StaVl Zosimov Premudroslovsky - Ludi detektiv. Smiješan detektiv

Udario je udarac šakama minutu, toliko brzo da je bilo teško razlikovati ruke i na kraju je skokom pete udario u pete u Adamovoj jabučici. Redneck se polako spustio naprijed i pao na mramorni pod, čelo drobivši sve što je stajalo samo o sebi. Ottila se odskočio na jednu stranu, propuštajući pad. Domaće mu je vjetar odnio vjetar. I općenito, prijelaz je očišćen od svih vrsta slobodnjaka – pijanica.

Anćefaloh je ustao, naslonjen na kuharsko rame.

– Hvala, apchi, zaštitnici. Mislio sam, apchi, ovdje ću umrijeti.

– Kako ste došli do ovoga? Zatvorili su me na tjedan dana? I već si tako potonuo.

«A on?!», pomislio je Harutun, ali nije rekao ništa. Ottila ponovno pogleda kaplara i uzdahne.

– Oh, mačka Yoshkin, što su učinili s tvojom krilaticom?

– Da, ok, apchi, – Harutun mahne rukom i odvrati izmučeno lice: slomljeni nos, dvije prste ispod desnog oka i tri ispod lijevog, a ne jedan prednji zub. Okrutan svijet beskućnika i milostivih u jednoj osobi. Starom je vrlo teško preživjeti na ovom svijetu na dnu.

– Mdaa… ali nisi ih pitao o njihovom nosu?

– Ne, to mi nije ni palo na pamet.. – Harutun se polako tkao iza šefa i žvakao jezik kao i obično, – iako, stani! – uzviknuo je, – da, čuo sam da je bačen na bakar do najbližeg recepcije, a oni – umrli su u antikvarijatu.

– Tko, oni? – Ottila je stala.

– Pa, s recepcije su ih predali antikvarijatu.

– I u kojem?

– I u središnjem, iza Kazanske katedrale.

– Idemo. A onda, odjednom su je prodali?

Još su izašli iz Mosa. Bana na Nevskom prospektu. Enciklopedije. Ottila je otišla do tetke koja je stajala na pločniku i pitala:

– A gdje jebo. Kazanjska katedrala?

– Ne?

– To jest: nalazi se.

– Nisi Rus? gost ili radnik gosta?

– Ne. Ja sam stacionar.

– vidim. Prošećite Nevskim, prema Trgu palače, a s lijeve strane vidjet ćete Katedralu.

– hvala. Zdravlje vama i vašoj djeci … – Prije nego što se Bedug zahvalio i krenuo s Incephalopathom pločnikom.

Slučaj je uspješno završen. Spomenik je vraćen na svoje mjesto i stavljen pod alarm i video nadzor.

Bedbug i Incephalopath dobili su od Marshalla zahvalnost u obliku nagrade i spremnosti da očekuju novi posao.

Bedbug je sjedio u svom uredu i, razgovarajući s Incefalapatom, sa suprugom i djecom, razgovarao o avanturama, izostavljajući detalje o poniženjima koja su se dogodila tijekom istrage. Naravno, tužne stvari su izostavljene i zamijenjene junačkim izmišljenim djelima… Ukratko, smijale su se praskom…

Prošlo je pet godina dosadnog zajedničkog poljoprivrednog života, a Ottila se počeo opijati Intsefalapatomom, točnije, namjerno je pio Clop kako bi preuzeo svoju ženu. A Bug u umu, to je odgovaralo. Da, i Marshall nije zvao.

– Da, nazvat ću sebe. – bacio je nokat na lijevu ruku, a čekić na nakovnicu, gdje su nokti izravnani, desnom rukom na recikliranje. Šokiralo ga je zvono i zaprepašteno … – Ali ako me pošalje? – Ottila je pregledao dvorište svog kućanstva, gdje su ispred njega bila: kapija ispred njega, kupelj s desne strane s psom dvorišnog čuvara koji je glupo gledao vlasnika iz rupe pričvršćene na bočnu šupu.

– Polkan! – povikao je Ottila. Pas je zatvorio oči. -Kel, – pas je trzao uho, – Jyat, jyat! – Pas je zatvorio oči šapom, – Kel Manda, Katyam James! – Pas se popeo na govornicu. – Evo, kujo! – Na ruskom se Klop uzrujao. Bila je uzrujana, ali ne uvrijeđena. Uostalom, žene su uvrijeđene, a muškarci uznemireni, pomislili su on i njegov otac. Ali uzrujao se i uzeo kamen s ograde cvjetnog kreveta.

– Polkan. – bum, uzeo drugo i otkotrljao prvo – Palkan!! – bum, bum, -Polkan!!! – bum, bum, bum, – Izvadi kopile!!!! – bum, bum, bum, bum, bum itd., sve dok ne nestane kamenje na cvjetnoj granici.

– Aaaaaaaaaaaa!!!!!!!!! – pas je cvilio od boli i cvilio. Čak su i susjedi čuli jagodice. Ottila je zadovoljno sjedila i izdahnula kisik iz pluća. Nadalje, pregled ga je ugledao iza ograde, a s lijeve strane – ulaza u stambeni dio kolibe.

– Ottila, došli su k tebi! – viknuo je s praga Isolde. Buba se okrenula. Supruga je stajala pažljivo ispred ulaznih vrata. Ispod suknje iznenada se pojavilo simpatično lice Izi. Imao je već sedamnaest godina. I ona se slatko nasmiješila kavkaškim očima.

– Što radiš tamo? – upita preopterećeni tata – biološki očuh.

– Pa, izađi iz suknje! – Pljesnula je rukom po glavi i gurnula glavu u sebe. Baska je nestala.

– Nazovite ih ovdje. Odgovori Ottila i, uzevši čavlić u lijevu ruku, počne ga ispravljati čekićem.

Iz daleka u kolibi začuo se jeziv, tup udarac. Ubrzo se pojavio Incefalopath, vukući zločinca vratom. Izvukao ga je na trijem i bacio u središte dvorišta domaćinstva. Zločinac se kot lopta otkotrljao u centar.

– Tko je to? – upita, ubijen od sunca Ottila.

– Evo, ovdje, uložak. UU-aa! Uhvaćen, apchi, na djelu. UU-aa. UU-aa.

– Što je učinio? – nevoljko je pitao kolodvor.

– He, he, apchi, u smeti konoplja trljati, apchi, razumjeti.

– Kako ter? – Buba je podigla pogled prema momku i čekićem mehanički udarila palcem. – Ah, jebiga!

– laže. – Zatvoreni Idot cvilio je po imenu Kolomiyytso, sina Pankrata, atamana lokalnih kozaka i očuvanja divljine.

– Ti, Idot, ne buzu, polje je orano. Pokazan, samo pogodi. Klop je lajao.

– Da, ne trljam! – zaurla Idot. – «Kick od mog oca bit će.» – poletjelo mu je u glavi razmišljajući.

– Pa, što, nazvat ćemo oca? Apchi, – pitao je bez daha Intsefalopata.

– Jeste li ga odvukli iz susjednog područja? – pitao je Bedbug i udarao čekićem, izravnavajući nokat.

«Ne, apchi», znojio se Arutun Karapetovich glavom. -Ovdje je, na deponiji smeća.

– Pa, pa što ćemo učiniti? Ah, Idot?? – Buba je stisnula zube i opet se udarila čekićem na istom prstu. -… Ustani!!! Kad razgovaram s tobom. Ne gradite od sebe crva, insekta, što, idete li u svoje planove?

– Ne. – Idot je prestala plakati, ali još se uvijek bojala.

– Što si radio tamo? – sarkastično je pitao Ottila, povlačeći kapke preko očne duplje i sužujući ih, poput Kineza. – Odjebi? – izvuče osmijeh Klop. – Odgovor! – kroz trenutak je opet povikao Ottila.

– ja, mislim …, sranje. – priznao je Idot i pogledao Arutunu, čekajući zapovijed pogubljenja. A ovaj», kimnuo je glavom,» bio sam uz vrat, pa sam obrijao hlače, nisam imao vremena da obrišem guzicu, pa sam udario u bashu o hlače i trljao se o žabe. Sada gori.

Ottila je progutao.

– Što si mu donio? Još je govno sa kilometra od njega.

– Znači, on, apchi, štedim, trljam se …!? – odgovori Intsefalopat. – Pogledajte dlanove, apchi, one su razmazane hash..

– i sranje. – dodao je Idot. – Nisam uzela papir sa sobom i dlanom obrisala guzu.

– Koja ruka? – sarkastično je upitao Klop.

– Oboje. – Dijete od petnaestak godina, shaggy u stilu punka ili schmucka, pregledao je dlanove i odabrao prljavijeg. – da je ovaj.

– Ma daj, Harutun, pomiriši ga. – upita Ottila.

– Što? Sneezy. – upita kaplara.

– Pomirišite ruku i napravite sanitarno-epidemiološki zaključak sastava tvari nanesene na kožu. Razumiješ?

Incefalopat je mahnuo glavom u dogovoru i nevoljko prišao djetetu i žustro stavio ruku na nos. Njuškao sam pare koje su isparile s dlana i tresnuo vrh nosa, zatim most nosa, a onda je po inerciji val prešao na vrat, čelo i usne i bilo je jasno kako je sve to progutao. Šešir i prsti Idotovog dlana naglo su se stisnuli, stisnuvši Arutunin vrlo dugački nos i privukli ga k sebi.