Mihail Bulgakov - Majstor i Margarita

Tada su se u Stjopinu mozgu uskomešale neke neugodne misli o članku koji je, na nesreću, nedavno utrapio Mihailu Aleksandroviču da ga objavi u časopisu. A članak je, među nama govoreći, glup! I nepotreban, a i honorar za njega mali…

Brzo, tragom sjećanja na članak, doletjelo je sjećanje na neki sumnjivi razgovor koji se vodio, koliko se sjeća, dvadeset i četvrtog travnja navečer ovdje, u blagovaonici, kad je Stjopa večerao s Mihailom Aleksandrovičem. To jest, dakako, u potpunom smislu riječi razgovor se taj ne može nazvati sumnjivim (Stjopa se ne bi upustio u takav razgovor), ali bio je to razgovor na neku nepotrebnu temu. Potpuno slobodno rečeno, građani, taj razgovor nije trebalo započinjati. Izgovoren, taj bi se razgovor, nema sumnje, mogao smatrati potpuno bezazlenim, ali napisan…

«Ah, Berlioz, Berlioz! — kipjelo je u Stjopinoj glavi. — To mi ne ide u glavu!» Ali se tugovati dugo nije moglo i Stjopa je nazvao kabinet financijskog direktora Varijetea, Rimskog. Stjopin položaj bio je škakljiv: prvo, stranac se mogao uvrijediti da ga Stjopa provjerava nakon što je pokazao ugovor, pa i s financijskim direktorom bilo je prilično teško govoriti.

Zapravo, nećeš ga valjda upitati: «Recite, jesam li jučer potpisao ugovor s profesorom crne magije na trideset i pet tisuća rubalja?» Tako pitati nije zgodno!

— Da! — začuo se u slušalici oštri, neugodni glas Rim skog.

— Dobar dan, Grigorije Daniloviču — tiho je progovo rio Stjopa — ovdje Lihodejev. Evo u čemu je stvar…hm… hm… kod mene sjedi taj… e… artist Wo— land… Pa… htio sam upitati kako stoje stvari u pogledu današnje večeri?…

— Ah, crni mag? — odazvao se u slušalici Rimski. — Pla kati će odmah biti gotovi.

— Aha… — slabim je glasom rekao Stjopa — no, do vi đenja…

— Hoćete li skoro doći? — upitao je Rimski.

— Za pola sata — odgovorio je Stjopa i objesivši sluša licu, stegnuo rukama vruću glavu. Ah, kakva gadna stvar!

Što je to s pameću, građani, a?

Ipak, bilo je nezgodno da se dulje zadržava u predsoblju i Stjopa je odmah sastavio plan: svim mjerama sakriti nevjerojatnu zaboravljivost, a sada prvo lukavo ispitati stranca što zapravo namjerava danas pokazati u povjerenom Stjopi Varijeteu?

Stjopa se okrenuo od aparata i u zrcalu koje se nalazilo u predsoblju i koje već odavno lijena Grunja nije očistila jasno je ugledao nekog čudnog subjekta, dugačkog kao kolac, u cvikerima (ah, kad bi ovdje bio Ivan Nikolajevič! On bi odmah prepoznao tog subjekta!).

Taj se odrazio i nestao. Stjopa je zabrinuto pogledao dublje u predsoblje, i po drugi put njemu se zavrtjelo, jer je u zrcalu prošao veliki crni mačak i također nestao.

Stjopino je srce zamrlo, on je zateturao.

«Što je to? — pomislio je. — Zar sam poludio? Odakle ovi odrazi?!» — Pogledao je predsoblje i uplašeno poviknuo: — Grunja! Kakav se to mačak kod nas mota? Otkuda on ovdje? I još netko s njim??

— Ne uznemirujte se, Stjepane Bogdanoviču — oda zvao se glas, ali ne Grunjin nego onoga gosta iz spavaoni ce. — Taj je mačak moj. Ne budite nervozni. A Grunje nema, poslao sam je u Voronjež, u zavičaj, jer se žalila da joj već dugo niste dali dopust.

Te su riječi bile toliko neočekivane i apsurdne da je Stjopa pomislio da mu se pričulo. Potpuno zbunjen on je pojurio u spavaonicu i odrvenio na pragu. Njegova se kosa nakostriješila, a na čelu se pojavile kapi znoja.

U spavaonici gost više nije bio sam već u društvu. U drugom naslonjaču sjedio je taj isti tip koji mu se prividiou predsoblju. Sada se jasno vidjelo: brkoviperje, jedno staklo cvikera bliješti, a drugog stakla nema. Ali je u spavaonici bilo i gorih stvari: na niskom, mekom stočiću draguljarove žene, u nehajnoj pozi, zavalio se netko treći, upravo strašnih razmjera crni mačak s čašicom votke u jednoj šapi i vilicom na koju je nabo mariniranu gljivu — u drugoj.

Svjetlo, ionako slabo u spavaonici, počelo je u Stjopi— nim očima tamnjeti. «Očito tako ljudi silaze s uma!» — pomislio je i uhvatio se za dovratak.

— Vidim, vi ste malo začuđeni, najdraži Stjepane Bog— danoviču? — upitao je Woland Stjopu kojemu su cvokotali zubi. — Međutim, čuditi se nemate čemu. To je moja prat nja.

Sada je mačak popio votku, a Stjopina je ruka kliznu— la niz dovratak.

— A pratnja zahtijeva mjesta — nastavio je Woland — tako da je netko od nas suvišan u stanu. I čini mi se da ste taj suvišni — upravo vi!

— Oni, oni! — kozjim glasom zapjevao je kockasti du gajlija, govoreći o Stjopi u množini. — Uopće oni u posljed nje vrijeme neobično svinjare. Piju, stupaju u veze sa že nama, iskorištavajući svoj položaj, ništa ne rade, pa i ne mogu ništa raditi zato što ništa ne razumiju od onog što im je povjereno. Pretpostavljenima bacaju prašinu u oči!

— Bez razloga koriste službena kola! — potkazivao je mačak, žvačući gljivu.

I tada se dogodio četvrti i posljednji događaj u stanu, kad je Stjopa, već sasvim spuznuvši na pod, nemoćnom rukom grebao dovratak.

Ravno iz zrcala izišao je čovječuljak, neobično plećat, s polucilindrom na glavi i očnjakom koji je virio iz usta i nagrđivao i bez toga neviđeno odvratno lice. I uz to bio je plamenoriđ.

— Ja — stupio je u razgovor pridošlica — uopće ne shva ćam kako je on postao direktor — riđi je unjkao sve jače i jače — on je isto tako direktor kao što sam ja — arhijerej!

— Ti nisi nalik na arhijereja, Azazello — primijetio je mačak, stavljajući hrenovke na svoj tanjur. — To i ja kažem — prounjkao je riđi i, okrenuvši se Wolandu, dodao s poštovanjem: — Dopuštate li, messire, da ga bacimo iz Moskve do sto đavola?

— Sic!! — iznenada se proderao mačak, nakostriješivši dlaku.

I tada se spavaća soba zavrtjela oko Stjope, on je udario glavom u dovratak i, gubeći svijest, pomislio: «Umirem…» Ali nije umro. Lagano otvorivši oči vidio je da sjedi na nečem kamenom. Oko njega nešto je šumilo. Kad je otvorio oči kako treba, shvatio je da to šumi more i da se, štoviše, val ljulja kod njegovih nogu, da, ukratko, sjedi na kraju mola, da je pod njim plavo blistavo more, a iza njega — lijepi grad na brijegu.

Ne znajući kako da postupi u takvu slučaju, Stjopa se digao na drhtave noge i pošao po molu prema obali.

Na molu je stajao neki čovjek, pušio je i pljuvao u more. Stjopu je pogledao divljim očima i prestao pijuckati. Tada je Stjopa učinio nešto neočekivano: spustio se na koljena pred nepoznatim pušačem i izrekao: — Molim vas, recite mi, kakav je to grad?

— Sve je jasno! — rekao je bezdušni pušač.

— Ja nisam pijan — promuklo je odgovorio Stjopa — bolestan sam, sa mnom se nešto desilo, bolestan sam…

Gdje sam? Kakav je to grad?..

— No, Jalta…

Stjopa je tiho uzdahnuo, okrenuo se na bok, glavom je udario o topli kamen na molu.

Upravo u vrijeme kad je svijest napustila Stjopu u Jal— ti, to jest oko pola dvanaest u podne, ona se vratila Ivanu Nikolajeviču Bezdomnom koji se probudio poslije dubokog i dugog sna. Neko vrijeme razmišljao je na koji je način dospio u nepoznatu sobu s bijelim zidovima, s čudnim noćnim ormarićem od nekog svijetlog metala, i s bijelim zastorom iza kojeg se osjećalo sunce.

Ivan je mahnuo glavom, uvjerio se da ga ona ne boli i sjetio se da se nalazi u bolnici. Ta je misao povukla za sobom sjećanje na Berliozovu pogibiju, ali danas ono nije u Ivanu izazvalo snažniji potres. Naspavavši se, Ivan Nikolajevič je postao mirniji i počeo je jasnije razmišljati. Nakon što je ležao još neko vrijeme nepomično u čistom, mekom i udobnom krevetu s oprugama, Ivan je ugledao dugme zvonca kraj sebe. Po navici da bez potrebe dira predmete, Ivan je pritisnuo dugme. Očekivao je poslije pritiska na dugme neku zvonjavu ili pojavu, ali se dogodilo nešto sasvim drugo.