bulgakov - Majstor i Margarita

Tada je ošamućeni portir začuo povike, razbijanje posuđa, ženske krikove što su dopirali s verande.

— No, što da učinim s tobom poslije svega toga? — upi tao je filibustijer.

Koža na portirovu licu poprimila je tifusnu boju, a oči su zamrle. Njemu se pričinilo da je crnu kosu, sada očešljanu na razdjeljak, pokrila plamena svila. Nestali su plastron i frak a na pojasu pojavila se drška pištolja.

Portir je vidio sebe obješena na velikom jarbolu. Vidio je svojim očima svoj vlastiti isplaženi jezik i beživotnu glavu koja je pala na rame, i čak je čuo pljuskanje vode iza ograde broda. Portirova su koljena klecnula. Ali se tada filibustijer sažalio nad njim i ugasio svoj oštri pogled.

— Pazi, Nikolaju, to je posljednji put! Nama ne treba takvih portira u restoranu. Hajde ti za čuvara u crkvu. — Izgovorivši to, zapovjednik je naredio točno, jasno i brzo: — Panteleja iz buffeta. Milicionera. Zapisnik. Automobil.

Na psihijatriju. — I dodao: — Zviždi!

Za četvrt sata, neobično zapanjena publika ne samo u restoranu nego i na bulevaru i na prozorima kuća koje su gledale u vrt restorana, vidjela je kako Pantelej, portir, mi— licioner, konobar i pjesnik Rjuhin kroz vrata Gribojedova iznose mladića, zamotanog poput lutke, koji je, zalijevajući se suzama, pljuvao s težnjom da pogodi upravo u Rjuhina, i vikao — Huljo!

Ljutita lica, šofer kamiona je upalio motor. U blizini, fijakerist je dražio konja, tukao ga uzdama po sapi, vikao: — Evo trkača! Vozio sam ja već u psihijatrijsku bol nicu!

Naokolo je brujala gomila, raspravljajući o neviđenom događaju; ukratko, dogodio se gadni, odvratni, sablažnjivi, svinjski skandal koji je završio tek tada kad je kamion odvezao od vrata Gribojedova nesretnog Ivana Nikolajeviča, milicionera, Panteleja i Rjuhina.

Kad je u čekaonicu poznate psihijatrijske klinike, nedavno sagrađene u okolici Moskve na obali rijeke, ušao čovjek s oštrom bradicom i odjeven u bijeli ogrtač — bilo je pola dva u noći. Trojica bolničara nisu puštali s očiju Ivana Nilolajeviča koji je sjedio na divanu. Tu se nalazio i krajnje uzbuđeni pjesnik Rjuhin. Ubrusi kojima je bio svezan Ivan Nikolajevič ležali su u hrpi na istom divanu.

Ruke i noge Ivana Nikolajeviča bile su slobodne.

Kad je čovjek ušao, Rjuhin je problijedio, kašljucnuo i bojažljivo rekao: — Zdravo, doktore.

Doktor se naklonio Rjuhinu ali klanjajući se nije gledao njega nego Ivana Nikolajeviča.

Taj je sjedio potpuno nepomično, ljutila lica, podignutih obrva i čak se nije ni pomaknuo kad je ušao liječnik.

— Eto, doktore — tajanstvenim je šaptom progovorio Rjuhin, plašljivo gledajući Ivana Nikolajeviča — poznatog pjesnika Ivana Bezdomnog… eto, vidite… bojimo se da nije bijela groznica…

— Je li mnogo pio? — promrsio je doktor.

— Ne, pio je, ali ne tako da bi…

— Žohare, štakore, vražiće ili izgubljene pse nije lovio?

— Ne — zadrhtavši, odgovorio je Rjuhin — vidio sam ga jučer i danas ujutro. Bio je potpuno zdrav…

— A zašto je u gaćama? Uzeli ste ga iz kreveta?

— On je, doktore, tako došao u restoran…

— Aha, aha — vrlo zadovoljno rekao je liječnik — a za što ima ogrebotine? Je li se s nekim tukao? — Pao je s ograde, a zatim je u restoranu udario jed nog… i još neke…

— Tako, tako, tako — rekao je doktor i okrenuvši se Ivanu, dodao — zdravo!

— Zdravo, saboteru! — glasno i zlobno rekao je Ivan.

Rjuhin se toliko smeo da nije smio pogledati ljubaznog doktora. Ali se taj nije nimalo uvrijedio, nego je naviklim, spretnim pokretom skinuo naočale, podigao skut ogrtača, sakrio ih u stražnji džep hlača, a zatim je upitao Ivana: — Koliko vam je godina?

— Idite svi, što se mene tiče, k vragu! — grubo je po— vikao Ivan i okrenuo se.

— Zašto se ljutite? Zar sam vam rekao nešto neu godno?

— Meni su dvadeset i tri godine — uzbuđeno je progo vorio Ivan — i žalit ću se na sve vas. A na tebe posebno, gnjido! — obratio se napose Rjuhinu.

— A na što se vi želite žaliti?

— Na to što su mene, zdravog čovjeka, uhvatili i silom dovukli u ludnicu! — gnjevno je odgovorio Ivan.

Tada je Rjuhin pogledao Ivana i sledio se: u njegovim očima nije bilo baš nikakvog ludila. Od mutnih kakve su bile u Gribojedovu pretvorile su se u one prijašnje, jasne.

«Zaboga! — uplašeno je pomislio Rjuhin. — Pa on je zbilja normalan! Eto, kakva glupost! Zašto smo ga zapravo ovamo dovukli? Normalan je, normalan, samo mu je njuška izgrebena…» — Vi se ne nalazite u ludnici — mirno je progovorio li ječnik i sjeo na bijelu stolicu s blistavom nogom — nego u klinici gdje vas nitko neće zadržavati ako to nije potrebno.

Ivan Nikolajevič gledao je nepovjerljivo, ali je ipak promrsio: — Hvala ti, gospode! Našao se, konačno, jedan norma lan čovjek među idiotima od kojih je prvi — dripac i ne— sposobnjaković Šaška!

— Tko je taj Šaška — nesposobnjaković? — propitkivao se liječnik.

— Evo ga, Rjuhin — odgovorio je Ivan i upro prljavim prstom u smjeru Rjuhina.Taj je pocrvenio od negodovanja. «Eto, tako on meni umjesto hvale — pomislio je gorko — za to što se brinem za njega! Stvarno je gad!» — Tipičan kulak po svojoj psihologiji — nastavio je Ivan Nikolajevič koji se, očito, uskopistio da Rjuhina javno raskrinka — i uz to kulak koji se brižljivo maskira kao pro leter. Pogledajte njegovu bijednu fizionomiju i usporedite sa zvučnim stihovima koje je on napisao za Prvi maj. He— hehe… «Razvite se!» pa «Zalepršajte!». Pogledajte u nje govu nutrinu, što on tamo misli… vi ćete jauknuti! — i Ivan Nikolajevič se zlokobno nasmijao.

Rjuhin je teško disao, bio je crven i mislio samo o tome da je grijao zmiju na svojim grudima, da je pomogao onome koji se zapravo pokazao kao pakosni neprijatelj. I, najvažnije, nije mogao ništa učiniti, jer neće se valjda svađati s duševnim bolesnikom?!

— A zašto su vas zapravo doveli k nama? — upitao je liječnik, pažljivo saslušavši optužbe Bezdomnoga.

— Vrag neka odnese te blesavce! Zgrabili su me, sve zali nekakvim krpama i odvezli kamionom!

— Dopustite da vas upitam, zašto ste u restoran došli samo u donjem rublju?

— U tome nema ništa čudno — odgovorio je Ivan — po šao sam da se okupam u rijeci Moskvi, pa su mi dignuli moju odjeću a ostavili mi ovo smeće! Nisam valjda mogao ići po Moskvi gol! Obukao sam što je bilo zato što sam žu rio u restoran Gribojedovu.

Liječnik je upitno pogledao Rjuhina, a taj je mrzovoljno promrmljao: — Tako se zove restoran.

— Aha — rekao je liječnik — a zašto ste tako žurili? Ne kakav poslovni sastanak?

— Lovim konzultanta — odgovorio je Ivan Nikolajevič i nemirno se osvrnuo.

— Kakvog konzultanta?

— Poznajete li Berlioza? — upitao je Ivan značajno.

— To je… skladatelj?

Ivan se pokolebao.

— Kakav skladatelj? Ah da, ma ne! Skladatelj nosi isto prezime kao Miša Berlioz!Rjuhinu se nije dalo ništa govoriti, ali je morao objasniti: — Sekretara MASSOLITa Berlioza večeras je prega zio tramvaj na Patrijaršijskim ribnjacima.

— Ne laži ti, ništa ne znaš! — razljutio se Ivan na Rju— hina. — Ja sam bio prisutan, a ne ti! On ga je namjerno na mjestio pod tramvaj!

— Gurnuo?

— Zašto «gurnuo»? — Ijuteći se na opću tupost usklik nuo je Ivan. — Takvomu i nije potrebno da gura! On može izvoditi takve stvari da se samo čuvaj! On je unaprijed znao da će Berlioz pasti pod tramvaj!

— A je li netko osim vas vidio tog konzultanta?

— U tome i jest zlo što smo ga vidjeli samo Berlioz i ja.