Arkadije Strugacki - Tesko je biti Bog
Здесь есть возможность читать онлайн «Arkadije Strugacki - Tesko je biti Bog» весь текст электронной книги совершенно бесплатно (целиком полную версию без сокращений). В некоторых случаях можно слушать аудио, скачать через торрент в формате fb2 и присутствует краткое содержание. Жанр: Фантастика и фэнтези, hr. Описание произведения, (предисловие) а так же отзывы посетителей доступны на портале библиотеки ЛибКат.
- Название:Tesko je biti Bog
- Автор:
- Жанр:
- Год:неизвестен
- ISBN:нет данных
- Рейтинг книги:5 / 5. Голосов: 1
-
Избранное:Добавить в избранное
- Отзывы:
-
Ваша оценка:
- 100
- 1
- 2
- 3
- 4
- 5
Tesko je biti Bog: краткое содержание, описание и аннотация
Предлагаем к чтению аннотацию, описание, краткое содержание или предисловие (зависит от того, что написал сам автор книги «Tesko je biti Bog»). Если вы не нашли необходимую информацию о книге — напишите в комментариях, мы постараемся отыскать её.
Tesko je biti Bog — читать онлайн бесплатно полную книгу (весь текст) целиком
Ниже представлен текст книги, разбитый по страницам. Система сохранения места последней прочитанной страницы, позволяет с удобством читать онлайн бесплатно книгу «Tesko je biti Bog», без необходимости каждый раз заново искать на чём Вы остановились. Поставьте закладку, и сможете в любой момент перейти на страницу, на которой закончили чтение.
Интервал:
Закладка:
„Sve se odlično završilo, šta vi mislite, don Reba?”
„Da, nije loše”, složio se don Reba. „Ali, da nastavimo. No, koliko vam je godina, don Rumata?”
„Trideset i pet.”
„Kada ste stigli u Arkanar?”
„Pre pet godina.”
„Odakle?”
„Pre toga sam živeo u Estoru, u svom zamku.”
„A kakav je bio cilj tog vašeg dolaska?”
„Okolnosti su me naterale da napustim Estor. Tražio sam prestonicu, koja bi po svom sjaju mogla da se uporedi sa prestonicom metropole.”
Osetio je kako su ruke konačno počele da mu gore. Rumata je strpljivo i uporno nastavio da masira otekle zglavke.
„A, kakve su to bile okolnosti?” upitao je don Reba.
„Ubio sam u dvoboju člana carske porodice.”
„Tako znači? A koga to?”
„Mladog vojvodu Ekinu.”
„Zašto ste se tukli?”
„Žena”, kratko je odgovorio Rumata.
Stekao je utisak da sva ta pitanja apsolutno ništa ne znače. Da je to ista takva igra, kao i diskusija o načinu pogubljenja. Sva trojica nešto očekuju. Ja čekam da mi se ruke povrate. Brat Aba — budala — čeka kada će mu se na kolena sručiti zlato iz blagajne dona Rumate. Don Reba takođe nešto čeka… Ali monasi, monasi! Odakle u dvoru manasi? Pa uz sve to još tako vešti, borbeni momci?
„Ime žene?”
No, i to su mi pitanja, pomislio je Rumata. Gluplja je odista nemoguće i smisliti. Pokušaću da ih malo razdrmam…
„Dona Rita”, odgovorio je.
„Nisam očekivao da ćete odgovoriti. Zahvaljujem vam se.”
„Na usluzi.”
Don Reba se poklonio.
„Da li ste imali prilike da budete u Irukanu?”
„Ne.”
„Jeste li sigurni u to?”
„Vi takođe.”
„Mi hoćemo istinu!” poučno je rekao don Reba.
Brat Aba je klimnuo glavom. „Istinu i samo istinu!”
„Aha”, rekao je Rumata. „A meni se učinilo…” Zaćutao je.
„Šta vam se to učinilo?”
„Učinilo mi se da hoćete da prigrabite moju naslednu imovinu. Odista, ne mogu da zamislim, don Reba, na koji to način imate nameru da dođete do nje?”
„A poklon? A poklon?” povikao je brat Aba.
Rumata se nasmejao što je mogao drskije.
„Ti si budala, brate Aba, ili kako se već ono zvaše… Odmah se vidi da si trgovac. Zar ne znaš da majorat ne može biti predat u tuđe ruke?”
Videlo se da se brat Aba užasno razbesneo, ali se ipak uzdržavao.
„Ne biste smeli da razgovarate takvim tonom”, meko je rekao don Reba.
„Hoćete istinu?” pobunio se Rumata. „Evo vam istine, najčistije istine i samo istine: brat Aba je — budala i trgovac.”
Ali, brat Aba je uspeo da se savlada.
„Čini mi se da smo se udaljili od predmeta našeg razgovora”, rekao je smeškajući se. „Šta vi mislite, don Reba?”
„U pravu ste, kao i uvek”, rekao je don Reba. „Blagorodni done, a da li ste ikada bili u Soanu?”
„Bio sam u Soanu.”
„Zašto?”
„Da posetim Akademiju nauka.”
„Čudnovati cilj za mladog čoveka vašeg položaja.”
„To je moj kapric.”
„A da li poznajete generalnog sudiju Soana, don Kondora?”
Rumata je postao oprezan.
„To je stari prijatelj naše porodice.”
„Blagorodan čovek, zar ne?”
„Ličnost dostojna poštovanja.”
„A da li znate da je don Kondor učesnik zavere protiv njegovog veličanstva?”
Rumata je digao glavu.
„Zapamtite jednom za uvek, don Reba”, rekao je visokomerno. „Za nas, staro plemstvo metropole, svi ti Soani i Irukani, pa i Arkanar, bili su, a uvek će i ostati vazali imperatorske krune.” Prebacio je nogu preko noge i okrenuo se.
Don Reba ga je zamišljeno posmatrao.
„Bogati ste?”
„Mogao bi da kupim ceo Arkanar, ali me pomijare ne interesuju…”
Don Reba je uzdahnuo.
„Srce će mi prepući od tuge”, rekao je. „Preseći tako slavno stablo tako čuvenoga roda! Bio bi to pravi zločin da ga ne diktiraju državne potrebe.”
„Manje mislite na državu”, rekao je Rumata, „a više na sopstvenu kožu.”
„U pravu ste”, rekao je don Reba i lupio prstom o prst.
Rumata je brzo napeo i ponovo opustio mišiće. Prema svemu, telo mu je počelo da radi. Iza draperija su ponovo iskočila tri monaha. Sa istom neulovljivom brzinom i veštinom, koji su svedočili o ogromnom iskustvu, oni su opkolili brata Abu, koji se još umilno smeškao, dograbili ga i zavrnuli mu ruke za leđa.
„Joj-jej-jej-jej!…” počeo je da urla brat Aba. Debelo lice mu se iskrivilo od bola.
„Brže, brže, ne gnjavite!” sa gađenjem je rekao don Reba.
Debeljko se besno opirao, dok su ga vukli iza draperija. Čulo se kako urla i pišti, a posle je najednom zaurlao jezivim glasom koji je bilo nemoguće prepoznati, i odmah se smirio. Don Reba je ustao i oprezno ispraznio samostrel. Rumata ga je zapanjeno posmatrao.
Don Reba se šetkao po prostoriji, zamišljeno češkajući leđa strelom iz samostrela. „Dobro, dobro”, mrmljao je gotovo nežno. „Odlično!…” Kao da je bio zaboravio na Rumatu. Koraci su mu postajali sve brži, usput je mahao strelom, kao dirigentskom palicom. Posle se najednom naglo zaustavio ispred stola, odbacio strelu, oprezno seo i rekao, smeškajući se čitavim licem:
„Kako sam ih samo, a?… Niko nije ni 'a' rekao!… Kod vas, čini mi se, ne bi mogli baš tako…”
Rumata je ćutao.
„Da-a…” otegao je don Reba oduševljeno. „Odlično! No pa šta, sada bismo mogli da porazgovaramo, don Rumata… A možda vi i niste don Rumata? A možda čak niste ni don? A?…”
Rumata je oćutao, posmatrajući ga sa interesovanjem. Bled, sa crvenim žilicama na nosu, drhti od uzbuđenja, želi, i to užasno želi da poviče, lupkajući dlanom o dlan: „A ja znam! A ja znam!” A ništa ti u stvari ne znaš, kučkin sine. A ako jednom i saznaš, jednostavno nećeš poverovati. No, govori, govori, slušam te.
„Slušam vas”, rekao je.
„Vi niste don Rumata”, rekao je don Reba. „Vi ste samozvanac.” Strogo je posmatrao Rumatu. „Rumata Estorski je umro pre pet godina i sahranjen je u porodičnoj grobnici svoga roda. I sveci su već odavno smirili njegovu buntovnu, i da budemo otvoreni, ne baš previše čistu dušu. No, kako ćemo, hoćete li sami da priznate, ili da vam pomognem?”
„Sam ću priznati”, rekao je Rumata. „Zovem se Rumata Estorski i nisam navikao da se sumnja u moje reči.”
Da pokušam da te malo razljutim, pomislio je. Bok me boli, a inače bih te dobro povukao za nos.
„Vidim da ćemo morati da nastavimo razgovor na drugom mestu”, zloslutno je rekao don Reba.
Sa licem su mu se dešavale najčudnovatije promene. Nestao je prijatan osmejak, usne su mu se stegle u pravu liniju. Čudnovato i jezivo je počela da mu se pomera koža na čelu. Da, pomislio je Rumata, takvog čoveka odista možeš i da se preplašiš.
„Vi odista patite od šuljeva?” upitao ga je sa saučešćem u glasu.
U očima don Rebe je promaklo nešto, ali izraz lica mu se nije promenio. Napravio se kao da pitanje nije čuo.
„Loše ste iskoristili Budaha”, rekao je Rumata. „On je odličan stručnjak. Bio je…” dodao je značajno.
U bezbrojnim očima je ponovo nešto promaklo. Aha, pomislio je Rumata, Budah je znači još živ… Smestio se udobnije i obuhvatio rukama koleno.
„Znači, odbijate da priznate?” rekao je don Reba.
„A šta to?”
„To da ste samozvanac.”
„Poštovani Reba”, rekao je Rumata poučno, „takve se stvari dokazuju. Jer, vi me vređate!”
Lice don Rebe postalo je sladunjavo.
„Dragi moj don Rumata”, rekao je. „Izvinite, za sada ću još da vas nazivam tim imenom. No, eto, ja obično nikada i ništa ne dokazujem. Dokazuju tamo, u Veseloj Kuli. I za to imam iskusne, dobro plaćene stručnjake, koji pomoću vodenice za meso svetoga Mike, cipela gospoda boga, rukavica velikomučenice Pate ili recimo stolice… ehe, izvinite, fotelje Toca-Osvajača, mogu da dokažu šta god žele. Da bog postoji, i da boga nema. Da ljudi koračaju rukama i da ljudi stoje na boku. Da li me shvatate? Vi to možda i ne znate, ali postoji čitava nauka o dobijanju dokaza. Prosudite i sami: zašto da vam dokazujem ono, što i sam znam? I, uz sve to, ništa vam se neće desiti ako priznate…”
Читать дальшеИнтервал:
Закладка:
Похожие книги на «Tesko je biti Bog»
Представляем Вашему вниманию похожие книги на «Tesko je biti Bog» списком для выбора. Мы отобрали схожую по названию и смыслу литературу в надежде предоставить читателям больше вариантов отыскать новые, интересные, ещё непрочитанные произведения.
Обсуждение, отзывы о книге «Tesko je biti Bog» и просто собственные мнения читателей. Оставьте ваши комментарии, напишите, что Вы думаете о произведении, его смысле или главных героях. Укажите что конкретно понравилось, а что нет, и почему Вы так считаете.