Mihail Bulgakov - Majstor i Margarita

Pilat je to i učinio s velikom umješnošću. Na oholom licu podigle su se obrve, prokurator je s čuđenjem pogledao ravno u oči prvosvećenika.

— Priznajem, taj me je odgovor začudio — meko je pro govorio prokurator — bojim se da nije posrijedi nespora zum.

Pilat je objašnjavao. Rimska vlast nimalo ne osporava prava duhovne mjesne vlasti, prvosvećeniku je to dobro poznato, ali je u navedenom slučaju pogreška očita.

Rimska je vlast za ispravljanje te pogreške, dakako, zainteresirana.

Zaista: zločini BarRabbana i HaNocrija ne mogu se po svojoj težini usporediti. Ako je drugi, vidljivo ludi čovjek, okrivljen zbog izgovorenih besmislenih govora u Jeršalajimu i nekim drugim mjestima, onda prvog terete mnogo važnije stvari. Ne samo da je taj sebi dopustio izravno pozivanje na metež, nego je ubio stražara kad je taj pokušao da ga sveže. BarRabban je neuporedivo opasniji nego HaNocri.

Zbog svega rečenog, prokurator moli prvosvećenika neka ponovo razmotri odluku i pusti na slobodu onog od dvojice osuđenih koji je manje štetan, a taj je bez sumnje HaNocri. Dakle?

Kaifa je pogledao Pilatu ravno u oči i rekao tihim ali čvrstim glasom da je Sinedrion pažljivo razmotrio slučaj, i da po drugi put izjavljuje kako kani osloboditi Bar— Rabbana.

— Kako? Čak poslije moga posredovanja? Posredova nja onoga u čijem licu govori rimska vlast? Prvosvećeniče, ponovi treći put.

— I treći put izjavljujem da ćemo osloboditi BarRab bana — tiho je rekao Kaifa.Sve je bilo svršeno i više nije bilo o čemu da se govori. HaNocri je odlazio zauvijek i nikoga neće biti da izliječi strašne, zle boli prokuratorove protiv kojih nema lijeka, osim smrti. Ali nije ta misao pogodila Pilata. Ista ona neshvatljiva tuga koja se bila javila na balkonu, prožela je čitavo njegovo biće. Istog je časa pokušao da je objasni, i objašnjenje je bilo čudno: prokuratoru se činilo da o nečem nije do kraja porazgovarao s osuđenim, a možda nešto nije do kraja ni saslušao.

Pilat je otjerao tu misao, i ona je odletjela u jednom časku kao što je i doletjela. Odletjela je, a tuga je ostala neobjašnjena, jer je nije mogla objasniti ni druga kratka misao koja je sijevnula kao munja i odmah se ugasila: «Besmrtnost… došla je besmrtnost…» Čija je besmrtnost došla? To nije shvatio prokurator, ali ga je pomisao na tu zagonetnu besmrtnost prisilila da se sledi na sunčanoj žezi.

— Dobro — rekao je Pilat — neka bude tako.

Tada se okrenuo, prešao pogledom svijet koji je vidio i začudio se promjeni koja se dogodila. Nestao je otežali od ruža grm, nestali su čempresi koji su okruživali gornju terasu, i šipkovo drvo, i bijeli kip u zelenilu, i samo zelenilo. Umjesto svega toga plivala je neka purpurna šikara, u njoj se zaplelo neko vodeno bilje i nekamo se pokrenulo, a zajedno s njim pokrenuo se i Pilat. Sada ga je odnosio, gušeći ga i paleći, najstrašniji gnjev, gnjev nemoći.

— Gušim se — promrmljao je — gušim se!

Hladnom, vlažnom rukom strgnuo je kopču na vratu plašta i ona je pala u pijesak.

— Danas je sparno, negdje je oluja — odazvao se Kaifa ne skidajući oči s crvena prokuratorova lica i sluteći sve muke koje još predstoje. «O kako je ove godine strašan mjesec nišan!» — Ne — rekao je Pilat — to nije od toga što je sparno, nego se gušim jer sam s tobom, Kaifo — i suzivši oči, Pilat se nasmiješio i dodao: — Čuvaj se, prvosvećeniče!

Tamne prvosvećenikove oči su bljesnule i, ništa gore nego prije prokurator, on je izrazio na svom licu čuđenje.

— Što čujem, prokuratore? — ponosno i mirno od govorio je Kaifa. Prijetiš mi poslije donesene presudekoju si potvrdio i ti sam? Može li to biti? Navikli smo na to da rimski prokurator bira riječi prije nego što će ih izreći. Da nas nije netko čuo, hegemone?

Pilat je mrtvim očima pogledao prvosvećenika i, na— cerivši se, namjestio smiješak.

— Što to kažeš, prvosvećeniče! Tko nas sada ovdje može čuti? Zar nalikujem mladom opsjednutom skitnici koji će danas biti kažnjen? Zar sam ja dijete, Kaifo? Znam što govorim i gdje govorim. Čuvan je vrt, čuvan dvorac tako da ni miš ne može prodrijeti kroz neku rupu! I ne samo miš, prodrijeti neće ni taj, kako li se zove… iz gra da Kiriata. Uostalom, poznaješ li takvog prvosvećeniče?

Da… taj da prodre ovamo gorko bi to požalio, to ćeš mi, dakako, povjerovati? Onda znaj, prvosvećeniče, da odsada ti nećeš imati mira! Ni ti, ni tvoj narod — i Pilat je pokazao rukom u daljinu, udesno, tamo gdje je u visini plovio hram — to ti ja kažem, Pilat Poncijski, konjanik Zlatne Su lice!

— Znam, znam! — neustrašivo je odgovorio crnobradi Kaifa i njegove su oči zablistale. Dignuo je ruku k nebu i nastavio: — Zna narod judejski da ga mrziš ljutom mrž njom i da ćeš mu pričiniti mnoge muke, ali ga potpuno nećeš uništiti! Zaštitit će ga Bog! Uslišat će nas, uslišati svemogući cezar, obraniti nas od ubojice Pilata!

— O ne! — uskliknuo je Pilat i sa svakom riječju njemu je postajalo sve lakše i lakše: više nije bilo potrebno da se pretvara, nije bilo potrebno birati riječi. — Suviše si se mnogo žalio cezaru na mene i sada je nastao moj čas, Kai fo! Sad će od mene poletjeti vijest, ali ne namjesniku u An— tiohiju, i ne u Rim, već ravno na Kapri samom imperato ru, vijest o tome kako vi u Jeršalajimu izrazite buntovnike skrivate od smrti. I neću, kao što sam htio za vašu korist, napojiti Jeršalajim vodom iz Salamunova ribnjaka! Ne, ne vodom! Sjeti se kako sam zbog vas morao skidati sa zido va štitove s imperatorovim inicijalom, premještati vojsku, morao sam, vidiš, sam doći da vidim što se kod vas doga đa! Sjeti se moje riječi, prvosvećeniče. Nećeš vidjeti samo jednu kohortu u Jeršalajimu, ne! Stići će pod zidine grada cijela legija Fulminata, stići će arapska konjica, tada ćeš čuti gorki plač i stenjanja! Sjetit ćeš se tada spašenog BarRabbana i požaliti što si poslao u smrt filozofa s njegovom mirnom propovijedi!

Prvosvećenikovo lice pokrile su mrlje, oči su gorjele.

On se slično prokuratoru nasmiješio iskezivši zube, i odgovorio: — Vjeruješ li ti sam, prokuratore, u to što sada govo riš? Ne, ne vjeruješ! Nije mir, nije nam mir donio podstre— kač naroda u Jeršalajim, i ti, konjaniče, to predobro shva ćaš. Ti si ga htio pustiti zato da bi on uznemirio narod, iz— rugao vjeru i doveo narod pod rimske mačeve! Ali ja, pr vosvećenik judejski, dok sam živ ne dam da se izruguje vjera i zaštitit ću svoj narod! Čuješ li, Pilate? — I tada je Kaifa s prijetnjom podigao ruku: — Slušaj dobro, proku ratore!

Kaifa je zašutio, i prokurator je opet čuo kao da se šum mora valja k zidovima vrta Heroda Velikog. Taj se šum dizao odozdo k nogama i licu prokuratora. A iza njegovih leđa, tamo iza dvorskih krila, čuli su se nemirni signali truba, teški topot stotina nogu, zveket oružja. Tada je prokurator shvatio da rimska pješadija već odlazi, u skladu s njegovom zapovijedi, hitajući na predsmrtnu paradu, strašnu za buntovnike i razbojnike.

— Čuješ li, prokuratore? — tiho je ponovio prvosveće nik — hoćeš li mi reći da je sve ovo — prvosvećenik je po digao obje ruke i tamna je kapuljača skliznula s Kaifine glave — izazvao bijedni razbojnik BarRabban?

Prokurator je hrptom pesti otro mokro, hladno čelo, pogledao u zemlju, zatim je žmirkajući prema nebu vidio da je užarena kugla gotovo nad njegovom glavom, a Kai— fina sjena sasvim sužena kod lavljeg repa, i rekao tiho i ravnodušno: — Skoro će podne. Mi smo se zapleli u razgovor, a međutim valja nastaviti posao.

Ispričavši se prvosvećeniku biranim izrazima predložio mu je da sjedne na klupu u sjenu magnolije i pričeka dok on pozove ostala lica koja su potrebna za posljednje kratko savjetovanje i dok izda još jedno naređenje povezano s kažnjavanjem.