Bonilla Xisco - SAMOS

Samos

© Xisco Bonilla Garriga 2017-2020

contacto@xiscobonilla.com

www.xiscobonilla.com

https://twitter.com/xiscobonilla

www.facebook.com/Xisco-Bonilla-Escritor

www.instagram.com/xiscobonilla_escritor

Trenutno izdanje: Tektime

Dizajn korica: © Xisco Bonilla Garriga

Neće biti dopušteno potpuno ili djelomično reproduciranje ove knjige ili njeno uklapanje u računalni sustav ili prijenos u bilo kojem obliku ili mediju, bez prethodnog pismenog odobrenja autora. Povreda gore spomenutih prava može biti kazneno djelo protiv intelektualnog vlasništva (čl. 270 i slijedeći Španjolski kazneni zakonik).

-Probudi se! – čuo je Magon kroz anarhiju povika i buke koji su ga trgali iz dubokog sna. – Probudi se već jednom! – prepoznao je zabrinuti glas svog kolege i uspio otvoriti kapke.

–Što se događa? Čemu tolika buka? – pitao je trljajući oči.

– Rimljani! Otkrili su naš položaj i uskoro će nas dostići.

Zbunjeni Magon pospano je pogledao svog sugovornika, kao da nije shvatio značenje posljednje rečenice te je, potom, skočio i pridružio se gužvi koja ga je okruživala. Trup broda bio je pun ljudi. Pokušao je uključiti se u gužvu, ali ga je snažni udar bacio na pod.

Nije bio siguran koliko je vremena prošlo od događaja, možda samo trenutak, ali nije se micao s poda, potpuno prekriven mješavinom slane vode, urina i fekalija poteklih iz brodskog dna. Opipao je bolnu glavu i ponovno otvorio oči. Sve je bilo mračno i glasni žamor vode dao mu je do znanja da u trupu broda postoji značajno puknuće. Bezuspješno je tražio svjetiljke i shvatio da su s udarom pale na dno i vjerojatno se ugasile. Izoštrivši pogled u potrazi za ulazom na palubu, čuo je isti glas koji ga je probudio.

–Jesi li tu, Magon?

–Tu sam, Ascipo! Ispružio je ruku u smjeru mjesta s kojeg je dolazio glas dok nije dohvatio ruku svog kolege. – Udarili su nas; moramo se popeti na palubu.

–Mislim da sam slomio nogu. – odogovorio je Ascipo-. Brod je uništen. Idi bez mene.

–Nipošto! – odgovorio je Magon, bolno se ustajući. Opipavajući oko sebe pronašao je svog prijatelja i pomogao mu ustati. – Jesmo li se nasukali? Jesmo li blizu obale? – raspitivao se Magon dok je nosio svog prijatelja prema palubi.

–Ne, još uvijek smo na otvorenom moru. – Ascipo je napravio kratku pauzu jer je bol u nozi bila nepodnošljiva. – Kad sam se spuštao, rimski brod je išao direktno prema nama. Upravo su nas udarili pramcem i sreća je što nas nisu potopili.

Konačno su stigli do male stepenice koja je vodila na palubu. Magon je zavirio kako bi potražio pomoć, međutim naišao je na kaotični roj mornara i vojnika koji su se, na sve moguće načine, branili od napadača. Pored njega je prošao Utibaal Liksuški i ponudio mu pomoć. Zajedno su podigli Ascipu koji je, iscrpljen, sjeo kako bi pregledao nogu.

–Imao si sreće- pokušao ga je oraspoložiti Magon. Mislim da ništa nije slomljeno; samo mi se čini da ti je komad drveta ozlijedio mišić.

–Idemo! – prekinuo ih je Utibaal. Crveno i znojno lice trgovca izgledalo je kao da će za koji trenutak eksplodirati. – Rimljani se vraćaju! – uzviknuo je pokazujući rukom prema lijevoj strani broda.

Magon se dignuo i uperio pogled u smjeru u kojem je pokazivao Utibaal. Još uvijek je bila noć, ali je mjesec obasjavao nebo dovoljno da se mogla vidjeti silueta rimske trireme, koja se prijeteće približavala po tamnom moru. Magonovi mišići su se stegnuli i osjetio je grč u želucu vidjevši jedro onih koji su ubili njegovu ženu i djecu u Sirakuzi. Njihovi progonitelji nisu ih htjeli potopiti; htjeli su se ukrcati na brod.

–Idemo, Ascipo. – pomogao je svom prijatelju ustati-. Ustani! Moramo skočiti.

Tri muškarca krenula su prema desnoj strani broda i Magon je još jednom pogledao iza sebe kako bi potvrdio svoje mračne sumnje. Rimska trirema namještala se kako bi se Rimljani mogli ukrcati na uništeni brod i porobiti članove posade. Zgrabio je Ascipovu ruku i, pogledavši prema tamnim vodama, pomolio se svom bogu, Ešumanu, da ih čuva u svom kraljevstvu.

Trokutno jedro, zavezano na lijevoj strani, vijorilo se polako između mrmura nastalih udarcima ćudljivih valova u drveni trup, koji su potom, u obliku pjene, padali natrag u plavi pokrov koji ih je okruživao.

–Pazi! Ako te ubode škarpina, nećeš uživati u proslavi svojih deset godina – prigovorio je Hermes svom sinu. Crvena riba energično je preskakala palubu s raširenim škrgama i nakostriješenim bodljama punim otrova. Almik jer maknuo svoje boso stopalo točno na vrijeme.

– Žao mi je, oče – odgovorio je dječak dok su preplanule mornarove ruke, opremljene naoštrenim drvenim štapom tražile svoj plijen i nabijale opasnu ribu stavljajući je u istrošenu košaru napravljenu od konoplje.

– Kada pokupiš mreže, trabaš ostati na oprezu; ovo nije prvi put i jednog dana se može nešto loše dogoditi – podučavao ga je otac nježno-. Jedan ubod može biti smrtonosan. Sjeti se starog Aristofana, koji se, prošle godine, nije živ vratio s ribarenja. Sve ovisi o količini otrova koju primiš.

–U pravu si, oče – pokušao se opravdati Almik-; ali ti znaš da je moja najveća želja postati vojnik kako bih mogao putovati i upoznati nove krajeve.

–Volim svježi jutarnji povjetarac – promijenio je temu Hermes kao da nije ni čuo nerazumne riječi svog malog sina-. Ne znaš koliko smo sretni što živimo pored mora – govorio je blago tamnoputi ribar u svojim tridesetima dok ih je polako usmjeravao prema obali. Jednom rukom je čvrsto zgrabio kormilo dok je drugom potezao užad kako bi namjestio jedro u smjeru vjetra. -Osjećaj kapljica mora na licu kad režemo valove vrijedan je sveg truda kojeg ulažemo. Nijedna avantura neće te učiniti sretnijim, sine; osim toga, posao vojnika je jako nezahvalan, nema sreće ni zasluge u oduzimanju života drugom ljudskom biću.

–Može biti, ali želio bih upoznati druga mjesta i ne vidim drugi način na koji bih to postigao, iako također volim ribariti – dodao je Almik potišteno-. Volim i ploviti, pogotovo kad nas vjetar jako gura i naginje barku tako da možemo rukom dotaknuti vodu bez napora.

–Imaš pravo, Almiče; ali nemoj ništa reći majci; znaš da joj se ne sviđa kad se igramo s onim što nam stavlja hranu na stol. – Otac se zadovoljno smiješio dok je promatrao sina kako sprema ostatak ribe u pletene košare na dnu, puno puta pokrpanom različitim vrstama drveta, koje su stvorile nepravilni mozaik po cijeloj barci. Dobro ga je podučio i bio je siguran da bi, kad bi žena dopustila, već mogao ići sam ribariti.

–Hajde, preuzmi kormilo na trenutak. Ne puni se svaki dan deset godina i treba to proslaviti. Vidjet ćeš kakvu ti večeru majka priprema.

Almik je zavjerenički pogledao oca. U teoriji mu je bilo zabranjeno preuzeti kormilo. Majku je oduvijek plašilo more. Štoviše, ona nikad nije plovila, nije se čak ni približila obali kako bi namočila noge u vrućim ljetima. Međutim, kad je Almik bio nasamo s ocem, bez sestara koje su ih mogle tužiti, bilo kakav izgovor bio je dovoljan da mu Hermes preda kontrolu nad čamcem. I uživao je. Znao je da mu je to u krvi. Njegovi djedovi i pradjedovi bili su mornari i ribari. I premda je jednog od njih odnijelo divlje more, rezati valove, kontrolirati vjetar i ponekad, obavezno daleko od obale kako bi izbjegao neželjena objašnjenja, utrkivati se s djecom drugih ribara, bio je najbolji doživljaj na svijetu. Dok je bio za kormilom, vrijeme je letjelo.