StaVl Zosimov Premudroslovsky - Ludi detektiv. Smiješan detektiv

– Harutun, nazovi Isolde, neka donese dokumente! – povikao je Klop.

«I brže», doda narednik, «u protivnom će dugo ostati s nama.»

– A kada će biti pušten? upita Harutun.

– Kako uspostaviti osobu…

– Tri dana? – nasmiješi se starac.

– Ili možda tri godine. – odgovori prisutni. – ako se neće opirati vlastima. – i zalupio je vratima iznutra.

Incefalopat je prstima lijeve ruke zagrlio tanku bradu i, mileći ispod nosa, odlučio izvršiti zadatak, koji je odgovarao njemu i njegovom šefu. Brzo je izašao sa stanice na ulicu i odmah stao.

– Kamo idem? – pitao se Harutun.

– Na Isolde, budalo. – odgovori sarkastično unutarnji glas.

– Znači, nema novca? Na što ću ići?

– A ti, radi svog dragog, kradeš tamo od onog debelog čovjeka koji sjedi u crnom džipu.

– Njoj će pobijediti lice. I ne bi trebalo, ja sam pent?!

I dok se Harutun savjetovao svojim unutarnjim glasom, Klop je, dajući svoje podatke, skromno zastao dok je sjedio u majmunu.

– Hej bumo, dobri brate! – viknuo je polaznik. Ottila je trepnula i otvorila ispupčene oči. Ispirao je usta i, osjećajući slinu u ustima, pokušao je jezikom skupiti slinu, ali nije bilo dovoljno vlage u ustima i zatražio je da ode u toalet.

– Kolega, mogu li koristiti WC?

«To je moguće», dobrodušno su odgovorili starci, «ali ako je operete.»

– Zašto? – Ottila se ogorčila, – ja sam zatočenik, ali vi imate državu za čišćenje u svojoj državi i ona mora oprati pod.

– Ne bi, ali ne bi trebali biti obavezni oprati dolnyak nakon takvih smrdljivih beskućnika. Pa, pa kako?

– Neću oprati poantu! – kategorički je Bedbug rekao.

– Pa, onda sranje u hlačama. A ako nešto padne na pod, tada ćete pederirati cijeli odjeljak.

– To je protiv zakona; morate mi osigurati WC i telefon.

– I što još dugujem? Aaa? – stigao je narednik.

Ottila nije rekla ništa. I osjećajući da će uskoro odrasti, složio se. Štoviše, nitko ne vidi.

– Dobro, slažem se.

– u redu. narednik se radovao i poveo Klopa do zahoda. – krpe, prah tamo, ispod sudopera. A za tehniku koju dobivam. Kriza, hahaha.

– A gdje je kanta i toaletni papir?

– Isperite krpu u sudoperu i obrišite dupe prstom. – narednik je pogriješio.

– Kako je? – začudio se Klop.

– Kako učite, u osnovi imam brusni papir, mogu vam ponuditi, a s običnim papirom imamo puno stresa. Kriza u zemlji. Štoviše, mi smo državni zaposlenici.

Ottila se kisela na licu i, uzevši predloženi papir, popela se na toalet. Začula se glasna grmljavina, Pent se okrenuo i izašao vani, zatvorivši postolje. A Ottila se opustio, pogledao među noge i naborao lice. Ne samo da je zaudarao od kiselih očiju, nego su sve pantalone izvana bile prošarane malim, gadne boje, smrdljivog drysnyaka. Nije bilo pitanja o WC-u. Čak su i kapi proljeva bljesnule po zidu.

Incefalopat je stajao kod kolone i, ugledavši narednika koji je napustio položaj, brzo potrčao prema njemu.

– Pozdrav! apchi», laskao je.

– Što, čekate unuka? – sarkastično je upitao Penth.

– Koji unuk? Apchi, – glupi Arutun Karapetovich.

– Što za mene gradiš grimase? Ili je on vaš saučesnik? Što planirate, radnici?

– Tko? Apchi», uplašio se Harutun.

– Što gradite budalu? Tvoje prijateljstvo se traži savezno. Jeste li s njim?

– Ah? apchi, – zatresao je obraze Incefalopatom. – ne. Ne poznajem ga uopće. Prvi put kad vidim.

– I što onda kuhaš za njega? Stab, stric. – Odjednom je narednik zarežao. Harutun se povukao. – On je bio za vas, kao za svog, a vi?

– Ah, apchi, znam ga, ali vrlo je loše i to samo zahvaljujući njegovoj ženi.

– Što? – Pent se nasmiješio.

– Spavam s njegovom ženom! – potvrdio je Harutun. Narednik se nacerio i otišao snimati dokumente za pivo.

– A kada će biti pušten? – odjeknulo je u predvorju.

– Kako je toalet kod kuće i odgovor će doći. Dakle, tri dana imam pravo da ga jebem.

– Mogu li mu pomoći? – predložio je Harutun cijelom predvorju.

– Perite toalet?

– Da, brže puštanje na slobodu.

– Ne, nije trebalo.

Harutun tužno spusti glavu: Mdaa… stigao je tamo i nema novca, a Klop je spušten.

– Imate li novca? – netko je šapnuo ravno u akustiku kaplaru. Zadrhtao je cijelim tijelom i okrenuo se. Iza njega je stajala debela pukovnica u policijskoj odori i žvakala je čvrsti hamburger.

– Nnnet.

– Zašto? Om yum yum.

– A novac, apchi, – Harutun se zbunio u mislima i, ispruživši kažiprst, tražeći zjenice, pokazao prema vratima policijskog posta. – I novac od mog, apchi, kuhara, tamo, u majmunskog klapa iz Klopa.

– Kakva buba? Je li to nadimak?

– Ne, njegovo prezime, apchi, bio je pritvoren dok se ne utvrdi njegov identitet.

– Ahhh! Om yum yum., Idemo, uzmi novac od njega, kao da je sebi, i daj mi ga.

– Ahhh. Ima, apchi, karticu.

– Oprosti. – A policajac se povukao u dubinu prednje plohe.

Tjedan dana kasnije Bedbug je pušten iz 78. policijske postaje. Ovo je bila peta grana zaredom, počevši od policijskih policajaca i svugdje je prao toalete. Nitko prije njega nije pristao na to. I morao je oprati godišnju prljavštinu.

Harutun se umorio čekati ga na stanici tjedan dana, bilo je dobro ljeto. Kontaktirao je lokalni gopot i beskućnike. Njegova se odjeća pretvorila u podnu krpu. Njegovo natečeno lice od «leda» – sredstva za čišćenje čaša od etanola koje koriste beskućnici i slično – pocrvenjelo je poput dupe čimpanze. Oči su mu bile ispunjene suzama, ne samo od tuge, već i od užasnog mamurluka. Sjedio je u prolazu moskovske stanice metroa. Šešir mu je bio naopako i ležao je na podu. U njemu se moglo vidjeti i novčić: jedan, pet i deset novčića. Sjeo je na koljena i lagano zaplakao. Fingals jedva propušta suze.

– Harutun? Ottila je povikao: «što je s tobom?»

– Ah? Apchi, – kaplar je polako podigao oči.

– Ustani, sjediš li ovdje? – Buba je ustala i podigla svoj šešir.

– Ne diraj, apchi. – Harutun je histerično viknuo i zgrabio kapu. Neka je sitnica iskočila na mramorni pod i zazvonila. Zvuk su čuli beskućnici koji su stajali u blizini. Izgledali su pristojno i mlađe.

– Hej dijete, pa, skloni se od bedaka. – povikao je jedan od njih

– Ne mučite se da zarađuje kruh, schmuck. – prestrašio se drugi.

– Vali, Vali. – podržao treći, – dok je živ.

– Pričate mi mladi? – lokalni detektiv general Klop iznenađeno je otvorio oči.

– Oh? Da, ovo uopće nije dijete.

– Je li patuljak?!

– Da, i crnac. Heh. – I počeli su se približavati Bedugu.

«Uložak», prošaptao je Harutun klečeći. – bježi, šefe. Odgodit ću ih. Svi isti, već su me pretukli i natjerali da prosim.

– Ne ssy, objasnit ću im u Sarakabalatanayaksoyodbski da ne možete uvrijediti starije osobe. Odgovorio je Ottila i zasukao rukave.

– O, Zyoma, odlučio je naletjeti na nas, – za kopile, najzdravijeg i ćelavog.

– Siva, povuci je u kantu. – podržani tanko i u tetovaži, pokazujući na urnu.

– Kažem odmah, smirite mlade, upozoravam vas posljednji put. – ljubazno je pitao Klop gledajući u oči zdravog. Uhvatio ga je ogromnom četkom za okovratnik i, podižući ga, donio pred očima. Osmjehnuo se ehidno i oštro izdahnuo. Otvorio je oči, kao da je zatvor i povećao usta, kao da želi staviti Ilyichovu žarulju u usta. Goon je pustio četku i sagnuo se, zgrabio ga za prepone obema rukama.

– Ahhhhh!!!! – utopili su se svi okolo.

Ottila je sletio na noge i, nagnuvši se, nanio drugi udarac lopticama, ali pesnicom.