Arkadije Strugacki - Tesko je biti Bog
Здесь есть возможность читать онлайн «Arkadije Strugacki - Tesko je biti Bog» весь текст электронной книги совершенно бесплатно (целиком полную версию без сокращений). В некоторых случаях можно слушать аудио, скачать через торрент в формате fb2 и присутствует краткое содержание. Жанр: Фантастика и фэнтези, hr. Описание произведения, (предисловие) а так же отзывы посетителей доступны на портале библиотеки ЛибКат.
- Название:Tesko je biti Bog
- Автор:
- Жанр:
- Год:неизвестен
- ISBN:нет данных
- Рейтинг книги:5 / 5. Голосов: 1
-
Избранное:Добавить в избранное
- Отзывы:
-
Ваша оценка:
- 100
- 1
- 2
- 3
- 4
- 5
Tesko je biti Bog: краткое содержание, описание и аннотация
Предлагаем к чтению аннотацию, описание, краткое содержание или предисловие (зависит от того, что написал сам автор книги «Tesko je biti Bog»). Если вы не нашли необходимую информацию о книге — напишите в комментариях, мы постараемся отыскать её.
Tesko je biti Bog — читать онлайн бесплатно полную книгу (весь текст) целиком
Ниже представлен текст книги, разбитый по страницам. Система сохранения места последней прочитанной страницы, позволяет с удобством читать онлайн бесплатно книгу «Tesko je biti Bog», без необходимости каждый раз заново искать на чём Вы остановились. Поставьте закладку, и сможете в любой момент перейти на страницу, на которой закончили чтение.
Интервал:
Закладка:
„Antone”, rekao je don Kondor, „ja bih… e — he… ne bih hteo da budem netaktičan, i nemoj da misliš da ja… e-he… da se mešam u tvoje lične stvari.”
„Slušam vas”, rekao je Rumata. Odmah je shvatio o čemu će biti reči.
„Svi smo mi izviđači”, rekao je don Kondor. „I sve što nam je drago mora biti daleko odavde, na Zemlji, ili negde u nama duboko. Da ne može ništa da nam se oduzme i zarobi kao talac.”
„Govorite o Kiri?” upitao je Rumata.
„Da, dečače moj. Ako je sve, što znam o don Reb istina, onda uopšte nije laka, niti bezopasna stvar držati ga u rukama. Shvataš šta hoću da kažem…”
„Da, shvatam”, rekao je Rumata. „Potrudiću se da nešto smislim.”
Ležali su u pomrčini, držeći se za ruke. U gradu je vladala tišina, i samo su ponekad negde u blizini zlobno njištali i ritali se konji. Rumata je povremeno padao u san i odmah se budio, jer je Kira prestajala da diše — u snu joj je jako stezao ruku.
„Ti sigurno hoćeš da spavaš”, rekla je Kira šapatom. „Spavaj.”
„Ne-ne, pričaj, slušam te.”
„Ti stalno padaš u san.”
„I ipak te slušam. Istina, jako sam umoran, ali sam te se jako uželeo. Žao mi je da spavam. Pričaj mi, to me interesuje.”
Zahvalno je protrljala nos o njegovo rame, poljubila ga u obraz, i ponovo počela da priča, kako je te večeri došao jedan susedov dečak, koga je poslao njen otac. Otac leži u postelji. Najurili su ga iz kancelarije a uz sve to još i pretukli motkama. U poslednje vreme ništa ne jede, samo pije — sav je pomodreo, drhti. Dečak je još rekao da joj je došao i brat — ranjen je, ali veseo i pijan, u novoj uniformi. Dao je ocu novac, popio malo sa njim i ponovo počeo da preti, da će oni sve izgaziti. On je sada poručnik u nekakvom posebnom odredu, zakleo se na vernost Ordenu i sprema se da se zamonaši. Otac je molio Kiru da za sada ni u kom slučaju ne dolazi kući. Brat je pretio da će se obračunati sa njom, jer se spetljala sa blagorodnim, riđa strvina…
Da, pomislio je Rumata, kući svakako ne. I ovde takođe ni u kom slučaju ne sme da je ostavi. Ako joj se nešto desi… Zamislio je da joj se desilo nešto loše, od te misli se skamenio.
„Spavaš?” upitala ga je Kira.
Osvestio se i opustio dlan.
„Ne-ne… A šta si još radila?”
„Još sam sredila tvoje odaje. Kod tebe je užasan nered. Našla sam jednu knjigu, delo oca Gura. O tome, kako je blagorodni princ zavoleo predivnu, ali divlju devojku iz planina. Bila je sasvim divlja i mislila je da je on bog, i ipak ga je jako zavolela. Posle su ih razdvojili, i ona je umrla od tuge.”
„To je divna knjiga”, rekao je Rumata.
„Čak sam i plakala. Stalno mi se činilo da je to o nama.”
„Da, to je o nama. I sve u svemu, o svim ljudima koji se vole. Samo, nas neće razdvojiti.”
Najbezbednije bi bilo na Zemlji, pomislio je. Ali, kako ćeš ti tamo bez mene? I kako ću ja ovde da budem sam? Mogao bih da zamolim Anku da se sprijatelji sa tobom. Ali, kako ću ja ovde bez tebe? Ne, na Zemlju ćemo ipak poleteti zajedno. Sam ću upravljati brodom, a ti ćeš sedeti pored mene, i ja ću ti sve objašnjavati. Da se ničega ne bojiš. Da odmah zavoliš Zemlju. Da nikada ne zažališ za svojom jezivom domovinom. Jer to i nije tvoja domovina. Jer, ta tvoja domovina te je odbacila. Zato što si se rodila hiljadu godina pre svog vremena. Dobra, verna, samopožrtvovana, nekoristoljubiva… Takve, kao što si ti, rađale su se u svim epohama krvave istorije naših planeta. Jasne, čiste duše, koje ne znaju šta je to mržnja, koje ne prihvataju surovost. Žrtve. Nepotrebne žrtve. Mnogo nepotrebnije od Gura Literate ili Galileja. Jer takve, kao što si ti, nisu čak ni borci. Da bi čovek bio borac, on mora da ume da mrzi, a vi upravo to ne umete. Isto kao ni mi sada…
…Rumata je ponovo zadremao i tada je ugledao Kiru, kako stoji na ivici pljosnatog krova Saveta sa degravitatorom na pojasu, i vesela, podsmešljiva Anka nestrpljivo je gurka ka provaliji dubokoj kilometar i po.
„Rumata”, progovorila je Kira. „Bojim se.”
„Čega to, mala moja?”
„Stalno ćutiš i samo ćutiš. Bojim se…”
Rumata ju je privukao sebi.
„Dobro”, rekao je. „Sada ću da govorim, a ti me pažljivo slušaj. Daleko — daleko iza sajve nalazi se jeziv, nepristupačan zamak. U njemu živi veseli, dobar i smešan baron Pampa, najbolji baron u Arkanaru. On ima ženu, lepu, nežnu ženu, koja ga mnogo voli kada je trezan, i ne može da ga vidi očima, kada je pijan…”
Zaćutao je, osluškujući. Začuo je toptanje kopita, mnoštva kopita na ulici i šumno disanje mnogih ljudi i konja. „Ovde, šta li?” upitao je grubi glas pod prozorom. „Kao da je ovde…” „Sto-oj!” Po stepeništu su se začuli koraci, i tog istog časa se nekoliko pesnica sručilo na vrata. Kira se, ustreptavši, priljubila uz Rumatu.
„Pričekaj, mala” rekao je, smičući ćebe.
„To su došli po mene”, rekla je Kira šapatom. „Znala sam!”
Rumata se jedva oslobodio iz Kirinih ruku i pritrčao prozoru. „U ime gospoda!” urlali su dole. „Otvaraj! Ako provalimo — biće mnogo gore!” Rumata je digao zavesu, i u sobu se probila poznata, drhtava svetlost baklji. Dole se muvalo mnoštvo konjanika — mračnih, crnih ljudi u šiljastim kapuljačama. Rumata je nekoliko sekundi gledao dole, a onda je pogledao prozorski ram. Po običaju, ram je bio čvrsto zaglavljen u zid. U vrata su udarali nečim teškim. Rumata je napipao u pomrčini mač i udario drškom po staklu. Sa zveketom su poleteli komadi stakla.
„Ehej, vi!” dreknuo je. „Šta je, ne živi vam se, šta li?”
Udarci o vrata su se smirili.
„I uvek nešto zabrljaju”, tiho je rekao neko dole. „Domaćin je kod kuće…”
„A šta nas se to tiče?”
„A stvar je u tome, što je on prvi mačevalac sveta.”
„A još su govorili da je otišao, i da se neće vratiti do jutra.” „Preplašili ste se?”
„Nismo se mi preplašili, samo nam ništa nije naređeno što se njega tiče. Da se ne desi da moramo da ga ubijemo…”
„Svezaćemo ga! Unakazićemo ga i svezati! Ehej, ko je to tamo sa samostrelima?”
„Samo da ne unakazi on nas…”
„Ništa, neće. Svi znaju: dao je takav zavet — da neće ubijati.”
„Pobiću vas kao pse”, rekao je Rumata strašnim glasom.
Kira mu se priljubila uz leđa. Osećao je kako joj jako lupa srce. Dole su izdali naređenje škriputavim glasom: „Provaljuj, braćo! U ime gospoda!” Rumata se okrenuo i pogledao Kiru u lice. Posmatrala ga je kao maločas, sa užasom i nadom. U njenim suvim očima video se odblesak baklji.
„No, šta ti je, mala moja”, rekao je nežno. „Jesi li se preplašila? Idi, obuci se. Ovde nemamo šta više da radimo…” Brzo je navukao svoju metalnoplastičnu oklopnu košulju. „Sada ću ih oterati i otići ćemo. Idemo kod Pampe.”
Stajala je kraj prozora, gledajući nadole. Crveni odsjaj joj se video na licu. Dole je sve pucketalo i treštalo. Rumatino srce se steglo od sažaljenja i nežnosti. Poteraću ih kao pse, pomislio je. Nagao se, tražeći drugi mač, a kada se ponovo ispravio Kira više nije stajala kraj prozora. Lagano je padala na pod, hvatajući se za zavesu.
„Kira!” povikao je.
Jedna strela joj je probila grlo, druga joj je virila iz grudi. Uzeo ju je na ruke i preneo na postelju. „Kira…” pozvao ju je. Zaječala je i ispravila se „Kira…” rekao je. Nije mu odgovorila. Postajao je malo nad njom, a onda dograbio mačeve, lagano se spustio niz stepenice u hol i počeo da čeka da padnu vrata…
EPILOG
„A posle?” upitala je Anka.
Paška je skrenuo pogled, nekoliko puta se lupio dlanom po kolenu, nagao i ispružio ruku da dohvati jagodu pod nogama. Anka je čekala.
Читать дальшеИнтервал:
Закладка:
Похожие книги на «Tesko je biti Bog»
Представляем Вашему вниманию похожие книги на «Tesko je biti Bog» списком для выбора. Мы отобрали схожую по названию и смыслу литературу в надежде предоставить читателям больше вариантов отыскать новые, интересные, ещё непрочитанные произведения.
Обсуждение, отзывы о книге «Tesko je biti Bog» и просто собственные мнения читателей. Оставьте ваши комментарии, напишите, что Вы думаете о произведении, его смысле или главных героях. Укажите что конкретно понравилось, а что нет, и почему Вы так считаете.