StaVl Zosimov Premudroslovsky - Ludi detektiv. Smiješan detektiv

– A tko će ostati ovdje?

– Izolde i Izzy za glavne.

– Je li još uvijek mali?

– Ništa nije malo, već sam poznavao ženu u njegovim godinama.

– Za to nije potrebno puno uma: stavi, pljuni i ode…

– Kako znati, kako znati…

– Ne, zaštitniče, mogao bih ostati, srce mi je slabo…

– Ništa, ovdje u Sankt Peterburgu ćete disati plinove i lakoću.

Harutun je još uvijek želio nešto reći kako bi ostao s Klopovom suprugom, ali on je postao zamišljen i pogledao prema puzećem dvostrukom repu na koljenu i palcem pritisnuo insekta u tkaninu hlača.

– Što ste htjeli izbaciti? – sarkastično zaškripajući očima pitao je Ottila.

– Nemam novca ni lijeka.

– Pa, to je rješivo. Sve plaća proračun. Ako nađemo nos.

– A ako je ne nađemo?

– A ako ga ne nađemo, svi troškovi će se odbiti od vas.

– Kako?

– I tako je. Ako i dalje postavljate glupa pitanja, možete izgubiti posao. Shvatio?

– Tako je, razumije se. Kad idemo?

– Glupo pitanje. Već bismo trebali biti tamo. Idemo sada!

– I što je tako brzo? Nisam spakirao kofer?

– Uvijek ga moramo spremati. Znali ste gdje dobivate posao… Usput, ista stvar…

– Što?

– nisam spakirao kofer. Da, ne trebaju nam. Po dolasku kupite ono što vam treba. Imam bankovnu karticu.

– A ako nema dovoljno novca?

– On će baciti. – i opet je okružni policajac gurnuo prst u strop i u obliku pigmeja skočio je, uz pomoć snijega, na stol, mašući nogom ispred nosa kolege. Ustao je i prešao stol pješice u smjeru od Arutuna do stolice. Suze i krenuo prema izlazu.

– Što sjediš? idemo! – i mahnuo rukom, – i kao da je duž Sankt Peterburga, nadvio se nad Zemlju…

Oni su napustili tvrđavu, ostavivši na vratima samo bilješku s kredom:

«Ne brinite. Krenuli smo po hitnom rasporedu u Sankt Peterburg. Ostanite na mjestu Incefalata, a Izya – umjesto mene.. Ja!»

A na dnu je dodatak u drugom rukopisu:

«Oprosti, Pupsik, vratit ću se kao i do sada! Dok tvoja Flea hoda gore. Pričekaj me i vratit ću se. Možda jedan…»

Izya je pročitala bilješku i, pišući na listu rukopisom oca i Intsefalopat, sakrila ga u džep i obrisala natpis s vrata.

– Pa, stara kozo, imaš. – Uzeo sam mobitel i poslao SMS ocu. Zatim je ušao u kuću i majci dao notu. Čitala je i slegnula ramenima.

Pusti ga da jaše. Mi ćemo je zamijeniti. A ni riječi o nastavku oca. Razumiješ?

– Naravno, majko, razumijem… I uzmimo svinju od ravnatelja, a? predložio je.

– Što si ti? Moramo učiniti sve u skladu s poveljom i pravdom.

– I viče na mene pošteno?

– On je direktor. On zna bolje. I on će se pred Bogom opravdati.

– Je li to ona koja visi o zidu u uredu?

– Skoro. Tamo visi željezni Felix, njegov zamjenik. U redu, idi domaći.

– jesam. Mama, mogu li ići u šetnju rijekom?

– Idi, ali upamti, štene: utapaj se, ne vraćaj se kući. Ubit ću te… Razumiješ?

– Da. – viknula je Izzy i nestala iza vrata…

APULAZ 3

– Ne, zaštitniče, mogao bih ostati, srce mi je slabo…

– Ništa, ovdje u Sankt Peterburgu ćete disati plinove i lakoću.

Harutun je još uvijek želio nešto reći kako bi ostao s Klopovom suprugom, ali on je postao zamišljen i pogledao prema puzećem dvostrukom repu na koljenu i palcem pritisnuo insekta u tkaninu hlača.

– Što ste htjeli izbaciti? – sarkastično zaškripajući očima pitao je Ottila.

– Nemam novca ni lijeka.

– Pa, to je rješivo. Sve plaća proračun. Ako nađemo nos.

– A ako je ne nađemo?

– A ako ga ne nađemo, svi troškovi će se odbiti od vas.

– Kako?

– I tako je. Ako i dalje postavljate glupa pitanja, možete izgubiti posao. Shvatio?

– Tako je, razumije se. Kad idemo?

– Glupo pitanje. Već bismo trebali biti tamo. Idemo sada!

– I što je tako brzo? Nisam spakirao kofer?

– Uvijek ga moramo spremati. Znali ste gdje dobivate posao… Usput, ista stvar…

– Što?

– nisam spakirao kofer. Da, ne trebaju nam. Po dolasku kupite ono što vam treba. Imam bankovnu karticu.

– A ako nema dovoljno novca?

– On će baciti. – i opet je okružni policajac gurnuo prst u strop i u obliku pigmeja skočio je, uz pomoć snijega, na stol, mašući nogom ispred nosa kolege. Ustao je i prešao stol pješice u smjeru od Arutuna do stolice. Suze i krenuo prema izlazu.

– Zašto sjediš? idemo! – i mahnuo rukom, – i kao da je duž Sankt Peterburga, nadvio se nad Zemlju…

Oni su napustili tvrđavu, ostavivši na vratima samo bilješku s kredom:

«Ne brinite. Krenuli smo po hitnom rasporedu u Sankt Peterburg. Ostanite na mjestu Incefalata, a Izya – umjesto mene.. Ja!»

A na dnu je dodatak u drugom rukopisu:

«Oprosti, Pupsik, vratit ću se kao i do sada! Dok tvoja Flea hoda gore. Pričekaj me i vratit ću se. Možda jedan…»

Izya je pročitala bilješku i, pišući na listu rukopisom oca i Intsefalopat, sakrila ga u džep i obrisala natpis s vrata.

– Pa, stara kozo, imaš. – Uzeo sam mobitel i poslao SMS ocu. Zatim je ušao u kuću i majci dao notu. Čitala je i slegnula ramenima.

Pusti ga da jaše. Mi ćemo je zamijeniti. A ni riječi o nastavku oca. Razumiješ?

– Naravno, majko, razumijem… I uzmimo svinju od ravnatelja, a? predložio je.

– Što si ti? Moramo učiniti sve u skladu s poveljom i pravdom.

– I viče na mene pošteno?

– On je direktor. On zna bolje. I on će se pred Bogom opravdati.

– Je li to ona koja visi o zidu u uredu?

– Skoro. Tamo visi željezni Felix, njegov zamjenik. U redu, idi domaći.

– jesam. Mama, mogu li ići u šetnju rijekom?

– Idi, ali upamti, štene: utapaj se, ne vraćaj se kući. Ubit ću te… Razumiješ?

– Da. – viknula je Izzy i nestala iza vrata…

– Uuh – odmahnula je glavom kontrolorka, rodom iz neke latvijske kolektivne farme, puštajući posjetitelje. – Nema savjesti, očito je da lice nije rusko, a generička uniforma navučena je.

– A za to postoji administrativna kazna.. – objasnio je narednik Golytko, rodom iz Lvova.

– A ovdje je moja putovnica, s vriskom, Harutun Karapetovich i pružio mu penta. – Ruski. Ja sam Rus, moj!

– Kao i ja, – doda pent

– I ja. – ispuhala je očima, dodao je kontrolor.

– Pa, dobro si. – U putovnici s listovima izgovarao je pent, – iako na sekundu, – gledao je izpod čela, – jeste li umjetnik? – u raznobojne oči, nakon čega je spustio studijski pogled na uši, – ili zoofil?

Ottiline su se oči ispraznule i ogrnuo se poput zagrljaja, gledajući u Intsefalopat. Tjelesno je crvenilo.

– Pa, bod, kojim stokom odlagaš stoku ili kod kuće? – poslužitelj je putovnici predao Harutun.

– Kakav sam umjetnik? Nisam stalni asistent u lokalnom selu Sokolov potok, Lenjingradska oblast.

– Oh, gored, skloni se odavde. – predložio je dežurni časnik.

– Evo moje osobne iskaznice.

– Kaplara, kažete? – narednik je ogrebao obraz i stavio sjeme u usta. – pa, slobodan si, a ovaj će doći sa mnom.

– Što to znači, «pođi sa mnom»? – Ogorčena Bug. – Da sada zovem šefa? Namjestit će ti mozak…

– Ti zoveš, zoveš tamo, u moju kancelariju, a na početku ću te testirati na potragu, možda si čečenski terorista ili si pobjegao od roditelja. Hajde, idemo. sluga ga je zgražao i jednostavno ga gurnuo: bilo stražnjicom ili cijevi, Ottil mu je povjeren jurišnom puškom u radnoj sobi željezničke straže željeznička stanica. Anćefalopat ga je slijedio i čak je želio da se zapali svojim Ottilom, kao što se činilo Klopu, odmah je nestao iza stupa i pravio se da ne poznaje Klopa.