Mihail Bulgakov - Majstor i Margarita

Grad je živio večernjim životom. Kroz prašinu prolazili su kamioni zvekećući lancima, na njihovim platformama, na vrećama, ležali su izvaljeni, s trbusima u vis, nekakvi muškarci. Svi su prozori bili otvoreni. U svakom je od tih prozora gorjelo svjetlo pod narančastim sjenilima, i iz svih prozora, iz svih vrata, iz svih veža, s krovova i tavana,iz podruma i dvorišta — dopiralo je promuklo treštanje po— loneze iz opere «Jevgenij Onegin».

Bojazni Ivana Nikolajeviča bile su opravdane: prolaznici su na njega svraćali pozornost i osvrtali se.

Uslijed toga, on je odlučio da izbjegava velike ulice, i probija se uličicama gdje ljudi nisu tako nasrtljivi, gdje je manje izgleda da pristupe bosom čovjeku, gnjaveći ga pitanjima o gaćama koje uporno nisu željele da nalikuju na hlače.

Ivan je tako i učinio, udubio se u tajanstvenu mrežu arbatskih uličica i šuljao se uz zidove, bojažljivo zirkao, osvrtao se svakog trena, pokatkad se krio u vežama i izbjegavao raskršća sa semaforima i elegantna vrata diplomatskih vila.

I na čitavom njegovom teškom putu neobjašnjivo ga je mučio svuda prisutan orkestar, uz čiju je pratnju teški bas pjevao o svojoj ljubavi prema Tatjani.

Starinska jednokatnica žućkaste boje nalazila se na bulevarskom prstenu, u dubini kržljavog vrta koji je od pločnika dijelila izrezbarena, željezna ograda. Nevelik prostor pred kućom bio je asfaltiran i na njemu se u zimsko vrijeme uzdizao snježni stog s lopatom, a ljeti se taj prostor pretvarao u vrlo lijepi odjel ljetnog restorana pod platnenom tendom.

Kuća se zvala «Dom Gribojedova» zato što je navodno nekada pripadala teti pisca — Aleksandra Sergejeviča Gribojedova. Je li pripadala ili nije, točno ne znamo. Čini se čak da Gribojedov i nije imao nikakvu tetu kućevlasnicu… Ipak kuća se tako zvala. Štoviše, neki je moskovski lažljivac pričao kako je, navodno, na prvom katu, u okrugloj dvorani sa stupovima, znameniti pisac čitao odlomke iz Teško pametnom upravo dotičnoj teti koja se zavalila na sofu. Uostalom, vrag će znati, možda je i čitao, to nije važno!

Važno je to da je u sadašnje vrijeme ta kuća pripadala istom MASSOLITu na čelu kojega je bio nesretni Mihail Aleksandrovič Berlioz sve dok se nije pojavio na Patrijar— šijskim ribnjacima.

Počev od članova MASSOLITa, kuću nitko nije zvao «Dom Gribojedova», nego su svi govorili jednostavno — «Gribojedov»: «Jučer sam dva sata pričao kod Gribojedova». — «Pa što?» — «Dobio sam mjesec dana Jalte» — «Sretnik!» IH: «Otiđi k Berliozu, on prima danas od četiri do pet u Gribojedovu…» i tako dalje.

MASSOLIT se tako smjestio u Gribojedovu da se nešto bolje i udobnije ne može izmisliti. Tko bi ušao u Gribojedov najprije bi se upoznao, nehotice, s izvještajima raznih sportskih kružoka i s grupnim ali i individualnim fotografijama članova MASSOLITa, koje su ukrašavale zidove stubišta što vodi u prvi kat.

U gornjem katu, na vratima prve sobe kočio se veliki natpis «Ribičkoferijalna sekcija» i k tome je bio nacrtan karaš koji se uhvatio na udicu.

Na vratima sobe br. 2 bilo je napisano nešto ne baš sasvim razumljivo: «Jednodnevni stvaralački putni nalog.

Obratiti se M. V. Podložnoj».

Slijedeća vrata nosila su kratki ali zato sasvim nerazumljivi natpis: «Pereligino». Zatim bi se slučajnom posjetiocu Gribojedova počelo vrtjeti pred očima od natpisa koji su se šarenili na tetinim, orahovim vratima: «Upis u red za doznaku kod Poklevkine», «Blagajna», «Osobni izdaci skečista»…

Prerezavši najdulji red koji je započinjao već dolje kod portirnice, čovjek je mogao vidjeti na vratima u koja se svake sekunde gurao narod natpis: «Stambeno pitanje».

Poslije stambenog pitanja otkrivao se raskošni plakat na kojem je bila nacrtana hridina, a po njezinom grebenu jahao je konjanik u krznenoj dolami i s puškom na leđima. Nešto niže — palme i balkon, na balkonu — mladić s čuperkom kose sjedi i gleda nekamo uvis vrlo, vrlo živahnim očima i u ruci drži nalivpero. Natpis: «Stvaralački dopust s punom opskrbom od dva tjedna (pripovijest — novela) do jedne godine (roman, trilogija) za Jaltu, Suuk— Su, Borovoje, Cihidziri, Mahindžauri, Lenjingrad (Zimski dvorac)». I pred ovim vratima bio je također red, ali ne suviše velik, pedesetak ljudi.

Dalje slijede, podređujući se ćudljivim zavijucima, usponima i silascima gribojedovske kuće — «Uprava MASSOLITa», «Blagajne br. 2, 3, 4, 5», «Redakcijski kolegij», «Predsjednik MASSOLITa», «Bilijarna», različite pomoćne ustanove i konačno dvorana sa stupovima gdje je teta uživala u komediji genijalnog nećaka.

Svaki posjetilac, ako nije, dakako, bio potpuni tupo— glavac, dospjevši u Gribojedov, odmah je shvatio koliko je lijep život sretnikačlanova MASSOLITa, i odmah ga je počela mučiti crna zavist. I odmah je upućivao nebu gorke prijekore što ga ono kod rođenja nije obdarilo književnim talentom, bez kojeg je, dakako, uzaludno bilo svako maštanje o posjedovanju članske iskaznice MASSOLITa, smeđe, koja je mirisala na skupocjenu kožu, sa zlatnim, širokim obrubom — iskaznice poznate čitavoj Moskvi.

Tko može nešto reći u zaštitu zavisti? To je osjećaj ništavne kategorije, ali ipak valja ući i u posjetiočev položaj.

Jer to što je vidio na gornjem katu nije bilo sve, još iz daleka ne sve. Čitavo prizemlje tetine kuće zapremao je restoran, i to kakav restoran! S pravom su ga smatrali najboljim u Moskvi. I ne samo zato što se protezao kroz dvije velike dvorane s nadsvođenim stropovima koji su bili oslikani ljubičastim konjima asirskih griva, ne samo zato što se na svakom stoliću nalazila svjetiljka sa sjenilom, ne samo zato što ovamo nije mogao prodrijeti bilo koji čovjek s ulice, nego i zato što je kvalitetom svoje hrane Gribojedov tukao svaki restoran u Moskvi, i što je tu hranu nudio po najpovoljnijoj, nipošto pretjeranoj cijeni.

Zbog toga nema ništa čudna čak ni u takvom razgovoru što ga je autor ovih najistinitijih redaka jednom čuo kraj ograde Gribojedova: — Gdje večeraš danas, Ambrozije?

— Kakvo pitanje, ovdje dakako, dragi Foka! Arčibald Arčibaldovič šapnuo mi je danas da će biti smuđ au na— turel. Virtuozna stvar!

— Ti umiješ živjeti, Ambrozije! — s uzdahom je odgovo rio suhonjavi, zapušteni Foka s crnim prištem na vratu, divu crvenih usana, zlatnih vlasi, bujnih obraza, Ambrozi— jupjesniku.

— Nema u mene nikakva posebnog umijeća — suprot stavio se Ambrozije — nego je to obična želja da živim ljud ski. Hoćeš reći, Foka, da se smuđevi mogu naći i u «Ko— loseumu». Ali u «Koloseumu» porcija smuđa stoji trinaest rubalja i petnaest kopjejki, a kod nas — pet i pedeset! Osim toga, u «Koloseumu» su smuđevi stari tri dana i osim toga nemaš garancije da u «Koloseumu» nećeš dobiti po gubici od prvog nadošlog mladića koji upadne iz Teatarskog pro laza. Ne, ja sam kategorički protiv «Koloseuma» — grmio je čitavim bulevarom gurman Ambrozije. — Nemoj me na govarati, Foka! — Ja te ne nagovaram, Ambrozije — cvilio je Foka. — Možemo i kod kuće večerati.

— Sluga pokoran — trubio je Ambrozije — zamišljam tvoju ženu kako u zajedničkoj kuhinji pokušava na tavi da pripremi smuđa au naturel! Hihihi!… Au revior, Foka! — i pjevušeći, Ambrozije se uputio prema verandi pod ten— dom.

Ehhoho… Da, bilo je, bilo!… Sjećaju se moskovski starosjedioci znamenitog Gribojedova! Što su kuhani smuđevi! To nije ništa, dragi Ambrozije! A kečige, kečiga na srebrnoj posudi, kečiga u komadima, obložena rakovima i svježim kavijarom? A jaja — cocotte s pireom od gljiva u šalicama? A filei od drozda vam se nisu svidjeli? Sa šampinjonima? Prepelica na đenovski način? Devet i po rubaIja! Pa džez, pa ljubazna posluga! A u srpnju kad je cijela obitelj na ladanju, a vas zadržavaju u gradu neodložni književnički poslovi — na verandi, u sjeni vinove loze— penjačice, poput zlatne mrlje na čistom stolnjaku tanjur juhe printaniere? Sjećate li se, Ambrozije? Ali što ja pitam!