Mihail Bulgakov - Majstor i Margarita

— Ne, ne hegemone — sav napregnut od želje da ga uvjeri, govorio je uhapšenik — ide, ide jedan s kozjim per gamentom i bez prestanka zapisuje. Jednom sam pogle dao taj pergament i zapanjio se. Upravo ništa od toga što je tamo zapisano nisam govorio. Molio sam ga: spali, mo lim te, svoj pergament! Ali on ga je istrgnuo iz mojih ruku i pobjegao.

— Tko? — s gađenjem je upitao Pilat i rukom dotakao sljepoočicu.

— Levi Matej — brzo je objasnio uhapšenik — on je bio skupljač poreza i prvi put sam ga sreo na cesti u Betfageji, tamo gdje na uglu završava smokvinjak, i razgovarao s njim. Iz početka se odnosio prema meni neprijazno i čak me je vrijeđao, to jest mislio je da me vrijeđa, nazivajući me psom, — tada se uhapšenik nasmiješio: — Ja osobno ne vidim ništa zla u toj životinji da bih se na tu riječ uvrije dio…

Povjerenik je prestao zapisivati i potajno bacio začuđeni pogled ali ne na uhapšenika, već na prokuratora.

— … Ipak, saslušavši me, on se smekšao — nastavio je Ješua — konačno je odbacio novac na cestu i rekao da ide sa mnom na put…

Pilat se iskezio jednim obrazom, pokazavši žute zube, i rekao okrenuvši se tijelom prema povjereniku: — O, grade Jeršalajime! Što sve neću u njemu čuti!

Skupljač poreza, čujete li, bacio je novac na cestu!Ne znajući kako da na to odgovori, povjerenik je smatrao za potrebno da ponovi Pilatov osmijeh.

— A on je rekao da mu je odsada novac mrzak — obja snio je Ješua čudne postupke Levija Mateja, i dodao: — I od tog vremena postao je moj suputnik.

Još uvijek iskežen, prokurator je pogledao uhapšeni— ka, zatim sunce koje se nezaustavljivo dizalo uvis iznad kipova konja na hipodromu što se nazirao daleko dolje, desno, i odjednom je s nekom mučninom pomislio kako bi najjednostavnije bilo da otjera s balkona tog čudnog razbojnika, izgovorivši samo dvije riječi: «objesiti ga».

Otjerati i stražu, otići iz kolonade u unutrašnjost dvorca, zapovjediti da se zamrači soba, izvaliti se na ležaj, zatražiti hladne vode, tužnim glasom pozvati psa Bangu i požaliti mu se na hemikraniju. Misao na otrov iznenada je primamljivo prostrujala kroz bolesnu prokuratorovu glavu.

Mutnim je očima gledao uhapšenika i neko je vrijeme šutio mučno se prisjećajući zašto na jutarnjoj nemilosrdnoj jeršalajimskoj pripeci stoji pred njim uhapšenik s licem iznakaženim od modrica, i kakva mu još potpuno nepotrebna pitanja mora postaviti.

— Levi Matej? — promuklim glasom upitao je bolesnik i zatvorio oči.

— Da, Levi Matej — dopirao je do njega visoki glas koji ga je mučio.

— A što si ti, ipak, govorio o hramu gomili na trgu?

Glas uhapšenika, činilo se, sjekao je Pilatovu sljepo— očicu, bio je neizrecivo mučan, i taj je glas govorio: — Ja sam, hegemone, govorio da će se srušiti hram stare vjere i da će nastati novi hram istine. Rekao sam tako da bude razumljivije.

— Zašto si ti, lutalico, bunio narod na trgu govoreći o istini o kojoj ne znaš ništa? Sto je to istina?

I tada je prokurator pomislio: «O, bogovi moji! Pitam ga nešto za suđenje nevažno… Moj mozak mi više ne služi…» I opet mu se ukazala čaša s tamnom tekućinom.

«Otrova, otrova mi dajte!» I ponovo je začuo glas: — Istina je, najprije, da tebe boli glava i boli te tako jako da malodušno razmišljaš o smrti. Ti ne samo da nemaš snage govoriti sa mnom, tebi je čak teško gledati me.

I sada nehotice ja postajem tvoj krvnik, što me ogorčuje.

Ti čak ne možeš misliti ni o čemu, i samo maštaš o tome kako ti prilazi tvoj pas, očito jedino živo biće kojemu si privržen. Ali će tvoje muke sada prestati, glavobolja proći.

Povjerenik se zabuljio u uhapšenika i nije napisao riječ do kraja.

Pilat je podigao patničke oči prema uhapšeniku i vidio da sunce stoji već dosta visoko nad hipodromom, da se jedan tračak prikrao u kolonadu i puže k izgaženim Je— šuinim sandalama te da se Ješua uklanja suncu.

Tada se prokurator podigao iz naslonjača, rukama stisnuo glavu i na njegovu se žućkastom, izbrijanom licu pojavio užas. Ali ga je voljom odmah svladao i ponovo se spustio u naslonjač.

Uhapšenik je u to vrijeme nastavio svoj govor, ali povjerenik više nije zapisivao nego je, ispruživši vrat kao guska, nastojao da ne propusti nijedne riječi.

— Eto, s glavoboljom je svršeno — govorio je uhapše— nik dobrohotno gledajući Pilata — i ja se tome vrlo vese lim. Savjetovao bih ti, hegemone, da napustiš na neko vri jeme dvorac i prošećeš negdje u okolici, makar u vrtovi ma na Eleonskoj gori. Bit će oluje, — uhapšenik se okre nuo i žmirnuo prema suncu — kasnije, navečer. Šetnja bi ti uvelike koristila, a ja bih te sa zadovoljstvom pratio.

Pale su mi na pamet kojekakve nove misli koje bi se tebi, pretpostavljam, mogle učiniti zanimljivima i ja bih sprem no tebi sve njih priopćio, to više što ostavljaš dojam vrlo umna čovjeka.

Povjerenik je na smrt problijedio i ispustio svitak na pod.

— Nevolja je u tome — nastavio je uznik kojega nitko nije zaustavljao — što si ti suviše zatvoren i što si potpuno izgubio vjeru u ljude. Ne valja, priznaj, pokloniti svu svoju odanost psu. Tvoj je život bijedan, hegemone — i tada je uhapšenik dopustio sebi smiješak.

Povjerenik je sada mislio samo na to da li da vjeruje svojim ušima ili da ne vjeruje. Morao je vjerovati. Tada je pokušao da zamisli u kakvu će se ćudljivom obliku izlitignjev razjarenog prokuratora zbog te nečuvene uhapšeni— kove drskosti. Povjerenik to nije mogao zamisliti iako je dobro poznavao prokuratora.

Tada se začuo razdrti, promukli prokuratov glas koji je rekao latinski: — Odvežite mu ruke.

Jedan od legionara iz pratnje kucnuo je kopljem, predao ga drugome, prišao uhapšeniku i skinuo s njega konopce. Povjerenik je podigao svitak, odlučio da za sada ništa ne zapisuje i da se ničemu ne čudi.

— Priznaj — tiho je grčki upitao Pilat — jesi li veliki li ječnik?

— Ne, prokuratore, ja nisam liječnik — odgovorio je uhapšenik, tarući s užitkom zgnječeni i natekli potamnjeli ručni zglob.

Pilat je oštro i mrko svrdlao očima uhapšenika; te oči više nisu bile mutne, u njima su se pojavile svima poznate varnice.

— Nisam te još pitao — rekao je Pilat — znaš li možda i latinski jezik?

— Da, znam — odgovorio je uhapšenik.

Boja je nadrla u žućkaste obraze Pilatove i on je upitao latinski: — Kako si znao da sam htio dozvati psa?

— To je vrlo jednostavno — odgovorio je uhapšenik la tinski. — Prelazio si rukom po zraku — uhapšenik je pono vio Pilatovu gestu — kao da hoćeš pogladiti psa, a usna ma…

— Da — rekao je Pilat.

Šutjeli su, a zatim je Pilat upitao grčki: — Znači, ti si liječnik?

— Ne, ne — živo je odgovorio uhapšenik — vjeruj mi, ni sam liječnik.

— No, dobro. Ako želiš to zadržati u tajnosti, zadrži. To se predmeta izravno ne tiče. Ti, dakle, tvrdiš da nisi pozi vao da se sruši… ili zapali ili nekim drugim načinom uništi hram?

— Ja, hegemone, nikoga nisam pozivao na slične po stupke, ponavljam. Zar nalikujem na slaboumnika? — O, ne, ti ne nalikuješ na slaboumnika — tiho je od govorio prokurator i nasmiješio se nekakvim strašnim osmijehom — onda se zakuni da nije tako bilo.

— Čime želiš da se zakunem? — vrlo je živahno upitao odriješeni.

— Pa makar svojim životom — odgovorio je prokura tor — baš je pravo vrijeme da se njime kuneš, jer visi o niti, znaj to!

— Zar misliš da si ga ti objesio o nit, hegemone? — upi tao je uhapšenik. — Ako je tako, vrlo se varaš.

Pilat je zadrhtao i promrsio kroz zube: — Ja mogu prerezati tu nit.

— I u tome se varaš — ozareno se smiješeći a rukom se štiteći od sunca, suprotstavio se uhapšenik. — Priznaj da prerezati nit može samo onaj tko ju je objesio.