Arkadije Strugacki - Tesko je biti Bog
Здесь есть возможность читать онлайн «Arkadije Strugacki - Tesko je biti Bog» весь текст электронной книги совершенно бесплатно (целиком полную версию без сокращений). В некоторых случаях можно слушать аудио, скачать через торрент в формате fb2 и присутствует краткое содержание. Жанр: Фантастика и фэнтези, hr. Описание произведения, (предисловие) а так же отзывы посетителей доступны на портале библиотеки ЛибКат.
- Название:Tesko je biti Bog
- Автор:
- Жанр:
- Год:неизвестен
- ISBN:нет данных
- Рейтинг книги:5 / 5. Голосов: 1
-
Избранное:Добавить в избранное
- Отзывы:
-
Ваша оценка:
- 100
- 1
- 2
- 3
- 4
- 5
Tesko je biti Bog: краткое содержание, описание и аннотация
Предлагаем к чтению аннотацию, описание, краткое содержание или предисловие (зависит от того, что написал сам автор книги «Tesko je biti Bog»). Если вы не нашли необходимую информацию о книге — напишите в комментариях, мы постараемся отыскать её.
Tesko je biti Bog — читать онлайн бесплатно полную книгу (весь текст) целиком
Ниже представлен текст книги, разбитый по страницам. Система сохранения места последней прочитанной страницы, позволяет с удобством читать онлайн бесплатно книгу «Tesko je biti Bog», без необходимости каждый раз заново искать на чём Вы остановились. Поставьте закладку, и сможете в любой момент перейти на страницу, на которой закончили чтение.
Интервал:
Закладка:
Anton je namrštio čelo.
„Pod tvojim prozorom? Ne znam. A zašto?”
„Uporno neko cveće. Ne savija ga vetar, ne obara bura. U njega svi skaču već nekoliko godina, a njemu — ništa.”
„Interesantno”, rekao je Anton dubokomisaono. Setio se da se pod njegovim prozorom takođe nalazi rundela sa cvećem koje 'vetar ne savija i ne obara bura'. Ali on na to nikada nije obraćao pažnju.
Anka se zaustavila, sačekala ga i pružila mu pregršt jagoda. Anton je pažljivo uzeo tri ploda.
„Uzmi još”, rekla je Anka.
„Hvala”, rekao je Anton, „volim da uzimam po jednu. A Deva Kaća nije loša, zar ne?”
„Zavisi”, rekla je Anka. „Kada čoveku svako veče izjavljuju da su mu noge čas blatnjave, a čas opet prašnjave…”
Ućutala je. Bilo je zadivljujuće divno šetati sa njom udvoje po šumi rame uz rame, dotičući je golim laktovima, i posmatrati je — kako je lepa, vešta i neobično dobra i kakve su joj divne sive oči sa crnim trepavicama.
„Da”, rekao je Anton, pružajući ruku da smakne paučinu koja je zablistala na suncu. „A njoj noge nisu ni prašnjave. Ako te kroz bare nose na rukama, onda se, razumeš li me, nećeš; zaprašiti…”
„Ko je to nosi?”
„Henrih iz meteorološke stanice. Znaš, onaj ogroman, sa gotovo belom kosom.”
„Odista?”
„A zašto da ne? Čak i svako dete zna da su zaljubljeni.”
Ponovo su ućutali. Anton je bacio pogled na Anku. Ankine oči su bile kao crni prorezi.
„A kada je to bilo?” upitala je.
„Jedne noći kada je bio pun mesec”, odgovorio je Anton preko volje. „Samo pazi, ne pričaj mnogo o tome.”
Anka se osmehnula.
„Niko te nije vukao za jezik, Toška”, rekla je. „Hoćeš li jagode?”
Anton je mahinalno smakao jagode sa prljavog dlana i strpao ih u usta. Ne volim torokala, pomislio je. Ne podnosim torokala. AIi, najednom je pronašao argument.
„Tebe će takođe jednom nositi na rukama. I, hoće li ti biti prijatno, ako o tome počnu da brbljaju?”
„Odakle ti samo ideja da ću izbrbljati?” rasejano ga je upitala Anka. „Ne podnosim torokala.”
„Slušaj, a šta si to smislila?”
„Ništa naročito”, Anka je slegla ramenima. Nešto kasnije je rekla u poverenju: „Znaš, dojadilo mi je da svako božje veče dva puta perem noge.”
Jadna Deva Kaća, pomislio je Anton. To ti nije sajva.
Izašli su na stazu. Staza se spuštala nizbrdo, i šuma je postajala sve mračnija i mračnija. Ovde su bujno rasli paprat i visoka, vlažna trava. Borova stabla bila su prekrivena mahovinom i belom penom lišaja.
Ali, sajva se ne šali. Promukao glas, u kome nije bilo ničeg Ijudskog, najednom je zaurlao:
„Stoj! Bacaj oružje — ti, blagorodni done, i ti, dona!”
Kada sajva nešto zahteva, treba umeti odgovoriti. Preciznim pokretom Anton je oborio Anku u paprat nalevo, a sam je skočio u paprat udesno, pritajio se i sakrio iza trulog panja. Promukli eho je još odzvanjao među borovim stablima, a staza je već bila pusta. Zavladala je tišina.
Anton, je, preturivši se na stranu, vrteo točkić zatežući tetivu. Odjeknuo je pucanj, na Antona je počelo da pada nekakvo trunje. Promukao, neljudski glas je izvestio:
„Don je pogođen u petu!”
Anton je počeo da stenje i trgao je nogu.
„Ma ne u tu, već u desnu”, ispravio ga je glas. Čulo se kako Paška pućka od smeha. Anton je oprezno promolio glavu iza panja, ali se u sumračnoj zelenoj kaši ništa nije videlo.
U tom momentu se začuo prodoran fijuk i šum, kao da je palo drvo.
„Joj!..” prigušeno je kukao Paška. „Poštedite me, molim vas! Poštedite! Ne ubijajte me!”
Anton je odmah skočio. U susret mu je iz paprati, povlačeći se unazad, izašao Paška. Ruke su mu bile dignute nad glavom. Ankin glas je upitao:
„Toška, vidiš li ga?”
„Kao na dlanu”, sa odobravanjem je odgovorio Anton. „Ne okreći se!” podviknuo je Paški. „Ruke na glavu!”
Paška je pokorno stavio ruke na glavu i izjavio:
„Ništa neću reći.”
„Toška — šta da se uradi sa njim?” upitala je Anka.
„Sada ćeš videti”, rekao je Anton i smestio se što je udobnije mogao na panj, stavivši samostrel na kolena. „Ime!” Dreknuo je glasom Hekse Irukanskog.
Paška je leđima pokazao svoj prezir i nepokornost. Anton je opalio. Teška strela se bučno zabila u granu nad Paškinom glavom.
„Oho!” progovorio je Ankin glas.
„Ja sam Bon Skakavac”, preko volje je priznao Paška. „I ovde će on, prema svemu izdahnuti — jedan od onih što bejahu sa njim.”
„Čuveni siledžija i ubica”, objasnio je Anton. „Ali, on nikada ništa ne radi tek onako. Ko te je poslao?”
„Poslao me je don Satarina Nepoštedni”, slagao je Paška.
Anton je prezrivo rekao:
„Ova ruka ovde je prekinula nit smrdljivog života dona Satarine pre dve godine u Kanjonu Teških Mačeva.”
„Da opalim strelu u njega?” upitala je Anka.
„Potpuno sam zaboravio”, brzo je rekao Paška, „U stvari, poslao me je Arata Lepi. Obećao mi je sto zlatnika za vaše glave.” Anton se lupio po kolenima.
„Kakav lažljivac!” povikao je. „Pa zar će Arata da se povezuje sa takvim ništavilom kao što si ti!”
„Kako bi bilo da ipak opalim strelu u njega?” krvožedno je upitala Anka.
Anton je počeo demonski da se smeje.
„Uzgred budi rečeno”, rekao je Paška”, pogodio sam te u desnu petu. Vreme bi bilo da ti isteče krv.”
„Šipak”, usprotivio se Anton. „Kao prvo, sve vreme žvaćem koru belog drveta, a kao drugo, dve predivne varvarke su već previle moje rane.”
Paprat je počela da se pomiče, i Anka je izašla na stazu. Na obrazu joj se videla ogrebotina, kolena su joj bila izmazana zemljom i lišćem.
„Vreme je da ga bacimo u blato”, rekla je. „Kada se neprijatelj ne predaje, njega treba uništiti.”
Paška je spustio ruke.
„Sve u svemu, ne pridržavaš se pravila igre”, rekao je Antonu. „Kod tebe stalno ispada da je Heksa dobar čovek.”
„A mnogo mi pa ti znaš”, rekao je Anton i takođe izašao na stazu. „Sajva se ne šali, prljavi najamniče.”
Anka je vratila Paški karabin.
„A šta, jer vi uvek tako pucate jedan u drugoga?” upitala je sa zavišću.
„Nego šta!” začudio se Paška. „A šta je, je l' bi možda trebalo da vičemo: 'Pu! — pu!' — šta li? U igri je neophodan elemenat rizika.”
Anton je nemarno rekao:
„Mi se na primer često igramo Viljema Tela.”
„Naizmenično”, prihvatio je Paška. „Danas ja stojim sa jabukom na glavi, a sutradan on.”
Anka ih je pogledala.
„Tako znači?” rekla je lagano. „Bilo bi interesantno videti to.”
„Sa zadovoljstvom bismo ti pokazali” sarkastično je rekao Anton, „ali nemamo jabuku.”
Paška se smejuljio. Tada mu je Anka smakla sa glave povez i brzo smotavši ga napravila od njega loptu.
„Jabuka — to je uslovnost”, rekla je. „Evo odlične mete da se igramo Viljema Tela.”
Anton je uzeo crveni smotuljak i pažljivo ga pregledao. Pogledao je Anku — oči su joj bile kao uski prorezi, a Paška se zabavljao — bilo mu je veselo. Anton mu je pružio smotuljak.
„Na trideset koračaji neću promašiti kartu”, rekao je mirnim glasom, „razume se, iz dobro mi poznatog pištolja.”
„Odista?” rekla je Anka i obratila se Paški: „A ti, dragi moj, da li ćeš ti pogoditi kartu na trideset koračaji?” Paška je nameštao smotuljak na glavi.
„Jednom ćemo pokušati”, rekao je, kezeći zube. „Svojevremeno nisam loše pucao.”
Anton se okrenuo i krenuo stazom, glasno odbrojavajući korake:
„Petnaest… šesnaest… sedamnaest…”
Читать дальшеИнтервал:
Закладка:
Похожие книги на «Tesko je biti Bog»
Представляем Вашему вниманию похожие книги на «Tesko je biti Bog» списком для выбора. Мы отобрали схожую по названию и смыслу литературу в надежде предоставить читателям больше вариантов отыскать новые, интересные, ещё непрочитанные произведения.
Обсуждение, отзывы о книге «Tesko je biti Bog» и просто собственные мнения читателей. Оставьте ваши комментарии, напишите, что Вы думаете о произведении, его смысле или главных героях. Укажите что конкретно понравилось, а что нет, и почему Вы так считаете.