Mihail Bulgakov - Majstor i Margarita

I odjednom je za stolom prhnula riječ: «Berlioz!!» Odjednom se džez raspao i utihnuo kao da je netko po njemu lupio šakom. «Što, što, što?!!» — «Berlioz!!!» — I počelo je skakanje, počeli su krikovi…

Da, podigao se val tuge poslije strašne vijesti o Mihai— lu Aleksandroviču. Netko se zabrinuo, vikao da treba odmah, ovdje, na licu mjesta, sastaviti nekakav kolektivni telegram i odmah ga poslati.

Ali kakav telegram, pitamo, i kamo? I zašto ga poslati? Zapravo, kamo? I čemu je potreban nekakav, bilo kakav telegram onome čiji spljošteni zatiljak sada gnječe gumene ruke prosektora, čiji vrat sada profesor bode svinutim iglama? On je poginuo i nije mu potreban nikakav telegram. Sve je svršeno, nećemo suvišno opterećivati telegraf.

Da, poginuo, poginuo… Ali mi smo živi!

Da, podigao se val tuge, i držao se, držao i počeo opadati, i netko se već vratio svojem stolu i — iz početka kradomice, a zatim otvoreno — popio i počeo jesti. U stvari, zašto da propadnu kokošji kotleti devolaille? Čime možemo pomoći Mihailu Aleksandroviču? Time da ostanemo gladni? Pa, mi smo živi!

Dakako, klavir su zaključali., džez se razišao, nekoliko novinara otišlo je u svoja uredništva da napisu nekrologe.

Doznalo se da je iz mrtvačnice došao Želdibin. Smjestio segore u pokojnikovu kabinetu i odmah se pročulo da će on zamjenjivati Berlioza. Želdibin je pozvao k sebi iz restorana svih dvanaest članova uprave i odmah je u Berliozovu kabinetu počela sjednica i diskusija o neodgodivim pitanjima kako urediti gribojedovsku dvoranu sa stupovima, o prijevozu tijela iz mrtvačnice u dvoranu, o otvorenju prilaza k njoj i o ostalome u vezi s tužnim događajem.

A restoran je nastavio živjeti svojim uobičajenim noćnim životom i živio bi tako do zatvaranja, to jest, do četiri sata ujutro, da se nije dogodilo nešto što je već potpuno ispalo iz okvira i što je zaprepastilo goste u restoranu daleko više nego vijest o Berliozovoj pogibiji.

Prvi su se uznemirili fijakeristi koji su dežurali pred vratima Gribojedovskog doma. Čulo se kako je jedan od njih, podigavši se na sjedište, poviknuo: — Aoj! Pogledajte samo!

Zatim, otkuda god se uzeo, kod željezne rešetke na ogradi upalio se plamičak i počeo se približavati verandi.

Gosti za stolovima počeli su se podizati i zirkati i spazili su zajedno s plamičkom bijelu prikazu koja se približavala restoranu. Kad se približila ogradi, za stolovima su se svi ukočili s komadima kečige na viljuškama, i izbečili oči.

Portir koji je u tom času izišao iz restoranske garderobe u dvorište da zapuši, ugasio je cigaretu i kao da će krenuti prema prikazi s očitim ciljem da joj prepriječi pristup u restoran, ali to nije učinio, nego se zaustavio glupavo se smješkajući.

Prošavši kroz otvor u ogradi bez prepreka, prikaza je stupila na verandu. Tada su svi vidjeli da to nije nikakva prikaza nego Ivan Nikolajevič Bezdomni — poznati pjesnik.

Bio je bos, u bijeloj poderanoj košulji, kojoj je na grudima bila sigurnosnom iglom pričvršćena papirnata ikona s likom nepoznata sveca, i u prugastim bijelim gaćama. U ruci je Ivan Nikolajevič nosio upaljenu svijeću. Desni obraz Ivana Nikolajeviča bio je svježe izgreben. Teško je izmjeriti dubinu šutnje koja je zavladala na verandi. Vidjelo se kako jednom konobaru iz nagnutog vrča teče pivo na pod.

Pjesnik je podigao svijeću iznad glave i glasno rekao — Zdravo, druži! — nakon toga je pogledao pod najbliži stol i tužno viknuo: — Ne, njega tu nema!

Začula su se dva glasa. Bas je nemilosrdno rekao: — Jasna stvar. Bijela groznica.

A drugi, ženski, uplašeni, izgovorio je riječi: — Kako ga je milicija u takvom stanju propustila kroz ulice?

To je čuo Ivan Nikolajevič i odazvao se: — Dvaput su me htjeli zaustaviti, u Skatertnom i ov dje, na Bronoj ulici, ali sam odmaglio kroz ogradu i, vidi te, ogrebao obraz! — Tada je Ivan Nikolajevič podigao svi jeću i viknuo: — Braćo u književnosti! — (njegov promukli glas je očvrsnuo i postao gorljiv). — Slušajte me svi! On se pojavio! Lovite ga odmah, inače će učiniti neopisivo zlo!

— Što? Što? Što je rekao? Tko se pojavio? — podigli su se glasovi sa svih strana.

— Konzultant! — odgovorio je Ivan — i taj je konzultant ubio sada Mišu Berlioza na Patrijaršijskim ribnjacima.

Tada je nagrnuo na verandu narod iz nutarnje dvorane, oko Ivanova plamička stisnula se gomila — Oprostite, oprostite, kažite jasnije — začuo se nad uhom Ivana Nikolajeviča tih i ljubazni glas — recite, kako to ubio? Tko je ubio?

— Inozemni konzultant, profesor i špijun — osvrćući se odgovorio je Ivan.

— A kako mu je prezime? — tiho su ga na uho zapitali.

— Prezime! — tužno je viknuo Ivan. — Kad bih ja znao prezime! Nisam razabrao prezime na posjetnici… Sje ćam se samo prvog slova «ve», na «ve» prezime! Kakvo je to prezime na «ve»? — uhvativši se rukom za čelo, sam je sebe upitao Ivan i odjednom promrmljao: — Ve, ve, ve!

Va… vo… Waschner? Wagner? Weiner? Wegner? Win— ter? — kosa na Ivanovoj glavi počela se od naprezanja di zati.

— Wulf? — samilosno je doviknula neka žena.

Ivan se razljutio.

— Glupača! — proderao se, tražeći očima ženu. — Zašto Wulf? Wulf nije ni za što kriv! Vo, vo… Ne, tako se neću sjetiti! Evo što, građani: telefonirajte smjesta u milicijuneka pošalju pet motorista s mitraljezima da uhvate profesora. I ne zaboravite reći da su s njim još dvojica: neki dugajlija, kockasti… cviker napukli… i mačak crni, masni… A ja ću sad pretražiti Gribojedova…

Osjećam da je on ovdje!

Ivan se uznemirio, odgurnuo je one koji su ga okružili, počeo mahati svijećom, polijevajući se voskom, i zagledavati pod stolove. Tada se začula riječ: «Liječnika!» i nečije ljubazno mesnato lice, obrijano i uhranjeno, u rož— natim naočalima, pojavilo se pred Ivanom.

— Druže Bezdomni — progovorilo je to lice jubilarnim glasom — umirite se! Vi ste potreseni smrću našeg volje nog Mihaila Aleksandroviča… ne, jednostavno Miše Ber— lioza. Mi to svi dobro shvaćamo. Vama je potreban mir.

Sada će vas drugovi otpratiti u krevet, i vi ćete zaboravi ti…

— Ti — iskezivši se, prekinuo ga je Ivan — razumiješ li da profesora treba uhvatiti? A ti mi se pleteš s tvojim glu postima! Kreten!

— Druže Bezdomni, dopustite!… — odgovorilo je lice, crveneći, postajući pjegavo i već se kajući što se prihvatilo tog posla.

— Ne, drugome možda, ali tebi neću dopustiti — s ti hom mržnjom rekao je Ivan Nikolajevič.

Grč je unakazio njegovo lice, brzo je premjestio svijeću iz desne u lijevu ruku, široko je zamahnuo i udario sućutno lice po uhu.

Tada su se dosjetili da se bace na Ivana — i bacili su se. Svijeća je utrnula, a naočale koje su spale s lica bile su u trenu zgažene. Ivan je ispustio strašni bojni poklič koji se, na opće zgražanje, čuo čak na bulevaru, i počeo se braniti. Zveknulo je posuđe što je palo sa stolova, vrisnule su žene.

Dok su konobari ubrusima vezali pjesnika, u garderobi se vodio razgovor među zapovjednikom brika i portirom.

— Jesi li vidio da je on u gaćama? — hladno je upitao pirat. — Ta, Arčibalde Arčibaldoviču — kukavički je odgovo rio portir — kako ih ja ne bih propustio kad su oni član MASSOLITa?

— Jesi li vidio da je on u gaćama? — ponovio je pirat.

— Zaboga, Arčibalde Arčibaldoviču — govorio je, crve— neći, portir — što sam mogao učiniti? Shvaćam, na verandi sjede dame…

— Dame ovdje nisu važne, damama je to svejedno — odgovorio je pirat, doslovce žareći očima portira — ali mi liciji nije svejedno! U donjem rublju čovjek može ići ulica ma Moskve samo u jednom slučaju, ako ide u pratnji mi licije, i samo na jedno mjesto — u milicijsku stanicu! A ti, ako si portir, moraš znati da videći takvog čovjeka moraš zviždati ne časeći časa. Jesi li čuo?