Mihail Bulgakov - Majstor i Margarita

Rjuhina, natovarena ubrusima, ljubazno je dočekao Arčibald Arčibaldovič i odmah ga izbavio od prokletih krpa. Da se Rjuhin nije izmučio u klinici i na kamionu, on bi vjerojatno osjetio zadovoljstvo pričajući kako je bilo u bolnici i ukrašavajući tu priču izmišljenim pojedinostima.

Ali mu sada nije bilo do toga, a, osim toga, kako god bio Rjuhin malo pronicav — sada, nakon samobičevanja u kamionu, on se prvi put oštro zagledao u lice pirata i shvatio da je taj, iako postavlja pitanja o Bezdomnome, i čak uzvikuje «ajajaj!», zapravo potpuno ravnodušan prema sudbini Bezdomnog i da ga nimalo ne žali.

«Junačina! Tako Spomenik pjesnika Aleksandra Sergejeviča Puškina (prim. prev.). treba!» — s ciničnom, samoubilačkom zlobom pomislio je Rjuhin i, prekinuvši priču o shizofreniji, zamolio: — Arčibalde Arčibaldoviču, dajte mi votke…

Pirat je napravio suosjećajno lice i šapnuo: — Shvaćam… odmah… — i mahnuo konobaru.

Za četvrt sata Rjuhin je potpuno sam, zgrbljen, sjedio nad porcijom šarana, pio votku čašu za čašom, shvaćajući i priznajući da se u njegovu životu više ništa ne može popraviti, a može se samo sve zaboraviti.

Pjesnik je izgubio svoju noć dok su drugi pirovali i sada je više vratiti ne može. Trebalo je samo podići glavu od svjetiljke gore prema nebu da bi se shvatilo da je noć propala bespovratno. Konobari su u žurbi skidali stolnja— ke sa stolova. Mačke koje su se vrzmale oko verande izgledale su jutarnje. Na pjesnika se neumitno svalio dan.

Da je netko slijedećeg jutra rekao Stjopi Lihodejevu: «Stjopa! Ustrijelit ću te ako odmah ne ustaneš!» — Stjopa bi odgovorio tamnim, jedva čujnim glasom: «Strijeljajte, radite sa mnom što vas volja, ali ja neću ustati».

Ne samo ustati — njemu se činilo da ne može otvoriti oči, zato što će bljesnuti munja ako to učini, i njegova će se glava odmah rasprsnuti u komadiće. U toj glavi zvonilo je teško zvono, između očnih jabučica i zatvorenih kapaka plivale su smeđe mrlje s crvenozelenim rubovima, i da stvar bude potpuna, bilo mu je još i zlo i pri tome mu se činilo da je ta mučnina povezana sa zvukovima nekog dosadnog gramofona.

Stjopa je pokušavao da se bilo čega sjeti, ali se sjetio samo toga da je, čini se, jučer i tko zna gdje, stajao s ubrusom u ruci i htio poljubiti neku damu, obećavajući joj pri tome da će slijedećeg dana točno u podne doći k njoj u goste. Dama to nije prihvatila, govoreći: «Ne, ne, neću biti kod kuće!», a Stjopa je uporno ostajao pri svome: «A ja ću ipak doći!» Ni kakva je to bila dama, ni koliko je sada sati, ni koji je dan i kojega mjeseca — Stjopa nije znao i, što je najgore, on nije mogao shvatiti gdje se nalazi. Pokušao je doznati makar ovo posljednje i radi toga je odlijepio slijepljene kapke lijevog oka. U polutami nešto je nejasno bliještalo.

Stjopa je konačno prepoznao ogledalo i shvatio da leži na— uznak u svojem krevetu, to jest u krevetu bivše dragulja— rice, u spavaonici. Tada ga je tako zaboljela glava da je zatvorio oči i zastenjao.Da objasnimo: Stjopa Lihodejev, direktor pozornice Varijete, probudio se ujutro kod kuće, u istom stanu u kojemu je stanovao zajedno s pokojnim Berliozom u velikoj peterokatnici okrenutoj na Sadovu ulicu.

Treba reći da je taj stan — broj 50 — već odavna pratila ako ne loša a ono u svakom slučaju čudna reputacija. Još prije dvije godine njegova je vlasnica bila udovica draguljara de Fužere. Ana Francevna de Fužere, pedesetogodišnja uvažena i vrlo poslovna dama, iznajmljivala je tri od pet soba podstanarima: jednom koji se zvao Belomut, kako se čini, i drugom — s izgubljenim prezimenom.

I eto, prije dvije godine započeli su u stanu neobjašnjivi događaji: iz tog su stana ljudi bez traga nestajali.

Jednom, u neradni dan, u stanu se pojavio milicioner, pozvao je u predsoblje drugog podstanara (čije se prezime izgubilo) i rekao da dotičnog umoljava neka na trenutak dođe u milicijsku stanicu da nešto potpiše. Podstanar je naredio Anfisi, odanoj i dugogodišnjoj kućnoj pomoćnici Ane Francevne, neka kaže, u slučaju da mu tko telefonira, da će se on vratiti kroz deset minuta, a zatim je otišao zajedno s korektnim milicionerom u bijelim rukavicama.

Ali ne samo što se nije vratio kroz deset minuta, nego se uopće više nije vratio. Najčudnije je od svega toga to da je, očigledno, zajedno s njim nestao i milicioner.

Anfisa, pobožna, otvorenije rečeno praznovjerna, bez okolišanja je izjavila vrlo rastrojenoj Ani Francevnoj da je to čarolija i da ona predobro zna tko je odnio i podstanara i milicionera, samo joj se neda pred noć o tome govoriti. A čarolija, zna se, kad jednom počne ništa je više ne može zaustaviti. Po sjećanju, drugi je podstanar nestao u ponedjeljak, a u srijedu i Belomut kao da je u zemlju propao, istina, u drugim okolnostima. Kao obično, ujutro je po njega stigao automobil da ga odveze na posao, i odvezao ga, ali natrag nije nikog dovezao, a ni sam se više nije vratio.

Bol i užas madame Belomut ne mogu se opisati. Ali jao, i jedno i drugo nije bilo dugotrajno. Iste noći, vrativši se s Anfisom iz ladanjske kuće, kamo je iz nepoznata razloga hitro otputovala, Ana Francevna u stanu više nije zatekla građanku Belomut. I ne samo to: vrata dviju soba kojima su se koristili supruzi Belomut, bila su zapečaćena.

Dva dana prošla su kakotako. Trećeg dana Ana Fran— cevna, koja je cijelo to vrijeme patila od besanice, opet je hitro otputovala na daću… Je li potrebno reći da se nije vratila!

Ostavši sama, Anfisa se do mile volje naplakala i pošla spavati u dva sata u noći. Što je s njom bilo dalje ne zna se, ali su stanari drugih stanova pričali da se navodno iz stana br. 50 cijelu noć čula nekakva buka i da su navodno do jutra prozori bili osvijetljeni električnim svjetlom.

Ujutro je postalo jasno da ni Anfise više nema!

O nestalim osobama i o ukletom stanu dugo su se u kući pripovijedale svakakve legende, kao na primjer, da je suhonjava i pobožna Anfisa nosila na svojim usahlim grudima u vrećici od antilopa dvadeset i pet velikih brilijanata što su pripadali Ani Francevnoj. Da je, navodno, u drvarnici na toj istoj đaci, kamo je hitala Ana Francevna, samo od sebe izašlo na vidjelo ogromno blago u obliku isto takvih brilijanata, a također i zlatnog novca s carskim znakom… I tako dalje, i u tom smislu.

Ali, za ono što ne znamo, ne jamčimo.

Bilo kako bilo, stan je ostao pust i zapečaćen samo tjedan dana, a zatim se u njega uselio pokojni Berlioz sa suprugom i dotični Stjopa, također sa suprugom. Tek što su dospjeli u zlokobni stan, potpuno je prirodno da se i s njima počelo događati vrag neka zna što! Naime, u toku jednog mjeseca nestale su obje supruge. Ali ne bez traga.

O Berliozovoj se supruzi pričalo da je viđena u Harkovu s nekim baletmajstorom, a Stjopina se supruga navodno našla na Božedonki gdje je, kako se pričalo, direktor Varijetea, koristeći svoja nebrojena poznanstva, uspio da joj pronađe sobu, ali pod uvjetom da se više ne pojavljuje u Sadovoj ulici…

Dakle, Stjopa je zastenjao. Htio je pozvati kućnu pomoćnicu Grunju i od nje zatražiti piramidon, ali mu je uspjelo da se dosjeti kako su to gluposti, kako Grunja, dakako, nema nikakav piramidon. Pokušao je pozvati u pomoć Berlioza, dvaput je prostenjao: «Miša… Miša…», ali, kako sami shvaćate, nije dobio odgovor. U stanu je vladala potpuna tišina.

Pomaknuvši nožne prste, Stjopa je osjetio da leži u čarapama, drhtavom rukom prešao je po bedru da bi ustanovio je li u hlačama ili nije, ali nije ustanovio.

Konačno, uviđajući da je odbačen i sam, da nema nikoga tko bi mu pomogao, odlučio je da se digne pa stajalo ga to ma kakvih nadljudskih napora.