Stanislaw Lem: Invazija s Aldebarana

Dogodilo se to nedavno — čini mi se zapravo kao da je bilo jučer. Dvojica stanovnika Aldebarana, pripadnika rase obdarene razumom, koja će biti otkrivena 2685. godine i koju će Neirarch (Linne 30. stoljeća) klasificirati kao „grupu coelestiaca” u rodu „megalopterygia” — ukratko: dvojica predstavnika roda „megalopteryx ambigua flirx”, koje je Vrhovna skupština Aldebarana poslala da prouče mogućnosti za koloniziranje planete u području VI parcijalne periferijske tekućine (PFT) — najprije su se spustili na Jupiter, gdje su uzeli uzorke njegova tla. Uvjerivši se da su ti uzorci pogodni za opskrbljivanje „telepathikusa” („sustava za sporazumijevanje”), odlučili su istražiti odmah i treću planetu sustava — omanje 31 nebesko tijelo, koje je oko središnje zvijezde kružilo u pravilnoj putanji.

Oba Aldebaranca podese svoje „astromate” na iznadprostornu brzinu i ubrzo se približe atmosferi planeta. Smanjivši zatim brzinu, nekoliko puta oblete oko planete i počnu ga spuštati prema njoj. Oceani i kontinenti sve su sporije primicali ispod njih. Možda bi trebalo spomenuti da Aldebaran” — za razliku od ljudi — nisu letjeli u raketama nego obrnute rakete su bile u njima — osim sićušnog vrha.

Budući da im je obojici planet bio potpuno nepoznat, sto za spuštanje izabrali su slučajno. Kao bića što vode račun o strategiji i pravi sinovi visokorazvijene parastatičke civilizacije, obično su se spuštali na liniju planetarnog terminatora, tj. na granicu između dana i noći na planeti. Meko se spustivši na planetu, oni napuste svoje svemirsko vozilo — točnije rečeno: odlijepe se od njega i poprime koncentričan oblik karakterističan za sve „metapterygije”, monozoe i polizoe na nižem stupnju razvoja.

Na ovome mjestu valjalo bi opisati došljake, ali njihova je vanjština i predobro poznata. Po mišljenju svih autora, Aldebaranci- poput svih razvijenijih bića iz područja Mliječne staze — imaju mnogobrojne vrlo dugačke hvataljke nalik na ruke sa šakom sa šest prstiju, neobično velike, odbojne krakate glave i noge također sa po šest prstiju. Stariji od ove dvojice, a ujedno i vođa, zvao se NGRTX, a mlađi — u zavičaju poznat kao stručnjak za planetarna pitanja — PWGDRK.

Odmah nakon spuštanja došljaci su otkinuli nekoliko granja u grmlju oko svoga svemirskog vozila i njime ga pokrili da bi ga sakrili od pogleda slučajnih namjerenika. Zatim su istovarili svoje uređanje — „teremtak” (analizator), napunjen i za djelovanje spreman „aldolicho” (obrambeni sustav) i peripatetički „telepathikus”, o kojem je već bilo riječi.

Peripatetički „telepathikus”, zvan Pe-Te, jest uređaj što služi za sporazumijevanje s razumnim bićima drugih planeta i koji, zahvaljujući iznad prostornim priključcima na „super mozak”, može prevoditi na aldebaranski jezik sve što je napisano na stotinu devedeset šest tisuća galaktičkih jezika, narječja i žargona. Taj se uređaj razlikuje, a ostali također, od zemaljskih, jer Aldebaranci — to će se otkriti 2685, godine — ne proizvode svoje uređaje i strojeve nego oni niču iz sjemenki i jaja koji se prethodno genetički usmjeravaju prema potrebi.

Svojom vanjštinom, ali ne samo njome, peripatetički „telepathikus” podsjeća na tvora, jer je iznutra ispunjen mesnatim stanicama semantičke memorije; ima i mehanizam „alveolarnog translatora” („sustav za prevođenje glasova”) te „mnemonsko-mnestičku” žlijezdu. Uz to sprijeda i straga ima „ekranske otvore” (I3O) svog „interglokokoma”, tj. „interplanetarnoga glosarsko-koherentno-kontemplativnoga komunikatora” („sustav za međuplanetarna sporazumijevanja”).

Opremljeni, dakle, najnužnijim oni pođoše. „Telepathikusa” su držali za upravljač, „teremtak” se kretao ispred njih — na njemu je bio pričvršćen i „aldolicho”.

Mjesto prvog izviđanja nije moglo biti bolje. Bio je to predio obrašten gustim grmiljem, iznad kojeg su se navlačili večernji oblaci. Neposredno prije spuštanja uspjeli su u daljini zapaziti nešto nalik na crtu; mislili su da bi to mogao biti dio prometnog sustava.

Dok su oko nepoznatog planeta oblijetali na velikoj visini, zapazili su već i druge znakove civilizacije — na primjer: jedva primjetan odsjaj na tamnoj polukugii, vjerojatno osvijetljene gradove. To im je pojačavalo nadu da će pronaći visokorazvijena živa bića, što su zapravo i željeli. Jer u to doba — prije propasti nedostojnog Syncitija, pred čijom se agresivnošću nisu mogle obraniti ni stotine planeta vrlo udaljenih od Aldebarana — Aldebaranci su najradije osvajali naseljene planete, smatrajući da je to njihova povijesna dužnost. Osim toga, nerado su kolonizirali nenastanjene planete, jer su takvi pothvati iziskivali opsežne građevinske, industrijske i druge investicije.

Oba izviđača teško su se probijala kroz gusto grmlje, a nepoznate sićušne leteće nemani neprestano su ih bockale po rukama i glavi. Iznad sebe nisu vidjeli gotovo ništa, a što su dulje hodali to su ih jače šibale grane po njihovim krakatim glavama, jer rukama nisu dospijevali tako brzo razmicati žbunje ispred sebe. Dakako, oni nipošto nisu namjeravali sami osvojiti i pokoriti planetu — to nije bilo u njihovoj moći. Oni su bili samo prethodnica; nakon njihova povratka na Aldebaran imala bi se — ovisno o podacima u njihovom izvještaju — pripremiti velika invazija.

„Aldolicho” je na svakih nekoliko koraka zapinjao u gustišu pa su ga morali izvlačiti uz velike napore. Pri tome su pazili da ne dotaknu obarač, jer su se kroz njegovo mekano krzno i odviše jasno mogle opipati strelice kojima je bio napunjen. Stanovnici planete bez sumnje će ubrzo postati njegove žrtve.

— Ne mogu se razaznati nikakvi tragovi ovdašnje civilizacije — zaciči PWGDRK poslije približno sat hoda.

— Ali, vidio sam gradove — odgovori NGTRX.

— Uostalom… Stani, tamo prijeko je svjetlije… To je zacijelo cesta. Da, pogledaj, cesta!

Izbili su na čistinu, ali ih je ona razočarala. Relativno široka, ravna čistina, nalik na cestu, bila je prekrivena kašastom, ljepljivom supstancijom, koju su na rubovima omeđivali složeni oblici valjkastih izbočina i udubina. Mnogi od tih oblika bili su načinjeni od kamena.

PWGDRK, specijalist za planetarna pitanja, pomisli da su naišli na izmetine gigantosaurusa.

— To nikako nije cesta — reče. — Ni jedno aldebaransko vozilo na kotače ne bi se moglo tuda kretati.

Odmah su analizirali uzorke tla koje je uzeo „teremtak”; na njegovom čelu pročitali su rezultat ispisan fosforescentnim slovima: kašasto-ljepljiva tvar je mješavina vodikova oksida, aluminija i silicijeva oksida sa znatnim primjesama blt (blata).

Nisu, dakle, naišli na trag gigantosaurusa. Pođoše dalje gazeći travu koja im je dopirala do najviše hvataljke. Iznenada iza sebe začuju neobično stenjanje. Zbog sve gušćeg mraka u prvi tren nisu uspjeli razaznati ništa.

— Pazi! — zaciči NGTRX.

Nešto je stenjući i njišući se jurilo prema njima — golemo stvorenje ravna čela, glomazna trupa i glatke kože.

— Nije li to Syncitij? — uzbuđeno zapita NGTRX.

Crni div odgmiže pored njih — obojica su bila uvjerena da su vidjela kotače što su divlje tutnjali kao na pravom stroju. Upravo su se htjeli primaći da bolje vide kad ih zalije prava bujica blata. Napola onesviješćeni, a uprljani odozgo do dolje, stadoše kao ukopani. Tek kad su sa sebe stresli najveće komade prljavštine, potrče k „telepathikusu” da saznaju nije li se iz krkljanja, škripanja i tutnjave onog stroja što je projurio moglo razaznati nešto smisleno.

„Nepravilni zvuci primitivnog potrošača ugljikovodika i kisika, koji radi pod uvjetima za koje nije namijenjen”, pročitaju na ekranu „telepathikusa” i začuđeno se pogledaju.