StaVl Zosimov Premudroslovsky - Ludi detektiv. Smiješan detektiv

– Bilo bi me sram ili nešto?! Prikladan sam za vaše očeve.

– Ili možda majka? – Ottila je proživljavao miješana jaja i, s ustiju, pljuštajući mrvice, strogo zalajao: – svatko ima svoj ukus, rekao je hinduist, silazeći s majmuna i brišući svoj penis listom banane. Želite li oko?

– Oh! Oprosti, zaštitniče, nešto sam zaboravio … – sramio se Arutun Karapetovich i sjeo u stolac.

Odjednom su se na vrata pokucala ulazna vrata i u ured je ušla starica stara oko stotinu godina.

– Tko nije zatvorio vrata??? Zauzet sam, bako!!! – Bug Klop i guši se…

Supruga je čula kašalj i potrčala prema njemu s listom i olovkom, tako da je napisao oporuku. No vidjevši njegovu beskorisnost, zamahnuo je i pljesnuo muža o kosti koščicama. Ottila je izbio žumanjke.

– Uh, Harutun, stari hrskavica, zašto nisi zaključao vrata za sobom kad si došao? A ti, bako, izađi, imamo sastanak.

– Kako? upita gluha baka.

– Grunt! dođi poslije večere!! – glasno je rekao Klop.

– Jedite, jedite, dušo s nevenom… pričekat ću. – baka se nasmiješila i čučnula dolje, jer više nije bilo stolica, a ovdje nije bilo uobičajeno popuštati, a nikome iz publike nije palo na pamet.

– Kakav ručak? I? Doručkujem… A onda na dnevnom redu: rad s podređenima. – Ottila je mahnula rukom i, držeći žlicu s komadom jaja, uvukla modricu izravno u Harutun-ovo oko, – a vi? – skočio u stolac, – ne zahvalna osrednjost, – pa skočio na stol, – možete jesti samo mjesečinu i tući se licem jedni drugima. Neću hodati poput kojota.. – i poput akrobata, pomoću somersaulta, skočio sam sa stola na pod, – i pomirio se s vama. Napišite izjavu i to je to!

– Koja izjava? Što vičeš? «Isolde Fifovna prekinula ga je krikom King Konga.»

– Ah? – začuo se patuljak.

– Što vičeš? – pitala je smirenije i mirnije, – zar ne vidite, odavno spava.

– Dakle, ovdje, sada, noćenje? Incifalatus, izvadite ovog umirovljenika. – Ottila se oporavio u torbi i popeo se na stolac da dalje večera.

– Ja sam incefalopat, zaštitnik, a ne incifalat. – ispravio je kaplara i otišao do uspavane starice. Lagano ju je pokosio trskom, poput Poarota ili Watsona. – Dragi, ale?! – okrene se Šefu, koji je već sjedio za stolom i u šampionatu.

– Šefe, ona je, po mom mišljenju, zarežala.

– Što? Hrjapa-Hrjapa.

– Pa,. Ne diše. Mrtav je. – opet je sa strahom u glasu rekao Harutun. Usne su mu podrhtavale. Zamišljao je da ga čeka ista sudbina. Harutun je plakao.

Ottila se smrznula uz zalogaj hrane. Pogleda svoju ženu i upita:

– Zhinka, idi provjeri.

Fifovna je prišla i podigla staricu za ovratnik. Stopala su sišla s poda, a koljena se nisu ispravljala. Ustala je i postavila leš kao vazu ispred krigle, glupo gledajući usta puna žvakanih jaja, svog supruga.

– Uvjerite se sami, schmuck, je li mrtva ili ne?! – i upravo se spremao otići. – On, Zhinka. Odgovorit ćete za Zhinka. promrmljala je…

– Skloni je sa stola, budalo!!! Jesi li… stvarno, ili što? Ja sam ovdje šef, a gazda, a ti?…

– Pa, počelo je opet. – promrmlja pladanj Intsephalopath.

– A fond Ottila Aligadzhievich Klop koristite besplatno! – mrvice iz usta odletjele su, – i općenito… ma, sranje, – ispljunuo je sav sadržaj iz usta i povikao, prije nego što se popeo na stol. «Ovdje ste sluškinja.» Shvatio?

– Da, gospodaru. – Donald Isoldushka i kleknuo. Glava joj je bila poravnana s glavom supruga koja je stajala na stolu. A veličina njihovih glava jednostavno bi impresionirala bilo kojeg pesimista: Glava joj je bila pet puta veća od njega.

– Ok, heh heh, oprosti mi, izvedi ovu baku kroz vrata trijema. Ne, bolje od kolibe. Jutro je i netko će je pronaći.

Supruga je uzela leš i nosila ga tamo gdje je vlasnik naredio. Uostalom, radila je i kao pomoćnica tehničkog tehničara, domar i pomoćnica tajnika s činom starijeg madraca. Minutu kasnije vratila se i prišla marširajući do stola.

– bacio sam je preko ograde.

– Jeste li budala ili nešto slično? Ovo je veteran biljke. Istina, sjedi. Ukratko – kvrga.

– jedeš. – supruga se pomaknula tanjur.

– ne želim. Trebala si je staviti na moj tanjur. Kakva je to hrana? Izvadite, pustite djecu da jedu. Samo im nemojte reći što sam jeo. A onda preziru.

– Tako je, ako imate kurvu iz usta. Trebate li oprati zube kad ste ih posljednji put čistili prije sto godina? – supruga je sakupila suđe sa stola i otišla do stambene polovice kolibe.

– Budi tiha, ženo! Što razumiješ u mirisima? Ok, – zasukao sam rukav mrvicama i kapljicama sa stola. – Što sam htio reći. Huh?.. Dakle, spremi se za odlazak do Petera.

– Zašto?

– O, kolega, imamo novi ozbiljan posao. Prvo i posljednje!

– Jesmo li prebačeni u Sankt Peterburg? – Harutun je izvukao kosu iz nosnica, bio je oduševljen i lupkao je trskom.

– Ne, uzmi hladnije. Istražit ćemo jednu ozbiljnu stvar, a ne pokucati oko šara, u potrazi za izgubljenim pilićima i bikom. A onda, kad ga nađemo, bit ćemo premješteni viši…

– Gdje je do neba?

– Budale, na nebu nema gradova, do Amerike.

– I što ćemo tražiti? Što treba pronaći da bi nas poslali u Ameriku?

– Tražit ćemo nos…

– Čiji nos? – Harutun nije razumio.

Ottila se popeo na stol i prišao drugoj strani, bliže kaplaru. Sjeo je i zagrlio noge, razgovarao s njima.

– Pa ukratko.. – počeo je pola glasa.

– I što, onda šapatom?

– Nerd, konkurencija. Federi mogu oduzeti ovaj slučaj.

– Ahhh! Shvatio sam uložak.

– Dakle, rukav. Heh, cool! Ja sam «uložak», a ti si «rukav». I uložak se stavi u rukav. Hahaha. Smiješno je

– Ne. Stavili su metak u uložak.

– Što, pametno? A znate da su u našoj zemlji svi pametni – siromašni i siromašni. Želite li napraviti razliku? Onda slušajte, neću dvaput objasniti. Sveto mjesto nikada nije prazno. I tvoje mjesto, ne samo Sveto.. Znate li koliko nezaposlenih ljudi u našem selu želi sjebati da preuzmete svoje slobodno mjesto?

Harutun je otvorio oči od straha i prolio suze senilnosti.

– Oprosti, uložak, nije metak ubačen u čahuru, već uložak.

– Pa, onda čuti, koliko, objasnit ću ukratko: Eeee… jesi li pročitao Gogola?

– Pio je mogul.

– zezaš me?

– Bilo je humora. Gledao sam filmove s njegovim sudjelovanjem.

– To je dobro. Jeste li gledali film o NOS-u?

– O čijem nosu?

– Pa, ne o tvojoj? … – Ottila je skočio sa stola, – Opet humor?

– Mnn, da! – starac se uspravio. Ottila je pogledao u prepona tijela, i ispupčenim očima podigao glavu, bacivši glavu do kraja i vidio samo uspavan pleksus.

– Sjedi jebeno!! povikao je. Corporal je sjeo u početni položaj.

– Sjetio sam se Uložak… Ovde je čovjek izgubio nos…

– Sjetio se?

– Tako je!!

– Pa ćemo ga potražiti. Sam … – A Ottila je prstom pokucao u strop. – pitao me pola dana. Jako je tražio da i ja osobno zauzmem ovu stvar. Tako reći, preuzeo osobnu kontrolu.

– Bog?

– Ne, budalo, maršal. Nuuu, naš bog. Rekao je da nema nikoga vrijednijeg … – Ottila je skočila na koljena, stojeći podređena i preuzela kontrolu nad situacijom.

– I kako ćemo ga tražiti. Ovo je priča?! Štoviše, oni su umrli.

– Tko su oni?

– Pa, ovi, glavni likovi davno su umrli… a Gogol je glavni svjedok, isti… pa, mrtav.?! Ovo nije humor.. Ahhh?

– Budala. – Buba je skočila iz krila Incefalopata. – Tražit ćemo spomenik na bakrenoj ploči koja je ukradena. Ili beskućnici ili prevaranti. Svejedno, spomenik NOSU-u, a možda i… antikviteti.!?