Bonilla Xisco - SAMOS

Ostatak dana prošao je u vječnoj tišini. Janira je kroz rešetke kaveza gledala ogromne pse koji su spavali u središnjem dijelu, iskorištavajući sjenu obližnjih zgrada. Nerisa je neutješno plakala od bojazni za sestru u slučaju da ih razdvoje. Almik nije mogao prestati razmišljati o činjenici da bi im ovo mogla biti posljednja zajednička noć i žalio je što ih je iznevjerio i što nije uspio pomoći roditeljima.

Bližila se večer kad je mala grupa muškaraca došla do kaveza u pratnji pasa koji su u dosadi njuškali oko sebe. Zaustavili su se pred kavezima i počeli raspravljati na neobičnom jeziku kojeg je koristio i Zamar. Jezik možda je bio neobičan, mislio je Almik, ali značenje je bilo jasno; došli su unaprijed pogledati i izabrati robu koju će kupiti. Almik je za to vrijeme i njih promatrao. Bilo ih je jedanaest ili dvanaest i bili su bogato obučeni. Tunike su odavale dobar društveni i ekonomski status. Pretpostavljao je da se radi o trgovcima, prinčevima i moćnim ljudima. Različitih izraza lica, neki ljubaznih, a neki podmuklih i sitiničavih, muškarci su ih znatiželjno promatrali. Što ih je navelo da dođu ondje kupiti robove? Shvatio je da su im životi svima u rukama sudbine.

Bilo je neobično gledati zoru dok je sunce izlazilo na kopnu. Almik i sestre uvijek su ga gledali kako se rađa u moru. Sve troje je nemirno provelo noć; zatvarali su oči na kratke periode i budili se prestrašeno gledajući jesu li još uvijek svi na broju. Nerisa je razmijenila nekoliko riječi s Grkinjom koja se nalazila u kavezu pored. Objasnila im je da se nalaze na imanju jednog od najvećih trgovaca robljem u regiji. Ona je dospjela tamo jer joj otac nije bio u mogućnosti platiti kartaške dugove, a prije otprilike mjesec dana mu je istekao rok za plaćanje njezine slobode. Također im je objasnila da jednom tjedno odvoze dva kola puna robova za prodaju na tržnicu u Tir; opskrba robljem na imanju bila je neprekidna.

Sunce je već bilo potpuno vidljivo kad je desetak muškaraca krenulo prema kavezima u pratnji dvoja kola koja su vukli volovi. Bio je tržni dan u Tiru. Djeca su nervozno ustala. Dva muškarca su im prišla, a oni su se, preplašeni, čvrsto zagrlili.

Muškarci su ih natjerali da se popnu u jedno od kola s čijih su se bočnih strana, napravljenih od drveta, uzdizali kolci, međusobno spojeni redovima užih trupaca u horizontalnom položaju, stvarajući tako krovište koje je sprječavalo bilo kakav pokušaj bijega.

Nakon što je i posljednja osoba ušla u dupkom puna kola, vrata na stražnjem dijelu su se zatvorila. Almik je izbrojao dvanaest osoba u svojim kolima i šest u drugim. U potonjim kolima vozili su se samo muškarci, snažne građe, s okovima na rukama i nogama te povezani jednim lancem. Sudeći prema mjerama opreza i činjenici da je osam do zuba naoružanih čuvara pratilo kola, radilo se o opasnim muškarcima. Njihova kola pratila su samo dva čuvara; jedan je sjedio ispred kaveza, a drugi je hodao iza vrata. Almik je zatim promotrio svoje suputnike. Sestre su, kao i on, stajale zbog nedostatka prostora za sjedenje. Ispred njih, uz samog vozača kola, sjedilo je pet mladih žena u svojim dvadesetim godinama, crne kose i maslinaste puti; strankinje iz dalekih zemalja. S druge strane sjedila je žena koja je noć prije razgovarala s Nerisom i vikala čuvarima da je greškom prodana u roblje. Pored nje sjedio je bračni par s djetetom otprilike Almikove dobi.

Vidjeli su trgovca robljem u raskošnom palankinu ukrašenom zastorima živih boja, koji su nosila četiri snažna nosača puti boje ebanovine. Obukao je najraskošnije odijelo. Njegovo prijevozno sredstvo stalo je na čelo povorke. Izašli su iz palisade i krenuli prema jugu.

–Kamo nas vode, Almiče?

–Pretpostavljam na prodaju, Janira, ali ne znam da li u Tir jer ne idemo istim putem kao i jučer.

–Želim ići s tobom.

–Smiri se, dušo, neće nas razdvojiti jer smo braća. Čula si što je rekao Zamar.

–Nisam baš sigurna – uključila se u razgovor Nerisa.

–Zašto to kažeš, Nerisa? Nema smisla da na razdvoje.

–Smisla? Ne traži smisao u ovome, Almiče. Sjeti se što nam se sve dosad dogodilo. Sjeti se što su napravili ovoj ženi. – Pogledala je ženu koja je i dalje dozivala muškarca koji ju je uveo u kola, inzistirajući da se radi o grešci-. Bojim se najgoreg; sigurna sam da će nas odvojeno prodati. – Nerisine oči odražavale su crne slutnje.

–Ne želim to vjerovati.

–Ne brini sad, Janira – Almik je krajičkom oka pogledao Nerisu-. Idemo napraviti dogovor. Istina je da ne znamo kad ni kome će nas prodati. Također ne znamo hoće li nas prodati skupa ili odvojeno. Bez obzira što nam se dogodi i tko nas kupi, najvažnije je da ostanemo živi i da se zakunemo da nećemo stati dok ne pronađemo jedni druge. – Sestre su bile na rubu suza.

–Zakunimo se odmah.– Nerisa je snažno primila brata i sestru za ruke.

– Da, tako ćemo sigurno pronaći jedni druge.– Najmanjoj se odmah popravilo raspoloženje.

–U redu, zakunimo se. – Almik je primio Janiru za ruku stvarajući tako uski krug između njih troje-. Ponavljajte za mnom: „Kunem se da ću, gdje god da jesam, tražiti braću dok ih ne pronađem i zajedno s njima ponovno steknem slobodu. Kunem se roditeljima“. – Djevojčice su ponovile zakletvu dok su ih ostali robovi, osim žene koja je odustala od vikanja na ljude koji su je zarobili, gledali nesposobni razumijeti njihove riječi izgovorene na, u tom području, nepoznatom jeziku. Brat i sestre zagrlili su se s ljubavlju, kao i mnogo puta dosad otkad je Almik navršio deset godina, i pustili suze da im slobodno teku niz lice.

Procesija je nastavila u smjeru juga prolazeći uz jedan od brežuljaka te potom nastavila u smjeru zapada. Uskoro su mogli vidjeti grad. Tir je bio grad koji se, tijekom obnove, počeo širiti duž obale, iskorištavajući tako mogućnosti prekomorske komunikacije koju mu je dao taj prestižni geografski položaj. Približavajući se gradu, viđali su sve više ljudi koji su obavljali svoje svakodnevne poslove. Došli su do podnožja malih zidina. Almika je iznenadilo što jedan tako velik grad ima tako niske zidine. Kasnije će saznati da stanovnici Tira nisu više polagali nade da će ih zidine zaštititi. Grad, koji se u prošlosti smatrao najsigurnijim na svijetu i neosvojivim, ostao je neporažen sve dok ga protivno svim očekivanjima, prije sto godina, nije opsjeo i osvojio Aleksandar Veliki, zajedno sa svojom makedonskom vojskom. Protok ljudi ispod zidina bio je neprekidan. Procesija se zaustavila ispred drvenih platformi oko kojih se vrtio veliki broj ljudi.

Kola su se zaustavila pored raskošnih trgovina. Trgovac robljem ušao je u jednu od njih dok su čuvari otvarali vrata kola u kojima su se nalazila djeca i naređivali svima koji su bili unutra da uđu u drugu trgovinu. Trgovine su bile izgrađene od velikih drvenih šipki učvršćenih debelim užetima od konoplje i čvrstih višebojnih tkanina koje su činile zidove. Zarobljenici su prošli kroz trgovinu i izašli na stražnja vrata iza kojih su se nalazili debeli kolci zabijeni u zemlju koji su služili za privezivanje robova. Ispred njih se nalazila mala terasa, skrivena od znatiželjnih očiju prolaznika u vanjskom dijelu gdje su ostavili kola. Djeca su imala pogled na stražnju stranu platformi koje su jednostavnim stepenicama bile povezane s terasom. Čuvari su doveli i muškarce iz drugih kola koji su i dalje imali debelu stražu.

Nakon nekog vremena pojavio se i trgovac robljem. Prišao im je živo razgovarajući s muškarcem obučenim u elegantnu tuniku živih boja i profinjene pletene sandale. Pažljivo su pregledali robove i nastavili s razgovorom. Kako se sunce penjalo, tako je žamor ljudi u vanjskom dijelu postajao sve glasniji. Nešto prije podne, muškarac koji je razgovarao s trgovcem robljem popeo se na platformu i počeo dozivati ljude koji su se nalazili u vanjskom dijelu. Čuvari su s poteškoćom odveli muškarce iz drugih kola na platformu. Muškarac u šarenoj tunici predstavljao ih je zainteresiranim kupcima, ukazujući na snažnu građu jednog od njih ili visinu drugog.