Arkadije Strugacki - Tesko je biti Bog
Здесь есть возможность читать онлайн «Arkadije Strugacki - Tesko je biti Bog» весь текст электронной книги совершенно бесплатно (целиком полную версию без сокращений). В некоторых случаях можно слушать аудио, скачать через торрент в формате fb2 и присутствует краткое содержание. Жанр: Фантастика и фэнтези, hr. Описание произведения, (предисловие) а так же отзывы посетителей доступны на портале библиотеки ЛибКат.
- Название:Tesko je biti Bog
- Автор:
- Жанр:
- Год:неизвестен
- ISBN:нет данных
- Рейтинг книги:5 / 5. Голосов: 1
-
Избранное:Добавить в избранное
- Отзывы:
-
Ваша оценка:
- 100
- 1
- 2
- 3
- 4
- 5
Tesko je biti Bog: краткое содержание, описание и аннотация
Предлагаем к чтению аннотацию, описание, краткое содержание или предисловие (зависит от того, что написал сам автор книги «Tesko je biti Bog»). Если вы не нашли необходимую информацию о книге — напишите в комментариях, мы постараемся отыскать её.
Tesko je biti Bog — читать онлайн бесплатно полную книгу (весь текст) целиком
Ниже представлен текст книги, разбитый по страницам. Система сохранения места последней прочитанной страницы, позволяет с удобством читать онлайн бесплатно книгу «Tesko je biti Bog», без необходимости каждый раз заново искать на чём Вы остановились. Поставьте закладку, и сможете в любой момент перейти на страницу, на которой закончили чтение.
Интервал:
Закладка:
„Dobar dan, prijatelji”, rekao je don Rumata, zaustavivši se među njima. „Ministar je u svom kabinetu?”
„Ministar je zauzet, don Rumata”, rekao je jedan od poručnika.
„Sačekaću”, rekao je Rumata i prošao kroz zavesu.
Ovde je vladala užasna pomrčina. Rumata se pipajući oko sebe probijao između fotelja, stolova i metalnih svetiljki. Nekoliko puta je jasno čuo nečije soptanje nad uvetom, i tada je osećao kako ga je zapahnuo miris belog luka i piva. Posle je ugledao slabu traku svetlosti, začuo poznati, unjkavi tenor poštovanog Vage i zaustavio se. Tog istog sekunda oštrica koplja mu se oprezno zabila između lopatica. „Tiše, budalo”, rekao je besno, ali tiho. „To sam ja, don Rumata.” Koplje se udaljilo. Rumata je privukao fotelju traci svetlosti, seo, ispruživši noge i zevnuo tako, da se to dobro čuje. A onda je počeo da posmatra.
Pauci su se susreli, Don Reba je sedeo napeto, nalaktivši se na sto isprepletenih prstiju. Sa desne strane mu je na gomili papira ležao težak nož za bacanje sa drvenom drškom. Lice ministra je bilo ozareno prijatnim, mada i malo sleđenim osmejkom. Dostojan poštovanja Vaga je sedeo na sofi, leđima okrenut Rumati. Ličio je na nekog starog čudaka-velmožu, koji je poslednjih trideset godina proveo u svom dvoru van grada, a da nijednom nije izašao iz njega.
„Moramo se ofrkestiti”, govorio je, „i peglom im laćarno raskantati fajercage. Za to tumamo dvadeset dobrih fergajna. Bilo bi gotivno zigaraknuti baljuške. Ali, fergajni šukar dikljaju. Na tome i da tomujemo šatroviranje. To je naše komisovanje.”
Don Reba je protrljao neobrijani podbradak.
„Puki”, rekao je zamišljeno.
Vaga je slegao ramenima.
„To mi dikljamo. Ne tomujemo vam da se šegebedečite sa nama. Knjiži li?”
„Knjiži”, odlučno je rekao ministar odbrane krune.
„Gilta”, rekao je Vaga, dižući se.
Slušajući zapanjeno taj galimatijas, Rumata je otkrio na licu Vage raskošne brkove i špicastu sedu bradicu. Pravi plemić iz doba prethodne vladavine.
„Bilo mi je neobično prijatno što smo ovako lepo porazgovarali”, rekao je Vaga.
Don Reba je takođe ustao.
„Razgovor sa vama je bio odista izuzetno prijatan”, rekao je. „Po prvi put vidim tako smelog čoveka, kao što ste vi, poštovani…”
„I ja”, glasom u kome se osećala dosada, rekao je Vaga. „Takođe sam zapanjen i ponosim se smelošću prvog ministra naše kraljevine.”
Okrenuo je don Rebi leđa i krenuo prema izlazu, oslanjajući se na svoj štap — žezlo. Don Reba je, ne spuštajući sa njega zamišljeni pogled, rasejano stavio prste na dršku noža. Tog istog časa iza leđa Rumate je neko počeo ubrzano da diše, i dugačka mrka cev za izduvavanje strelica pojavila se pored njegovog uveta, uperena prema prorezu između zavesa. Jedan tren je don Reba stajao, kao da je nešto osluškivao, a onda je seo, izvukao iz fijoke svog pisaćeg stola gomilu raznih papira i udubio se u čitanje. Iza Rumatinih leđa neko je pljunuo, cev je nestala. Sve je bilo jasno. Pauci su se dogovorili. Rumata je ustao i, gazeći nečije noge, počeo da se probija ka izlazu iz ljubičastih odaja.
Kralj je ručao u ogromnoj sali iz dva dela. Sto, trideset metara dugačak, bio je postavljen za sto osoba; tu su bili sam kralj, don Reba, osobe kraljevske krvi (dvadesetak punokrvnih ličnosti, proždrljivaca i pijanaca), ministri dvora i ceremonija, grupa aristokrata koji su po tradiciji pozivani (između ostalih tu je bio i Rumata), tuce barona sa blesavim baronetima, i na samom kraju stola — razna aristokratska sitnurija, koja je na razne moguće načine došla do pozivnica za kraljevski ručak. Ti poslednji su, kada su im uručivane pozivnice i brojevi za fotelje, upozoravani: „Sedite nepokretno, kralj ne voli kada se gosti mnogo vrpolje. Ruke držite na stolu, on ne voli kada se ruke kriju ispod stola. Ne osvrćite se jer kralj ne voli kada mu se zvanice osvrću.” Za svaki takav obed proždirana je ogromna količina prefinjene hrane, ispijana su čitava jezera starih vina, razbijana i uništavana gomila posuđa od čuvenog estorskog porculana. Ministar finansija se u jednom svom izveštaju kralju hvalio da jedan jedini obed njegovog veličanstva staje isto koliko i polugodišnje izdržavanje Soanske Akademije nauka.
Očekujući kada će ministar ceremonija pod zvuke truba tri puta izgovoriti: „Za sto!” Rumata je stajao u gomili dvorana i po deseti put slušao priču don Tamea o kraljevskom ručku, kome je on, don Tameo, imao tu čast da prisustvuje prvih pola godine. „…Nalazim svoju fotelju, stojimo, ulazi kralj, seda, sedamo i mi. Ručak teče svojim tokom. I najednom, zamislite samo dragi moji donovi, osećam da je poda mnom mokro… Mokro! Niti da se okrenem, niti da se promeškoljim, niti rukom da opipam ispod sebe — ne usuđujem se. Ali, ipak sam iskoristio jedan trenutak, spustio sam ruku pod sebe i — šta mislite? Odista — mokro! Omirisao sam prste — ne, ne miriše ni na šta posebno. Šta je sada to? U međuvremenu je ručak bio završen, svi ustaju, a ja se, zamislite samo, dragi moji blagorodni donovi, ne usuđujem da ustanem… Vidim da ka meni ide kralj — kralj! — ali nastavljam i dalje da sedim na mestu, kao neki tamo baron-tupoglavac, koji ne zna za etikeciju. Njegovo veličanstvo mi prilazi, milostivo se smeška i stavlja mi ruku na rame. 'Dragi moj don Tameo', govori mi, 'mi smo već ustali i idemo da gledamo balet, a vi još sedite. Šta vam je, da vam nije kojim slučajem pozlilo?'… 'Vaše veličanstvo', govorim ja, 'odsecite mi glavu, ali poda mnom je mokro…' Njegovo veličanstvo se izvolelo nasmejati i naredilo mi je da ustanem. Ustao sam i — šta mislite? Unaokolo su svi počeli da se kikoću. Blagorodni donovi, ja sam ceo ručak presedeo na torti od ruma! Njegovo veličanstvo se izvolelo smejati. 'Reba, Reba', rekao je na kraju, 'to su sve vaše šale! Izvolite očistiti blagorodnog dona, isprljali ste mu pevalo!' Don Reba je, pućkajući od smeha, izvukao kamu i počeo da čisti tortu sa mojih pantalona. Možete li da zamislite kako sam se osećao, dragi blagorodni donovi? Neću da krijem, tresao sam se od straha pri pomisli da će mi se don Reba, ponižen pred svima, ipak osvetiti. Na sreću, sve se dobro završilo. Uveravam vas, blagorodni donovi, to je bio najsrećniji trenutak u mom životu! Kako se samo smejao kralj! Kako je bilo zadovoljno njegovo veličanstvo!”
Dvorani su se kikotali. Uostalom, takve šale su bile normalne za kraljevim stolom. Zvanice su puštane da sednu u paštete, na fotelje sa podrezanim nožicama, na guščija jaja. Sedali su ponekad i na otrovane igle. Kralj je voleo da se zabavlja. Rumata je najednom pomislio: zanimljivo, a kako bih se ja ponašao na mestu tog idiota? Bojim se da bi kralj onda morao da traži drugog ministra odbrane, a Institut bi u tom slučaju morao da pošalje u Arkanar drugog čoveka. I, sve u svemu, treba biti na oprezi. Kada naš orao, don Reba…
Zagrmele su trube, melodično je zapevao ministar ceremonijala, ušao je ramljući kralj, i svi su počeli da sedaju. Po uglovima sale, oslonivši se na mačeve dvorukaše, nepokretno su stajali gardisti na straži. Rumata je imao ćutljive susede. Sa desne strane je fotelju ispunjavala mešina natmurenog proždrljivca don Pife, supruga čuvene lepotice, a sa leve strane je besmisleno u prazan tanjir zurio Gur Literata. Gosti su zamrli, posmatrajući kralja. Kralj je gurnuo za okovratnik sivu salvetu, bacio pogled na jela i dohvatio kokošju nogu. Samo što ju je zagrizao zubima, a stotinak noževa se zvekećući spustilo u tanjire i stotinak ruku se isrpužilo prema tanjirima. Sala se ispunila mljackanjem i zvucima sisanja, počelo je da klokoće vino. Gardistima, koji su nepomično stajali oslonjeni na mačeve dvorukaše, počeli su halapljivo da se pomiču brci. Svojevremeno je Rumata na tim ručkovima osećao mučninu. Sada se već bio navikao.
Читать дальшеИнтервал:
Закладка:
Похожие книги на «Tesko je biti Bog»
Представляем Вашему вниманию похожие книги на «Tesko je biti Bog» списком для выбора. Мы отобрали схожую по названию и смыслу литературу в надежде предоставить читателям больше вариантов отыскать новые, интересные, ещё непрочитанные произведения.
Обсуждение, отзывы о книге «Tesko je biti Bog» и просто собственные мнения читателей. Оставьте ваши комментарии, напишите, что Вы думаете о произведении, его смысле или главных героях. Укажите что конкретно понравилось, а что нет, и почему Вы так считаете.