Arkadij Strugacki - Piknik pored puta

Здесь есть возможность читать онлайн «Arkadij Strugacki - Piknik pored puta» весь текст электронной книги совершенно бесплатно (целиком полную версию без сокращений). В некоторых случаях можно слушать аудио, скачать через торрент в формате fb2 и присутствует краткое содержание. Год выпуска: 2011, Издательство: NAŠ DOM, Жанр: Фантастика и фэнтези, sh. Описание произведения, (предисловие) а так же отзывы посетителей доступны на портале библиотеки ЛибКат.

Piknik pored puta: краткое содержание, описание и аннотация

Предлагаем к чтению аннотацию, описание, краткое содержание или предисловие (зависит от того, что написал сам автор книги «Piknik pored puta»). Если вы не нашли необходимую информацию о книге — напишите в комментариях, мы постараемся отыскать её.

Prevod sa ruskog i pogovor Andrij LAVRIK: Stalker u zoni piknika, Po romanu snimljen film Stalker, koji je postao klasika filmske umetnosti, a scenario ua film napravili su braća Strugacki... Ćirilica, 204 str.

Piknik pored puta — читать онлайн бесплатно полную книгу (весь текст) целиком

Ниже представлен текст книги, разбитый по страницам. Система сохранения места последней прочитанной страницы, позволяет с удобством читать онлайн бесплатно книгу «Piknik pored puta», без необходимости каждый раз заново искать на чём Вы остановились. Поставьте закладку, и сможете в любой момент перейти на страницу, на которой закончили чтение.

Тёмная тема
Сбросить

Интервал:

Закладка:

Сделать

Uzimam je pod ruku i polako idemo mojoj kući, a svi koji su do maločas zurili u nju žurno kriju njuške. Ja u ovoj ulici živim od rođenja; Reda Riđeg svi dobro znaju. A ko me ne zna, brzo će me upoznati; toga je i ona svesna.

— Mama traži da idem na abortus — odjednom kaže Guta. — A ja to neću.

Ja sam još nekoliko koraka napravio pre nego što sam sve to shvatio, a ona nastavlja:

— Neću da idem na abortus, hoću da imam dete od tebe. A ti — kako god hoćeš. Možeš slobodno da me ostaviš, ja te ne držim.

Slušam je kako govori, hrabreći samu sebe, slušam i polako otupljujem. Sve mi se zamutilo u glavi i samo mi se vrti neka glupost: jedan čovek manje — jedan čovek više.

— Mama mi kaže — govori Guta — dete je od stalkera, nećeš valjda da rađaš nakaze... On je nestalan, kaže, nećete imati porodicu, ništa. Danas je na slobodi, sutra — u zatvoru. Ali meni je svejedno, ja sam na sve spremna. Mogu ja i sama. Sama ću ga roditi, sama ću ga podići, napraviću čoveka od njega. Ne trebaš mi ti. I nemoj više da mi dolaziš — neću te pustiti ni na prag...

— Guta — kažem — čekaj malo! — I ne mogu da izdržim, provaljuje iz mene neki živčani, idiotski smeh. — Požurila si malo da me teraš!

Ja se smejem kao ludak, a ona stade, sakri mi lice u grudi i rasplače se.

— Šta ćemo sad, Red? — pita ona kroz suze. — Šta ćemo sad?

II Redrik Šuhart, 28 godina, oženjen, bez određenog zanimanja.

Redrik Šuhart je ležao iza nadgrobnog spomenika i, odmičući rukom granu oskoruše, gledao na cestu. Reflektori patrolnih kola šarali su po groblju i udarali ga u oči, i tada bi on zažmurio i zadržao dah.

Prošlo je već dva sata a na cesti je sve bilo po starom. Motor je ravnomerno radio uprazno a vozilo je stajalo u mestu i šaralo svojim trima reflektorima po zapuštenom groblju, po iskošenim zarđalim krstovima i pločama, po razraslom žbunju oskoruše, po tri metra visokom zidu, koji se završavao levo od njih. Patroldžije su se plašile Zone. Nisu čak ni izišli iz vozila. Ovde, na groblju, nisu se usuđivali čak ni da pucaju. Ponekad su do Redrika dopirali prigušeni glasovi, ponekad bi iz vozila izletao upaljeni opušak i kotrljao se po cesti, poskakujući i rasipajući crvene iskrice. Bilo je mokro, nedavno je padala kiša, i čak i kroz nepromočivi kombinezon Redrik je osećao vlagu i hladnoću.

Oprezno je pustio granu, okrenuo glavu i stao da osluškuje. Negde desno, ne sasvim blizu ali ni daleko, bilo je još nekog na groblju. Tamo je opet zašuškalo lišće i kao da se osula zemlja, a onda je na tlo tupo palo nešto teško i tvrdo. Redrik je oprezno, ne okrećući se, stao puzati unatrag, priljubljen uz mokru travu. Iznad glave mu je opet preleteo reflektorski zrak. Redrik je zamro, prateći njegovo bešumno kretanje i učinilo mu se da na jednom grobu među krstačama nepomično sedi čovek u crnom. Sedi ne krijući se, naslonjen leđima na mali mermerni obelisk, okrenut prema Redriku belim licem sa crnim jamama na mestu očiju. Zapravo, Redrik nije video i nije mogao videti za delić sekunde sve te pojedinosti, ali mu je mašta dopunila prizor. Otpuzao je još nekoliko koraka, napipao pljosku, izvadio je i neko vreme samo ležao, pritisnuvši topli metal uz obraz. Zatim je, sve držeći pljosku u ruci, otpuzao dalje. Više nije gledao ni levo, ni desno.

U staroj grobljanskoj ogradi bila je rupa i odmah pored nje na prostrtom ogrtaču sa zaštitnim slojem olova ležao je Barbridž. On je i dalje ležao na leđima, rastežući obema rukama okovratnik džempera i tiho, mučno, stenjao i dahtao. Redrik je seo pored njega i odvio čep pljoske. Onda je polako zavukao ruku pod Barbridževu glavu, osećajući celim dlanom vruću ćelu mokru od znoja, i prineo grlić pljoske starčevim usnama. Bilo je mračno, ali u slabim odblescima reflektora Redrik je video široko otvorene i naizgled staklene Barbridževe oči iobrasle višednevnom bradom. Barbridž je žudno ispio nekoliko gutljaja, pa se nemirno zameškoljio, opipavajući ranac sa plenom.

— Vratio si se... — progovorio je. — Dobar si ti momak... Riđi... Nećeš ostaviti starca... da ovako umre...

Redrik je, zabacivši glavu, povukao dobar gutljaj.

— Stoje tamo, kerovi — rekao je. — Kô ukopani.

— Nije to... tek tako... — rekao je Barbridž. Govorio je isprekidano, često hvatajući dah. — Neko je prijavio... Čekaju.

— Možda. Hoćeš još gutljaj?

— Neka. Dosta zasad. Samo me ne ostavljaj. Ako me ne ostaviš — neću umreti. I nećeš zažaliti.

Nećeš me ostaviti, Riđi?

Redrik ne odgovori. Gledao je prema cesti, na plave bleskove reflektora. Mermerni obelisk se i odavde video, ali se nije videlo sedi li o n a j još uvek tamo ili ne.

— Slušaj, Riđi. Ne lažem te. Nećeš zažaliti. Znaš, zašto je stari Barbridž još uvek živ? Ne znaš? Gorila Bob je nastradao. Faraon Banker — kô da ga nije ni bilo. Kakav je to bio stalker! A poginuo. I Puž. I Norman Cvikeraš. Kalogen. Krastavi Pit. Svi. Samo sam ja ostao. Znaš zašto?

— Zato što si uvek bio podlac — rekao je Redrik, ne odvajajući pogled sa ceste. — Lešinar.

— Jesam. Podlac. Morao sam biti. I drugi su. Faraon. Puž. A ostao sam samo ja. Znaš zašto?

— Znam — rekao je Redrik da bi ga se oslobodio.

— Lažeš. Ne znaš. Jesi li čuo za Zlatnu kuglu?

— Čuo sam.

— Misliš da je to bajka?

— Bolje ćuti. Samo gubiš snagu.

— Nema veze. Ti ćeš me izneti. Toliko puta smo išli zajedno! Nećeš me valjda sad ostaviti?

Znao sam te kad si bio ovoliki... mali. Znao sam tvog oca.

Redrik je ćutao. Hteo je da zapali; izmrvio je jednu cigaretu na dlanu i stao njušiti. Nije pomagalo.

— Moraš me izvući odavde — govorio je Barbridž. — Zbog tebe sam i nastradao. Kad nisi hteo da povedemo Maltežanina.

Maltežanin je po svaku cenu hteo da pođe sa njima. Celo veče im je plaćao piće, nudio im veći procenat plena, zaklinjao se da će nabaviti specijalno odelo i Barbridž, sedeći pored Maltežanina i zaklanjajući lice teškim naboranim dlanom, divlje je namigivao Redriku — pristani, dobro će nam doći. Verovatno je baš zbog tog njegovog navaljivanja Redrik tada rekao «ne».

— Nastradao si zato što si tako pohlepan — hladno je rekao Redrik. — Ja tu nisam ništa kriv.

Zaveži sad.

Neko vreme Barbridž je samo stenjao. Ponovo je zavukao prste pod okovratnik i sasvim zabacio glavu.

— Uzmi ceo plen — prokrkljao je. — Samo me nemoj ostaviti.

Redrik je pogledao na sat. Do svitanja više nije bilo dugo, a patrolna kola nikako nisu odlazila. Reflektori su šarali po žbunju, a negde tamo, sasvim blizu patrolnih kola, nalazio se kamuflirani landrover i svakog časa je mogao biti otkriven.

— Zlatna kugla — opet je počeo Barbridž. — Ja sam je našao. A takve gluposti su pričali o njoj.

Ja sam i sâm lagao svašta. Kao, da ispunjava svaku želju. Eh, da je svaku, odavno mene ne bi tu bilo. Živeo bih u Evropi. Plivao bih u parama.

Redrik ga pogleda odozgo. U plavim kratkotrajnim odblescima Barbridževo lice je izgledalo kao mrtvo. Ali staklene izbečene oči su pažljivo i jasno gledale Redrika.

— Nema nikakve večne mladosti — govorio je Barbridž. — Nema ni para. Ali dobio sam zdravlje. I deca su mi zdrava. I živ sam. Ti ne možeš ni da zamisliš gde sam sve bio. I ostao sam živ.

— Oblizao je usne. — Samo jedno sam molio. Da živim. I da mi dâ zdravlje. I normalnu decu.

— Ma začepi već jednom — najzad reče Redrik. — Brbljaš kao žena. Ako budem mogao — izvući ću te. Žao mi je tvoje Dine. Otišla bi na pločnik...

— Dina... — prokrkljao je Barbridž. — Devojčica moja. Lepotica. Oni su tako razmaženi, Riđi.

Читать дальше
Тёмная тема
Сбросить

Интервал:

Закладка:

Сделать

Похожие книги на «Piknik pored puta»

Представляем Вашему вниманию похожие книги на «Piknik pored puta» списком для выбора. Мы отобрали схожую по названию и смыслу литературу в надежде предоставить читателям больше вариантов отыскать новые, интересные, ещё непрочитанные произведения.


Arkadij Strugacki - Biały stożek Ałaidu
Arkadij Strugacki
Arkadij Strugacki - Pora deszczów
Arkadij Strugacki
Arkadij Strugacki - Trudno być bogiem
Arkadij Strugacki
Arkadij Strugacki - Piknik na skraju drogi
Arkadij Strugacki
Arkadij Strugacki - Przenicowany świat
Arkadij Strugacki
Arkadij Strugacki - Alfa Eridana
Arkadij Strugacki
Arkadij Strugacki - Fale tłumią wiatr
Arkadij Strugacki
Arkadij Strugacki - Poludnie, XXII wiek
Arkadij Strugacki
libcat.ru: книга без обложки
Arkadij Strugacki
Отзывы о книге «Piknik pored puta»

Обсуждение, отзывы о книге «Piknik pored puta» и просто собственные мнения читателей. Оставьте ваши комментарии, напишите, что Вы думаете о произведении, его смысле или главных героях. Укажите что конкретно понравилось, а что нет, и почему Вы так считаете.

x