Mihail Bulgakov - Majstor i Margarita

Po vašim usnama vidim da se sjećate. Ništa nisu vaši lososi, smuđevi! A šljuke, šnepi, bekacini, šumske šljuke u sezoni, prepelice, ugare? Narzan koji pjenuša u grlu?! Ali dosta, udaIjuješ se čitaoče! Za mnom!..

U pola jedanaest te večeri kad je Berlioz poginuo na Patrijaršijskim ribnjacima, u Gribojedovu je na prvom katu bila osvijetljena samo jedna soba i u njoj se dosađivalo dvanaest književnika koji su se sakupili na sjednicu i čekali Mihaila Aleksandroviča.

Sjedili su na stolicama i na stolovima i čak na dvije prozorske daske u sobi uprave MASSOLITa, ozbiljno mučeni sparinom. Nijedna svježa struja zraka nije prodrla kroz otvorene prozore. Moskva je vraćala vrućinu koja se kroz dan skupila na asfaltu, i bilo je jasno da noć neće donijeti osvježenje. Mirisalo je na luk iz podruma tetine kuće gdje je radila kuhinja restorana, svi su htjeli piti, svi su bili nervozni, i svi su se ljutili.

Beletrist Beskudnikov — tihi, pristojno odjeveni čovjek sa susretljivim i istovremeno neulovljivim očima — izvukao je sat. Kazaljka je puzila prema jedanaest.

Beskudnikov je kucnuo kažiprstom po brojčaniku, pokazao gasusjedu, pjesniku Dvubratskome koji je sjedio na stolu i od dosade mahao nogama, obuvenim u žute cipele s gumenim potplatom.

— Već — progunđao je Dvubratski.

— Momak je sigurno zapeo na Kljazmi — dubokim se glasom odazvala Nastasja Lukinišna Nepremenova, mo skovska trgovačka sirotica koja je postala književnica i sa stavljala pod pseudonimom «Kormilar Žorž» pripovijesti 0 morskim bitkama.

— Dopustite! — hrabro je progovorio autor popularnih skečeva Zagrivov. — I ja bih sada sa zadovoljstvom popio čaj na verandi umjesto da se ovdje kuham. Zar nije sjed nica zakazana u deset?

— A sada je lijepo na Kljazmi — podbadala je prisutne Kormilar Žorž znajući da je književničko, ladanjsko seoce Pereligino na Kljazmi — opće bolno mjesto. — Sad već si gurno pjevaju slavuji. Ja uvijek bolje radim izvan grada, osobito u proljeće.

— Treću godinu štedim novac da bih poslao ženu koja boluje od Bazedovljeve bolesti u taj raj, ali nema ništa na pomolu — otrovno je i gorko rekao novelist Jeronim Po— prihin.

— S tim je kako se kome posreći — zabrujao je s pro zorske daske kritičar Ababkov.

Radost je zablistala u sitnim očima Kormilara Žorža 1 ona je rekla, smekšavši svoj kontraalt: — Ne smije se, drugovi, zavidjeti. Ljetnikovaca ima samo dvadeset i dva, a gradi se još samo sedam, a nas je u MASSOLITu tri tisuće.

— Tri tisuće stotinu i jedanaest ljudi — upao je netko iz kuta.

— Eto vidite — nastavila je Kormilar — što da se radi?

Prirodno je da su ljetnikovce dobili najtalentiraniji od nas…

— Generali! — bez okolišanja je umetnuo u prepirku Gluharevscenarist.

Beskudnikov je umjetno zijevnuo i izišao iz sobe.

— U Pereliginu je jedan u pet soba — rekao je za njim Gluharev. — Lavrovič je sam u šest — uzviknuo je Deniskin — a blagovaonica je obložena hrastovinom!

— E, sada nije riječ o tome — zabrujao je Ababkov — već o tome da je pola dvanaest.

Nastala je buka, sazrelo je nešto nalik na pobunu.

Počeli su telefonirati u omrznuto Pereligino, nisu dobili ljetnikovac gdje je bio Lavrovič, doznali su da je Lavrovič otišao na rijeku i zbog toga se potpuno zbunili. Nasumce su telefonirali u komisiju za umjetničku književnost na kućni br. 930 i tamo, dakako, nisu nikoga našli.

— On bi makar mogao telefonirati! — vikali su Denis kin, Gluharev i Kvant.

Ah, vikali su uzalud: Mihail Aleksandrovič nije mogao nikamo telefonirati. Daleko, daleko od Gribojedova, u velikoj dvorani osvijetljenoj žaruljama od tisuću svijeća, na tri pocinčana stola ležalo je to što je još nedavno bio Mihail Aleksandrovič.

Na prvom — golo tijelo u sasušenoj krvi, sa slomljenom rukom i zgnječenim grudnim košem, na drugom glava s izbijenim prednjim zubima i mutnim rastvorenim očima koje nije smetalo jako svjetlo, a na trećem — hrpa od krvi ukrućenih krpa.

Kraj obezglavljenog stajali su: profesor sudske medicine, patologoanatom i njegov prosektor, predstavnici istrage i zamjenik Mihaila Aleksandroviča Berlioza u MASSOLITu, književnik Želdibin kojeg su telefonski pozvali i otkinuli od bolesne žene.

Automobil je došao po Želdibina i najprije ga, zajedno s istražiteljima, odvezao (bilo je oko ponoći) u stan ubijenog gdje su zapečaćeni njegovi papiri, a zatim su se svi odvezli u mrtvačnicu.

Eto, sada su stajali oko pokojnikovih ostataka i savjetovali se kako je najbolje da učine: da li da prišiju odrezanu glavu na vrat ili da u gribojedovskoj dvorani izlože tijelo naprosto dobro pokriveno crnom maramom do brade?

Da, Mihail Aleksandrovič nikako nije mogao telefonirati i posve su se uzalud uzrujavali i vikali Deniskin, Gluharev i Kvant s Beskudnikovom. Točno u ponoć svih dvanaest književnika napustilo je gornji kat i spustilo se u restoran. Tu su svaki za sebe opet zlim riječima spomenuli Mihaila Aleksandroviča: svi su stolovi na verandi, naime, već bili zauzeti i preostalo im je da večeraju u lijepim ali zagušljivim dvoranama.

I točno u ponoć, u prvoj od njih nešto je tresnulo, zazvonilo, prsnulo, poskočilo. I u taj čas visoki muški glas očajnički je viknuo kroz muziku: «Aleluja»! To je slavni gribojedovski džez udario tuš. Lica pokrivena znojem kao da su zasvjetlila, činilo se da su na stropu oživjeli naslikani konji, svjetiljke kao da su pojačale svjetlo, i odjednom kao da su se otkinule s lanca, zaplesale su obje dvorane, a za njima je zaplesala i veranda.

Zaplesao je Gluharev s pjesnikinjom Tamarom Polumjesec, zaplesao je Kvant, zaplesao Žukopov— romanopisac s nekakvom filmskom glumicom u žutoj haljini. Plesali su: Dragunski, Čerdakči, maleni Deniskin s divovskom Kormilarem Žoržem, plesala je ljepotica arhitekt SemejkinaGal koju je čvrsto obuhvatio neznanac u bijelim, panama — hlačama. Plesali su domaći i pozvani gosti, MoskovIjani i došljaci, pisac Johan iz Kronštadta, nekakav Vitja Kuftik iz Rostova čini se, režiser, s ljubičastim lišajem preko čitava obraza, plesali su najviđeniji predstavnici pjesničkog pododjela MASSOLIT— a, to jest Pavijanov, Bogohulski, Slatki, Špičkin i Adelfina Buzdjak, plesali su mladići ošišani na «boks», nepoznate profesije, s ramenima nabitim vatom, plesao je nekakav starac s bradom u kojoj je zapeo komadić zelenog luka, plesala je s njim slabunjava, slabokrvna djevojka u narančastoj, svilenoj, izgužvanoj haljinici.

Obliveni znojem, konobari su nad glavama nosili oro— šene vrčeve piva, promuklo su i s mržnjom vikali: «Oprostite, građanine!» Negdje u zvučniku glas je komandirao: «Šašlik jedan! Bizončić dva! Fileki domaći!!» Visoki glas više nije pjevao već zavijao: «Aleluja!» Buku zlatnih tanjura u džezu ponekad je zaglušivala buka posuđa koje su sudoperke po kosini spuštale u kuhinju. Jednom riječju, pakao.

I desilo se u ponoć priviđenje u paklu. Izišao je na verandu crnooki ljepotan sa šiljatom poput bodeža bradom, u fraku, i carskim pogledom obuhvatio svoje vlastelinstvo.Govorili su, govorili su mistici da je bilo vrijeme kad ljepotan nije nosio frak, nego je bio opasan širokim kožnatim pojasom iz kojeg su stršali dršci pištolja a njegova kosa crna poput gavranova krila bila je povezana crvenom svilom, i plovio je u Karipskom moru brik pod njegovim zapovjedništvom i pod crnom mrtvačkom zastavom s lubanjom.

Ali ne, ne! Lažu smutljivcimistici, ne postoje nikakva Karipska mora na svijetu, i ne plove u njima očajnici fi— libustijeri, i ne goni ih korveta, ne širi se nad valom topovski dim. Ne postoji ništa, i ničega nije ni bilo! Eto, kržljava lipa postoji, postoji željezna ograda i iza nje bulevar.. I rastapa se led u zdjelici, i vide se za susjednim stolom krvlju podlivene nečije bikovske oči, i strašno, strašno… O bogovi, bogovi moji, otrova, otrova mi dajte!…